Pobjeda monarhije nad demokratijom

Iako od 2007. godine kralj Abdullah zagovara stranački sistem, on se još uvijek nije materijalizirao (AP)

Piše: Mirnes Kovač

Prema prvim objavljenim rezultatima, po svemu sudeći, najveći pobjednik parlamentarnih izbora u Jordanu je država – Hašemitska kraljevina Jordan. Koliko će kockanje sa vlastitom i međunarodnom javnošću biti uspješno pokazaće uspjeh buduće vlade i stepen materijaliziranja reformi. Upravo to mnogi analitičari vide kao jedini put u izbjegavanju veće političke nestabilnosti kakva je zadesila susjedne zemlje.

Prema oficijelnim podacima, izbori su prošli uspješno i pokazali su sve veće raspoloženje ka široj participaciji i prihvaćanju reformi koje već od 2007. godine zagovara kralj Abdullah. Reforme, ukratko, znače formiranje autentičnih političkih stranaka sa političkim programima, proširivanje učešća u političkom životu i procesu donošenja odluka. Barem je tako deklarirana vizija kralja Abdullaha.

Ono što se već sada očekuje jeste Parlament koji će imati daleko više ovlasti nego ranije, a među kojima je glavna biranje premijera. To je jedna od glavnih reformi koju Abdullah želi uvesti kao odgovor na regionalne promjene koje su zahvatile Bliski istok.

Bojkot izbora

Izabrana zakonodavna vlast, prema ovoj viziji, bila bi odgovornija i za druge svakodnevne poslove države, a nove okolnosti bi omogućile i više sloboda. Ipak, vanjska politika i pitanja sigurnosti i dalje će ostati u rukama dvora.

Od ukupno registiranih oko 2.272 miliona glasača, njih 1.228 miliona je glasalo. Jordanska Nezavisna izborna komisija (IEC) objavila je kako je od ukupnog registriranog broja glasača odziv na glasanju iznosio 56,69 procenata.

Međunarodni promatrači su potvrdili da većih narušavanja izbornog procesa nije bilo, niti je bilo pritisaka na glasače. Prema proceduri, dosadašnji premijer Abdullah Ensour ponudio je svoju ostavku kralju, nakon čega će Parlament ući u proceduru izbora nove izvršne vlasti.

Slučaj parlamentarnih izbora u Jordanu je itekako znakovit. Međutim, da je došlo do novog pristupa ne treba sumnjati, jer je ovakva politička klima tolerancije i same blokade nešto je što se u prošlosti teško moglo i zamisliti.

Ipak, izbori u Jordanu nisu protekli bez problema. Najveća opozicijska grupa Front islamske akcije, političko krilo Muslimanske braće u Jordanu, zajedno sa još nekim opozicijskim strankama, bojkotirala je izbore. Promatrači prilika u Jordanu navode kako je entuzijazam za izbore od početka slab, a kao dokaz navode da su termini za registraciju birača nekoliko puta pomjerani.

Opozicione grupe su od dvora tražile da najavljenu reformističku retoriku pretvori u djela. Na izborima se pojavilo više od 1.400 kandidata, koji su se natjecali za 150 mjesta u Parlamentu. Od tog broja 27 mjesta je za nacionalni nivo, 15  je dodijeljeno ženama, a 108 mjesta otpada na distrikte.

Prema novom jordanskom izbornom zakonu, glasači su mogli birati dva kandidata, jednog iz svog distrikta i jednog sa nacionalnog nivoa.

Iako od 2007. godine kralj Abdullah zagovara stranački sistem, on se još uvijek nije materijalizirao. I dalje su u praksi ostale samo kandidatske liste pojedinaca, bez političkih programa, što je većinu glasača ostavilo da izbor prave na osnovu porodičnih i plemenskih preferencija.

Ovo je važan momenat, jer tamo gdje ovih afilijacija nema, a to je uglavnom slučaj kod urbane populacije Jordanaca palestinskog porijekla, koji umjesto toga politički identitet pronalaze u okriljiima islamskog pokreta. A u slučaju Jordana, to je političko krilo Muslimanske braće otjelovljeno u Frontu islamske akcije, najpotentnije političke grupe koja je bojkotirala izbore.

Općenito, iako se pobjeda na ovim parlamentarnim izborima može pripisati monarhiji koja je, prema nekima, ovim položila test izbornog procesa, u dugoročnom smislu ona neće moći zanemariti činjenicu da je jedan važan sektor društva odbio učestvovati u njemu. Stoga će najvažniji zadatak u narednom periodu biti premošćivanje podjele koja se pojavila u društvu i zemlji u prilično nemirnom okruženju.

Rast političkog islama

I Jordan se kao, uostalom, i druge arapske zemlje danas, suočava sa novom političkom realnošću, tj. sa rastom utjecaja političkih snaga koje svoje programe baziraju na političkom djelovanju inspiriranom islamom. Šizma između uspostavljenih monarhijskih sistema u arapskom svijetu i zagovornika političkog islama sve se više produbljuje, a konture pucanja ovih nekada sretnih savezništava sve su očitije.

To je posebno vidljivo nakon pobjede Muslimanske braće u Egiptu. Ne treba zaboraviti kako su u doba Nassera i Sadata upravo zaljevski emirati i Saudijska Arabija, bili stjecište prognanih pripadnika Muslimanske braće.

Također, poznato je da se nakon progona pripadnici ovog islamskog pokreta u novim sredinama nisu zaustavljali u svom aktivizmu. Štaviše, razvijali su ga u novim sredinama sa ambicijom utjecaja na političke procese i odluke.

Jedna od ključnih prekretnica u odnosu arapskih kraljevina prema Islamskom pokretu bila je 1990. godine agresija Iraka i okupacija Kuvajta. Ovaj događaj je znatno promijenio političko raspoloženje prema Muslimanskoj braći nakon što je vođstvo ove organizacije podržalo potez iračkog diktatora Saddama Husseina.

I u posljednjem valu promjene koje su uslijedile u arapskom svijetu, a koje su popularno nazvane Arapskim proljećem, na scenu su iskrsne neke stare bojazni. Neke od zaljevskih zemalja, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, pokazale su krajnje rezerve, pa čak i restriktivne mjere s ciljem obuzdavanja političkih baza i djelovanja u kojima su vidjele prijetnju po monarhističke sisteme.

Slučaj UAE je samo najakutniji, budući da je ova zemlja nakon pada Mubaraka, kao političke azilante primila veliki broj nekada visokorangiranih Mubarakovih ljudi.

Nervoza oko rasta političkog utjecaja političkog islama prisutna je i u Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu. Kraljevske porodice ovih monarhija svoj gnjev pravdaju “nezahvalnošću” koje su Braća iskazala prema sredinama koje su im pružile utočište u vremenima progona od strane Nassera, te kasnije Sadata.

Na koji način će se prilike u arapskom svijetu razvijati nakon uspona i dolaska na vlast zagovornika političkog islama ostaje da se vidi. Slučaj parlamentarnih izbora u Jordanu je itekako znakovit. Međutim, da je došlo do novog pristupa ne treba sumnjati, jer je ovakva politička klima tolerancije i same blokade nešto je što se u prošlosti teško moglo i zamisliti.

S druge strane, ovaj pristup razvijanja političkog prularizma i dijaloga nagovještavaju i neki potezi u bogatim naftaškim zemljama Zaljeva, koji u snagama islamskog političkog aktivizma vide premosnicu i zgodnu protutežu suzbijanju iranskog utjecaja, odnosno sve šireg raspona šiitskog polumjeseca (Iran, Irak, Sirija, Liban). A, na ovu opasnost upravo je ukazao jordanski kralj Abdullah 2005. godine. kada je arapske vođe upozorio na širenje “šiitskog polumjeseca” u regionu.

Zagrljaj Teherana daleko je veća opasnost Jordanu, te u tom kontekstu i treba promatrati i poteze monarhije da iznađe moduse pronalaženja zajedničke riječi sa političkim islamom. Jer, upravo je taj “zagrljaj u Siriji” nekadašnje bliske saveznike  u borbi protiv “zajedničkog cionističkog neprijatelja”, Teheran i Muslimansku braću, danas udaljio na najveću moguću razdaljinu, a njihove odnose doveo do temperature jednog mini hladnog rata.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera