Podgrmeč: Mjesta u koja ni ptice ne navraćaju

Put koji iz Bosanske Krupe vodi u Sanski Most jedan je od onih kojima ne prolazi mnogo auta i koji nisu ozbiljnije rekonstruisani decenijama. Planina Grmeč je još prošarana snijegom, a bura koja puše savija drveće koje se nalazi duž ceste. Pokoja napuštena kuća u daljini i poneko stado ovaca na obroncima.

Prvo veće mjesto na tom putu je Jasenica. Na ulazu u mjesto nalaze se napuštene kuće i one koje su srušene. Jedini zvuk koji se čuje je zvuk jakog vjetra koji struji kroz drveće, ali i lupanje prozorskih okvira u napuštenim kućama. Ne čuju se čak ni životinje.

Centrom mjesta dominira veliki kompleks koji je nakon proteklog rata služio kao nastavni centar za mlade vojnike. Ukidanjem vojnog roka, kompleks je napušten i prepušten zubu vremena.

Spomen obilježje palim borcima u Drugom svjetskom ratu zaraslo je u travu, a nalazi se ispred potpuno uništenog muzeja u Jasenici. U blizini muzeja se nalazi i ambulanta koja je zaključana.

Mjesna crkva je obnovljena i zaključana. Ispred nje se nalazi malo igralište za nogomet na kojem se dugo već ništa ne igra. S obzirom da nema ljudi, nema niti prodavnice, niti banke, niti pošte. Osmrtnica na drvetu pokazuje da je posljednja sahrana u ovom mjestu bila prije otprilike mjesec dana.

Posljednji dani

Na izlazu iz Jasenice, između desetaka napuštenih kuća, jedan čovjek uređuje svoju okućnicu. Njegova supruga je jako srdačna i objašnjava da tu dolaze vikendom. Inače, žive stotinjak kilometara dalje.

„U centru se niko nije vratio. Prije crkve ima put i tamo ima sedam kuća, ali tu žive samo tri porodice. Ovi ostali dođu iz Inđije. Sjećam se kad sam ja išla u školu u Jasenicu, bila su po dva odjeljenja svih osam razreda. Danas, Jasenica nema školu, a, gdje nema djece, nema ni života“, počinje priču ova sugovornica i nastavlja:

„Da nije bilo rata, Jasenica bi bila mali Švarcvald jer imali smo tvornicu, hotel, školu, spomenik, lugarnicu, poštu, mjesni ured, muzej, ambulantu, prodavnicu. Svi su radili negdje i održavali svoja domaćinstva. Inače, Jasenica je partizansko mjesto.“

Objašnjava da ovo naselje živi posljednje dane. Bilo je nešto življe dok su stariji živjeli tu i dok su ih djeca obilazila. Smrću starijih stanovnika Jasenica, cijela imanja su ostala pusta i njihovi vlasnici dolaze povremeno. Održivi povratak nije ostvaren i oni koji su se vratili otišli su ponovo. Za sebe kaže:

„Ja se vraćam ovamo jer volim Grmeč, mjesto gdje sam odrasla, prirodu. U zadnje vrijeme je postalo tako tugaljivo da mi je počelo smetati.“

Sugovornica nas upućuje na to da na putu prema narednom mjestu, Lušci Palanci, imaju tri kuće u kojima ima „čak dvoje djece“. Do kuća se dolazi makadamom u dužini nekih tri stotine metara. Kuće su povratničke, a na pašnjaku iza kuće nalazi se stado ovaca. Domaćin, Slobodan Vejinović, srdačno se pozdravlja i sa velikim osmijehom kaže da ima sina od godinu i pol dana:

„Ja sam 1993. godište, a supruga je 1996. To nam je novi podstrek za život.“

Oko Slobodanove kuće nalaze se štale i prostorija za mlijeko:

„U Benakovcu živi oko 50 ljudi i skoro svi se bavimo poljoprivredom. Ko god hoće da radi, perspektiva ima.“

Infrastruktura ovog zaseoka nije na zavidnom nivou. Kablovska televizija, a time i internet, greškom su provedeni u šumu, a ne lijevo u njihovo naselje. Upravo zbog toga, primoran je da kupuje mobilni internet.

U razgovor se uključuje i Slobodanova majka, Milka:

„Nema naroda. Evo ovdje imaju tri kuće. Svi gledaju da idu negdje. To će sve biti samo da posjetiš nekad, a da nekog života ima – nema. Nema djece, nema škole.“

Milka objašnjava da je iseljavanje nastupilo za vrijeme i nakon rata. Prije rata je radila tvornica namještaja i veliki broj stanovnika ovih mjesta je imao stalni posao. Mladi ljudi su ostajali i proširivale se porodice.

Žal za prošlim vremenima

Porodica Vejinović je 1995. godine izbjegla u Bratunac, na drugi kraj Bosne i Hercegovine. No, već 2002. godine bili su među prvim povratnicima u svoje mjesto. Četiri godine su bili bez struje. Danas se bave stočarstvom i mljekarstvom. Prezadovoljni su desetogodišnjom saradnjom sa tvornicom Meggle:

„Nikad nisu ni dana kasnili sa platom“, kaže Slobodan.

Optimističan je u pogledu budućnosti i veoma zadovoljan: „Ja volim što se ne sjećam ni rata, ni perioda prije rata. Planiram da se više bavim ovčarstvom u narednom periodu.“

Na putu prema Lušci Palanci, naselju u općini Sanski Most, kuće su napuštene i nema života u njima. Takav je i ulazak u samo mjesto, Lušci Palanku. Ruševine kuća su obrasle u travu i šiblje, a jedna od rijetkih obnovljenih građevina je crkva.

Na samom ulasku u mjesto, mještanin Nedeljko je obradovan što može sa nekim razgovarati:

„Ja sam povratnik od 2006. godine. Nas je prije rata ovdje živjelo 5.000, a danas nas ima oko 300. Ja sam radio u šumarskom preduzeću i tu sam stekao penziju od koje danas živim. Inače, ovdje su sve penzioneri, sve staro stanovništvo. Oni koji su u penziji dolaze da tu pomru i to je gotovo onda. Mlađi su otišli svi.“

Kao i u Jasenici, i u ovom naselju je iseljavanje nastupilo za vrijeme i nakon rata. Sa porodicom je izbjegao u Banju Luku, a vratio se 2006. godine. Njegova kuća je bila zapaljena pa je zbog toga dobio donaciju za krov.

Nedeljko žali za vremenima kada je u Palanci bilo života i naglašava da mu danas društvo čini njegova supruga, a da se i preostalo stanovništvo slabije druži. Kada je u pitanju zdravstvena zaštita, Nedeljko ističe:

„Doktor dolazi dva puta sedmično, ali mi opet za njim moramo ići u Sanski Most jer nema lijekova, nema apoteke.“

Prije rata je bilo više od deset ugostiteljskih objekata, a danas ima samo jedan. Nema više ni mesnice, ni pekare, a ni benzinske pumpe.

Hodaš, hodaš, a ne sretneš nikoga

Centar Lušci Palanke je dobro označen putokazima koji vode za Sanski Most. Sve zgrade koje su imale svoju funkciju prije rata napuštene su i u ruševnom stanju. Na putu za mjesnu školu, koja je prije rata imala do 1.200 učenika, vodi asfaltirani put. Igralište ispred škole je ispucalo i iz pukotina je izbila trava. Iz dvije učionice u školi limeni dimnjaci su istureni kroz prozor. Tako se ovdje preostalih šest đaka grije.

U blizini škole se nalazi velika kuća iz koje proviruje plavokosa djevojčica. Mama Danijela je gostoljubiva i poziva nas u kuću. Njena kćerka je učenica škole u Lušci Palanci:

„Troje đaka je treći razred, jedna djevojčica je peti i ima jedan učenik trećeg i prvog razreda. Učenika drugog razreda nema jer prošle godine nije upisan nijedan. Moja kćerka voli školu i najbolji je đak.“

Djevojčica se osmjehuje i kaže da bi htjela biti novinarka. Danijelina porodica se bavi poljoprivredom i stočarstvom i ističu da se raditi mora. I u njihovom dijelu narod se nije vratio, a ono što se vratilo starije je stanovništvo:

„Narod se u nekim mjestima i pati, a neće da se vrati jer bi se bavio poljoprivredom. U ovom naselju imamo samo nas tri koje smo mlađe.“

Od Danijeline kuće do improviziranog autobusnog stajališta nalazi se niz napuštenih kuća i zgrada. Autobus koji svaki dan saobraća na relaciji Lušci Palanka – Banja Luka jedina je linija koju koriste mještani. Na stanici se nalaze dvije sestre, Trina i Mira, koje čekaju autobus.

Gospođa Trina se ne žali na život u Lušci Palanci. Živi od svoje penzije i sa nostalgijom se prisjeća predratnog vremena:

„Oko mene su 44 prazne kuće. Evo u ovoj zgradi prekoputa je bila banka, a iznad stanovi. Sada su napušteni i samo u jednom se živi.“

Na stanicu stiže i gospođa Savka koja je krenula u Banju Luku. U razgovoru o životu u Lušci Palanci kaže:

„Zamislite kakvo je mjesto gdje se ja sa 50 godina ubrajam u mlađe. Neku noć sam šetala sa svojom prijateljicom. Nismo sreli nijednu osobu.“

Ona radi u lokalnoj prodavnici i kaže da zarada nije značajna, a da su zimi u minusu. Ističe da je bilo povratka u ovo mjesto:

„Vraćali su se ljudi, ali je bivalo sve gore i gore. Nisu imali da žive i da školuju djecu, pa su otišli u veće sredine. Sve im je tamo pristupačno, i škola, i zdravstvo.“

Autobus se zaustavlja na stajalištu i dvije putnice ulaze. Gospođa Trina će potražiti vodu jer voda u kući nije u redu.

Dolazi proljeće, livade će procvjetati, a snijeg sa Grmeča okopniti. U ova podgrmečka naselja gdje je vrijeme stalo, navratit će rijetki. Oni koji su odlučili da svoju starost provedu na svom ognjištu sporo će brojati dane. Jedinu muziku će svirati vjetar kroz razbijene prozore jer ovdje ni ptice ne dolaze.

Izvor: Al Jazeera