Plenkovićev ‘hod po jajima’ u Izraelu

Putovanja hrvatskih političara u Izrael, čak i 20 godina nakon što su s tom državom teškom mukom uspostavljeni diplomatski odnosi i koliko-toliko normalna komunikacija, redovito su negdje između hodočašća s jedne i gnjavaže s druge strane.

Kao po jajima, bilo koji hrvatski predsjednik ili premijer – jer jedino njihovi posjeti nose i stvarni i simbolički značaj – važu riječi i pažljivo izgovaraju temeljito izbrušene i oblikovane fraze.

Uvijek je tu nevidljiva i neizgovorena, ali golema hipoteka ustaške epizode iz Drugog svjetskog rata i sudjelovanja dijela Hrvata u kolektivnom pogromu cijelog jednog naroda, na koju se onda tradicionalno nadovezuju stvarni ili predimenzionirani aktualni problemi, nestašluci ili civilizacijski neprihvatljivi ispadi u srcu Europe, debelo u 21. stoljeću.

Ukratko, kažemo, hrvatski političari odlaze u Tel Aviv gotovo kao na strijeljanje, mahom pokisli i snuždeni, a ondje najčešće dobiju kakvu packu i podsjećanje na horor od prije sedam desetljeća.

Lutanja i histerični vrhunci

Izraelci nastupaju s gardom moralne superiornosti, što je s obzirom na povijesno naslijeđe itekako zasluženo premda bi se u nekim nedavnim desetljećima – pa, reklo bi se, i u ovom trenutku – sasvim sigurno moglo problematizirati njihovu principijelnost i vjerodostojnost. U najmanju ruku.

No, pričom o židovsko-palestinskim odnosima već pola stoljeća bezuspješno se bave svjetski mislioci, stratezi i analitičari – o stvarnim moćnicima da ne govorimo – pa ne treba imati ambiciju da će jedna mala Hrvatska imati ulogu veću od beskorisnog priljepka.

Dapače, ona čak nije dovoljno suverena da ima vlastiti stav i jasno ga artikulira, odnosno barem se izjasni o vječnom konfliktu na Bliskom istoku i odricanju prava na postojanje cijelom jednom narodu, no i to je donekle razumljivo naprosto zato što ni sama sa sobom nije raskrstila neke probleme i sanirala neuralgične točke iz prošlosti.

Hrvatska i Izrael, dakle; teško da postoji odnos s više lutanja i histeričnih vrhunaca samo u dva pišljiva desetljeća. Od znamenite izjave prvog predsjednika Franje Tuđmana da je “sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka” preko Mesićevih i Josipovićevih višekratnih isprika i klečanja – dapače, ovaj posljednji je u jednom trenutku čak i pretjerao s potpuno nediplomatskom tvrdnjom da je “otrovna ustaška zmija oslabljena, ali je još uvijek tu” – sve do prošlogodišnjeg posjeta Kolinde Grabar-Kitarović u gotovo pa filmskom stilu.

Domaćinima je, naime, ona teatralno poklonila kipić Oscara koji je za film Schindlerova lista zaslužio njen osobni savjetnik, hrvatski Židov preživio u Auschwitzu Branko Lustig.

To je trebalo biti simbolični podsjetnik na činjenicu da sama dolazi iz obitelji s partizanskim pedigreom, da je država koju vodi dala više od 100 nositelja najvećeg židovskog odlikovanja “Pravednik među narodima” i da su Hrvati – ako već jesu osnovali NDH i Jasenovac – taj isti logor bogme i oslobađali, i to u sklopu pokreta kojemu su u relativnim brojkama dali fascinantno velik broj sudionika.

Dakako, i Kolinda se svejedno ispričala: izrazila je “najdublje kajanje zbog svih žrtava stradalih u holokaustu u Hrvatskoj za vrijeme kolaboracionističkog režima, koji je izmanipulirao želju hrvatskog naroda za nezavisnošću”, kako se izrazila tom prilikom.

Beskrajno nizanje izvinjenja

Čovjek bi pomislio da bi tim činom trebalo napokon zaključiti jednu sramotnu povijesnu epizodu, imajući u vidu i činjenicu da beskrajno nizanje izvinjenja i kajanja devalvira samu njihovu svrhu i iskrenost, pa je upravo stoga bilo zanimljivo prošlog tjedna promatrati kako će proteći diplomatska premijera friškog hrvatskog premijera Andreja Plenkovića na prvom političkom zadatku izvan Europe.

Pogotovo zato što mu na domaćem terenu ne cvjetaju ruže: diljem Hrvatske niču spomen-ploče poginulim vojnicima iz postrojbi HOS-a sa čuvenim dodatkom “Za dom spremni”, u još jednoj dosta šizofrenoj situaciji, po kojoj je sve legalno, ali u isto vrijeme i nelegalno.

Židovske udruge stoga bojkotiraju službene manifestacije, a državne vlasti trude se balansirati između pijeteta prema, mahom zbilja moralno čistim, poginulim braniteljima iz posljednjeg rata, dok s druge strane čupaju kosu nad činjenicom da je upravo ta postrojba u svoj originalni grb stavila ustaški pozdrav te da je više traljava nego zlonamjerna državna administracija bez problema na njega udarila pečat.

A potom se u Šibeniku, baš prije nego što je Plenković čekirao kartu za avion, našao nekakav kretenoidni ravnatelj škole koji je zabranio dio izložbe o Anne Frank, ne uspjevši čak ni verbalno artikulirati svoju vjerojatnu namjeru da ne želi istodobno veličanje drugog totalitarizma, odnosno komunizma.

Pa se cijeli koloplet događaja uklopio u opću sliku po kojoj se u Hrvatskoj relativizira holokaust i rehabilitira ustaštvo, što, ruku na srce, po provjerljivim činjenicama ne predstavlja značajniji trend u odnosu na slične i mahom marginalne pokrete u većini europskih demokracija.

Elem, sve je bilo pripremljeno za još jednu hrvatsku ispriku u Izraelu, no potom je uslijedio spektakl: ni Plenković, kao ni njegov kontroverzni domaćin Benjamin Netanyahu, nijednom riječju nisu spomenuli Drugi svjetski rat i povezane teme.

Traženje novog zajedničkog interesa

Kao da su se sastali predsjednici, recimo, Slovačke i Portugala: malo o zajedničkim aktivnostima u međunarodnim forumima, malo humanitarne tematike i sve začinjeno tradicionalnom željom za poboljšanjem gospodarske suradnje.

“Ni izravno ni neizravno”, kako će primijetiti izrazito nezadovoljan najpoznatiji lovac na naciste Efraim Zuroff, na državničkom susretu nije spomenut ni holokaust ni genocid, a kamoli da se osvrnulo na političke redikule koji i dan-danas usred Europe sanjare o davno svršenom vremenu.

Ako ćete pitati autora ovih redaka, tako je možda i najbolje: ekstremi najveći dio svoje snage crpe iz javne pozornosti i eksponiranosti, a koji put zbilja je praktičnije okrenuti se budućnosti umjesto beskrajno lamentirati nad prolivenim mlijekom.

Mada, kad su Hrvatska i Izrael u pitanju, ne treba imati iluzije da se dogodilo naglo prosvjetljenje; prije će biti da se u doba globalnih geopolitičkih preslagivanja traži neki novi aktualniji zajednički interes…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera