Po ko zna koji sudbonosni boj za Kosovo
Piše: Rade Radovanović
Težeći što bržem prijemu u članstvo EU, a u skladu sa principima Briselskog sporazuma i dobrosusedskih odnosa – Vlada Srbije je donela odluku da i sama podrži predlog Abanije da Kosovo postane punopravna članica UNESCO-a – glasila bi vest kada bi se u Srbiji i na Balkanu vodila racionalna politika u interesu ogromne većine ljudi koji tu žive.
Kako je takva politika na ovim prostorima još daleko od stvarnosti, svedoci smo najnovije „bitke“ za očuvanje „srpske i svetske kulturne i duhovne baštine“, najdirektnije „ugrožene“ predlogom a sada već i preporukom, da Kosovo postane članica UNESCO-a.
U toj svojoj, ko zna kojoj po redu, „sudbonosnoj bici za Kosovo“ srpske nacionalne, političke i duhovne vođe ne da ne biraju reči u osporavanju predloga, nego se gotovo takmiče u izbacivanju šovinističkih i nacističkih argumenata protiv Albanaca na Kosovu.
Osnovno polazište takve srpske diplomatske strategije sastoji se u “dokazivanju” i ubeđivanju zapadnih zemalja da će, prijemom Kosova u Organizaciju za obrazovanje, nauku i kulturu UN-a, biti ugrožena i uništavana ne samo srpska, pravoslavna nego i svetska kulturna i duhovna baština.
Srpska mantra
Sam premijer Aleksandar Vučić pismom dramatičnog tona obratio se tim povodom članicama UNESCO-a : ”Od završetka sukoba 1999. i raspoređivanja međunarodnih snaga, u miru, ukupno 141 srpski pravoslavni hrišćanski objekat potpuno je uništen ili značajno oštećen, a sam Unesko je četiri bisera svetske baštine: manastir Dečane, Pećku patrijaršiju, Gračanicu i Crkvu bogorodice Ljeviške stavio na Listu svetske baštine u opasnosti. Na mnogim uništenim objektima još se mogu videti parole tzv. Oslobodilačke vojske Kosova i pretnje Srbima, a u novije vreme i grafiti u slavu organizacije Islamske države, čiji su metodi rušenja kulturnih i verskih objekata, nažalost, odavno na delu na prostoru Kosova i Metohije.”
Tokom intervencije NATO-a 1999. na Kosovu razoreno više od jedne trećine od 607 islamskih verskih i kulturnih objekata.
Tako premijer, a kako se u Srbiji Vučićeva ne poriče, i druge srpske vođe, od predsednika Nikolića, preko patrijarha Irineja, pa do šefa diplomatije Dačića i ambasadora pri UNESCO-u Tanaskovića – ponavljali su, svako na svoj način, srpsku mantru:
”Primiti Kosovo u UNESCO bilo bi isto što i prihvatiti Islamsku državu u punopravno članstvo UN!” Ne pitajući se uopšte o smislenosti ovakvog stava, niti kako na njega mogu reagovati brojne države islamskog podneblja, članice UNESCO-a, neprestano su isticali činjenice o razaranju i uništenju pravoslavnih crkava i manastira tokom nemira Albanaca na Kosovu marta 2004.
Pritom, nimalo slučajno, Aleksandar Vučić i njegovi saradnici, računajući tu i popove sa kojima se savetuje, u svom pismu i “apelima i upozorenjima” apsolutno se ne obaziru na džamije i spomenike islamske kulture na Kosovu, o kojima takođe brinu i UNESCO i svetski eksperti.
Srpski političari i vjerski vođe govore o rušenju pravoslavnih vjerskih objekata [EPA]
Andraš Ridlmajer, američki stručnjak za otomansko kulturno nasleđe na Balkanu, u svom izveštaju na osnovu temeljnih istraživanja i svedočenjima pred Haškim tribunalom, dokazivao je, a Tribunal prihvatio, da je tokom intervencije NATO -a 1999. na Kosovu razoreno više od jedne trećine od 607 islamskih verskih i kulturnih objekata.
Razorene džamije, medrese…
Precizna istraživanja na terenu pokazala su takođe da je do oštećenja i rušenja džamija i drugih objekata dolazilo, pre svega, usled miniranja , eksplozijama odozdo, dok je tek nekolicina njih srušena usled NATO bombardovanja. Suvišno je i napominjati da islamsku baštinu sa zemlje nisu rušili Albanci – nego Srbi.
Prema zvaničnim podacima UNHCR-a, od marta do polovine juna 1999. sa Kosova je proterano više od 850 000 ljudi, što je najveći egzodus u Evropi posle Drugog svetskog rata.
Ili, sasvim precizno: – tokom NATO intervencije, srpske vojne, policijske i paramilitarne snage – razorile su na Kosovu – 225 džamija, medresa i tekija… Među njima i Bazar džamiju iz 1761, Halil efendijinu džamiju iz 1526, tekiju Bektašija iz 1790. godine… U sklopu haških presuda Nikoli Šainoviću, ondašnjem potpredsedniku savezne vlade, i generalima Ojdaniću, Pavkoviću, Lazareviću i Lukiću – dokazano je da su pomenuta rušenja i razaranja džamija bila deo planirane i organizovane kampanje nasilja i proterivanja albanskog civilnog stanovništva sa Kosova.
Prema zvaničnim podacima UNHCR-a, od marta do polovine juna 1999. sa Kosova je proterano više od 850 000 ljudi, što je najveći egzodus u Evropi posle Drugog svetskog rata.
Aludirajući na analogije koje srpski političari i diplomate prave poredeći Kosovo i Islamsku državu – cinik bi mogao reći da su to što su ISIS džihadisti ovih meseci činili Palmiri i drugim civilizacijskim spomenicima po Siriji – srpske snage još pre skoro dve decenije radile sa džamijama i islamskim spomenicima kulture – ne samo na Kosovu nego i u Bosni i Hercegovini.
Ako čitava ova antikosovska halabuka i jeste nemoralna i besmislena na međunarodnom planu, o čemu dovoljno govori ubedljiva podrška Kosovu pri glasanju u Savetu UNESCO, ona svakako daje “odlične” rezultate na domaćem planu.
Sve kada se uzme u obzir, neminovno je elementarno pitanje: – čemu uopšte tolika halabuka oko predloga a sada i preporuke, da Kosovo postane članica UNESCO-a? Odgovor se krije u važećoj srpskoj političkoj filozofiji, tačnije, u stilu vladavine Aleksandra Vučića. U ključu dela Zarobljeni um, nobelovca Česlava Miloša, taj stil bi se mogao definisati kao – srpski ketmanizam, što bi u Vučićevom slučaju značilo : – jedno mislim, drugo govorim, treće radim … Imam svoje pokrovitelje – prijatelje koji me savetuju, a imam i verne pratioce, izvršioce, botove i bukače, za razne zamisli, poslove i zadatke – pa da vidim ko mi se može suprotstaviti!
Pokazatelji – o privredi i popularnosti
Briselskim sporazumom, koji su prihvatili i potpisali kosovski premijer Isa Mustafa i Aleksandar Vučić, Srbija se obavezala i da neće ometati prijem Kosova u međunarodne forume i organizacije. No, ni Briselski, ni svi drugi prihvaćeni sporazumi ne predstavljaju Vučiću i njegovoj družini bilo kakav problem u “daljim diplomatskim bitkama” za “spas srpske, pravoslavne baštine i hrišćanske civilizacije na Kosovu i Metohiji” – od prijema Kosova u UNESCO.
Ako čitava ova antikosovska halabuka i jeste nemoralna i besmislena na međunarodnom planu, o čemu dovoljno govori ubedljiva podrška Kosovu pri glasanju u Savetu UNESCO-a, ona svakako daje “odlične” rezultate na domaćem planu.
I dok najnoviji ekonomski pokazatelji pokazuju da je pad srpske privrede četiri puta veći nego 2013. – najnovija merenja srpskog patriotsko-političkog raspoloženja dokazuju da je Aleksandar Vučić, bez premca, neprikosnoveni vođa. To su mu rezultati politike kao veštine – ne mogućeg – nego prevare i obmane! U tom smislu, u bližem i daljem okruženju, možda mu jedino može parirati mađarski kolega Viktor Orban.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera