Pobjeda Palestinaca, pirova ili stvarna

Palestinci bi u naknadnu analizu svog uspjeha morali uključiti pripreme za obnovu mirovnih pregovora (AFP)

Piše: Boško Jakšić

Palestinska stvar, kako Arapi vole da zovu najduži bliskoistočni konflikt izazvan nastankom Izraela, raseljavanjem Palestinaca i okupacijom njihove zemlje, dobila je na značaju odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija da podigne status Palestinaca u svetskoj organizaciji.

Dok se bitka nastavlja, Palestinci su za diplomatski korak bliži davnašnjem snu o državi, pošto je međunarodna zajednica ubedljivom većinom, uprkos snažnom lobiranju Sjedinjenih Američkih Država i Izraela, povisila njihov titularni status u UN-u.

Palestina je od entiteta posmatrača, koji je Palestinska oslobodilačka organizacija stekla još 1974, sada dobila status države posmatrača, nečlanice.

“Krštenica”, kako je nazvao palestinski predsednik Mahmoud Abbas, uručena je simbolično 29. novembra, dana kada su 1947. UN izglasale plan o podeli britanske mandatne teritorije Palestine.

Jevreji su tada, prvi put od rušenja Solomonovog hrama, dobili svoju državu. Palestinci ništa. Šest i po decenija čekanja ispunila su četiri arapsko-izraelska rata, nebrojene mirovne inicijative, nasilje i terorizam, nesigurnost i beznađe.

Izraelsko-palestinski konflikt se internacionalizuje ne samo politički, već i pravno, čime se utire put da Palestinci zatraže pokretanje istraga protiv Izraelaca zbog ratnih zločina i kršenja ljudskih prava pred Međunarodnim krivičnim sudom.

Takvo stanje stvari inspirisalo je predsednika Abbasa da septembra 2011. zatraži punopravno članstvo u UN-u.

Govorio je o nedostatku mirovnog progresa, optužujući Izrael zbog nastavka gradnje ilegalnih jevrejskih naselja na Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu i zahtevao da palestinske teritorije budu predstavljene u “prirodnim granicama” – onima pre izbijanja rata 1967.

Glasovi za i protiv

Pod pretnjom veta SAD-a, Abbasova inicijativa nije mogla da obezbedi dovoljnu podršku Saveta bezbednosti. Ovoga puta je u Generalnoj skupštini uspeo.

Palestina, sada baš tako može da se piše, dobila je 138 glasova država sveta. To što se 41 zemlja uzdržala više govori da nisu mogle da se suprotstave glasu “za” nego što su protiv – poput onih devet koje su to učinile, uključujući i četiri sićušna američka satelita sa Pacifika, čije ukupno stanovništvo ne prelazi 200.000.

Iako je izjašnjavanje o “palestinskoj stvari” još jednom pokazalo nesposobnost Evropske unije da postigne konsenzus o zajedničkoj spoljnoj politici, većina članica glasala je “za”. Ovo je značajno jer pokazuje da Abbas ne zavisi samo od podrške “problematičnih ekstremista”, kako Izrael voli da naziva značajan deo biračke mašine UN-a.

Glasanjem u UN-u obezbeđeno je da “palestinska stvar” ne bude zaboravljena ili potisnuta u stranu drugim burnim događajima na nemirnom Bliskom Istoku.

Izrael i SAD tvrde da je priznavanje preuranjeno. Pre će biti da je okasnelo. Posle godina ustupaka, strpljenje Palestinaca je pri kraju. U poslednje dve godine mirovni proces je potpuno zamro.

Igra čekanja se od tada pokazala razornom po Palestince. Što je više vremena prolazilo dok su čekali na rešenje po formuli “dve države” – koja ima široku podršku sveta, formalnu saglasnost SAD-a i većinskog javnog mnjenja u Izraelu – to je sve više palestinske zemlje odlazilo na gradnju ilegalnih jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama. “Nova realnost” značila je sve manju i manju palestinsku državu.

Zahtevom za priznavanjem u UN-u, Abbas i njegova palestinska vlast konačno su postigli nešto konkretno za svoj narod, ali i za Arape u celini. Šaljući signal da ne nameravaju da odustanu od svojih legitimnih prava, Palestinci su pritom saznali koje države zaista stoje iza reči podrške.

Uz jasnu izjavu da ne želi da delegitimiše Izrael, već da legitimiše Palestinu, palestinska vlast sada će još glasnije moći da upozorava da je Izrael taj koji – pre svega zbog neodustajanja od gradnje jevrejskih naselja – blokira nastavak mirovnog dijaloga.

Koliko god simbolično, definisane su granice Palestine koje se decenijama urušavaju zbog agresivne izraelske kolonizacije. Palestina u granicama uoči rata 1967. po automatizmu znači nepriznavanje ilegalne jevrejske gradnje, što otvara mogućnost da Izrael bude optužen za okupaciju zemlje druge države.

Izraelsko-palestinski konflikt se internacionalizuje ne samo politički, već i pravno, čime se utire put Palestincima da zatraže pokretanje istraga protiv Izraelaca zbog ratnih zločina i kršenja ljudskih prava pred Međunarodnim krivičnim sudom.

U pitanju je i budućnost sporazuma iz Osla. Od vremena njegovog potpisivanja 1993, palestinska vlast i Izrael, zajedno sa SAD-om, uglavnom su održavali kolonijalnu realnost umesto da rade na njenom ukidanju.

Pokazalo se da Oslo pati od tri osnovna nedostatka: ispuštena su palestinska prava sadržana u međunarodnim zakonima, pregovori su ograničeni na bilateralni dijalog uz posredovanje Washingtona – nespremnog ili nesposobnog faktora promene, dok je privremena Palestinska samouprava pretvorena u stalni aranžman.

Uslovi Osla strukturalno daju prioritet bezbednosnim interesima Izraela – onako kako ih je on definisao – nauštrb palestinskih prava – kako ih kodifikuje međunarodna zajednica. Palestinci su odavno pokazali nezadovoljstvo. Još 2006, kada je 58 odsto glasalo za Hamas na izborima koji su bili trostruki referendum: o Fatahovom upravljanju, o svakodnevnom životu na okupiranim teritorijama i o sporazumu iz Osla.

Uloga SAD-a

Dodatni značaj glasanju u UN-u daje i palestinsko zajedništvo uspostavljeno između Fataha i Hamasa.

Prvi je ostvario diplomatsku pobedu, a ovaj drugi je, posle osmodnevnog oružanog sukoba sa Izraelcima iz koga je izašao neporažen, odustao od ranijeg stava da je inicijativa u UN-u uniletarelani korak Fataha.

Palestinci bi u naknadnu analizu svog uspeha morali da uključe pripreme za obnovu mirovnih pregovora koje od njih očekuju mnogi koji su ih u New Yorku podržali, kao i način postizanja dugo očekivanog trajnog pomirenja između Fataha i Hamasa.

Tako postaje jasno da rezultat glasanja nije tek formalni uspeh, pirova pobeda, kako tvrde Izrael i njegovi saveznici, koji su do poslednjeg trenutka intenzivno lobirali protiv, ponajviše u strahu od mogućnosti da državljani Izraela pred međunarodnim sudovima odgovaraju za zločine protiv Palestinaca.

Ocenama da je glasanje u UN-u bilo “nesrećno” i “kontraproduktivno”, Amerika rizikuje dodatno udaljavanje od arapskog sveta, procesa koji je ubrzan Arapskim prolećem.

Sve to sada pojačava tenziju. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je Abbasov govor u UN-u odmah okarakterisao kao “neprijateljski i otrovan”, na osnovu čega mogu da se naslute budući koraci izraelske Vlade.

Prvi je usledio odmah odlukom da, bez obzira na kritike Washingtona, počne gradnja 3.000 novih jevrejskih stambenih jedinica, čime će gradovi Ramallah i Betlehem biti odvojeni od Jerusalima, što direktno onemogućava povlačanje granica palestinske države. Ista receptura koja je septembra 2010. i dovela do prekida direktnih pregovora, jer je Netanyahu tada odbio da produži moratorijum ekspanzije naselja na Zapadnoj obali.

Odložena je i  isplata poreskih prihoda Palestinskoj vlasti, kao što je to činjeno i ranije, a može se očekivati i pojačanje restrikcija kretanja Palestincima na Zapadnoj obali, što će dodatno ugroziti lošu ekonomsku situaciju.

Sve to moglo bi da vodi nasilju i prekidu bezbednosne saradnje Izraela i Palestinske vlasti, što su dodatni nagoveštaji da uskoro ne treba očekivati odmrzavanje mirovnog procesa. Štaviše, kaznene mere Izraela mogle bi da ugroze sve neizvesnije odnose sa Egiptom, odakle se čuju zahtevi za preispitivanjem, pa i ukidanjem, mirovnog sporazuma iz 1977.

Mnogo toga će, kao i do sada, zavisiti od američke administracije. Barack Obama je na startu prvog mandata, obećanjem o “novom početku”, datom na kairskom univerzitetu, rasplamsao nade muslimana i Arapa. Čak je neko vreme pritiskao Netanyahua, ali relativno brzo je digao ruke, iako se američki stav nije promenio: podrška rešenju dve države i postizanje trajnog mira isključivo putem direktnih pregovora Izraelaca i Palestinaca.

Kako to podrazumeva produžetak brokerskih usluga Washingtona, možda bi Obama u drugom mandatu mogao da pokaže više hrabrosti i da konačno u američki stav unese onu dozu balansa bez kog nema trajnog rešenja izrealsko-palestinskog konflikta.

Ocenama da je glasanje u UN-u bilo “nesrećno” i “kontraproduktivno”, Amerika rizikuje dodatno udaljavanje od arapskog sveta, procesa koji je ubrzan Arapskim prolećem.

Odbijanje SAD-a da Palestince prihvate kao partnere doprinelo bi izolaciji Washingtona, koji se već optužuje za hipokriziju pružanjem podrške pobunjenicima u Libiji i Siriji i istovremenim protivljenjem palestinskom samoopredeljenju.

Posmatrano u tom kontekstu, moguće je govoriti o pirovoj pobedi Palestinaca, ali takav trijumf istovremeno razotkriva ko su pravi kočničari bliskoistočnog rešenja.

Mir Palestince mora da vodi u Jerusalim, a ne New York, ponavljaju staru mantru izraelski zvaničnici, ali snaga podrške koju su Palestinci dobili u Generalnoj skupštini UN-a ne može da se ignoriše, kakva god da je budućnost mirovnih pregovora.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera