Podsjetnik na tragediju Palestinaca

Jerusalem je kroz povijest je po svoj prilici najviše osvajani i oslobađani grad (AFP)

Piše: Mirnes Kovač

Decenijama su bliskoistočni režimi svoje opstojanje naspram unutrašnjeg sentimenta arapskog čovjeka gradili i održavali riječima: Palestina, Al-Quds, Mesdžidu-l-Aqsa… Kad god im se situacija otimala vraćali su je parolama protiv Izraela, te “mrske cionističke tvorevine”, “cionističkog entiteta”, “rak rane na muslimanskom tkivu koju treba ukloniti sa lica zemlje”…  Sve ove poruke su bliskoistočni vladari i režimi odašiljali “zarad pravedne borbe Palestinaca”, a, ustvari, ponajviše iskorištavajući tu pravednu borbu za svoj ostanak i opstanak.

Prije tačno trideset i tri godine, u avgustu 1979. godine, tadašnji vođa Iranske revolucije Ajatollah Homeini, uputio je poziv muslimanima širom svjeta da zadnji petak u mjesecu ramazanu obilježavaju kao “Dan Qudsa”. Bilo je prošlo već više od trideset godina od okupacije Palestine i dvanaest godina od potpune okupacije Jerusalema, odnosno Al-Qudsa, kako Arapi zovu ovaj grad.

Otimanje i progon

Ovaj međunarodni dan solidarnosti sa palestinskim narodom danas, pored Palestinaca, obilježavaju one arapske zemlje koje su bliske politici Irana, ostale arapske zemlje ga ignoriraju, a donekle ga poštuju nemuslimani i neke jevrejske anti-cionističke grupe, solidarišući se sa legitimnim pravima Palestinaca koji su izloženi najsofisticiranijoj tehnici otimanja i progona koju bilježi moderna povijest, teroru velikih i moćnih, čiji je Izrael egzekutor i eksponent.

Jerusalem, “Sveti” ili “Sveta Kuća”, to jest Sulejmanov ili Solomonov hram – danas je najosjetljivija tačka odnosa između Izraela i cjelokupnog okruženja. Svetim ga smatraju i Židovi i kršćani i muslimani. Nakon Mekke i Medine, ovaj grad se smatra trećim najsvetijim mjestom u Islamu. Njegova svetost za muslimane potiče, na prvom mjestu, zbog njegove povezanosti sa Poslanicima spomenutim u Tevratu ili Starom Zavjetu, on je bio prva kibla (strana kojoj se okreće u molitvi) muslimana. Židovi ga vežu sa svojim rodoslovnicima, kraljevima Davidom i Solomonom. I za kršćane Jerusalem ima izuzetnu važnost, jer se najvažniji svjetopovijesni čin u kršćanstvu, raspeće Isusa, po vjerovanju kršćana desio upravo na Kalvariji, jednom od jerusalemskih brežuljaka. U nekom zajedničkom smislu i za Jevreje i kršćane i muslimane Jerusalem zauzima značajno mjesto u apokaliptičnim događajima tzv. “kraja vremena”.

Sveta priroda Jerusalema i njegove okoline, vjeruju muslimani, potvrđena je čudotvornim “Noćnim putovanjem” u kojem je Poslanik Muhammed posebnom nebeskom jahalicom doveden do mjesta pored sadašnje Kupole na Stijeni na Brdu Hrama, te s tog mjesta uzdignut na nebesa.

Jerusalem je prvi put došao pod muslimansku vlast 638. godine, kada ga je patrijarh Sofranije predao trupama halife Omera. Halifa je posjetio grad nakon njegovog osvojenja, a Sofranije mu je bio u društvu kad su se popeli na Brdo Hrama da potraže Davudov mihrab (molitvenu nišu Davida) o kojem je Omer čuo predaju od Poslanika Muhammeda. Brdo Hrama je bilo veoma zapušteno, svo je bilo prekriveno smećem. Halifa je naredio da se očisti i sagradi mjesto za molitvu u blizini.

Jerusalem je kroz povijest po svoj prilici najviše osvajani i oslobađani grad. Posljednja okupacija kada su okupirani zapadni dijelovi Jerusalema desila se u arapsko-izraelskom ratu 1948. godine, a 1967. godine u tzv. Šestodnevnom ratu Izrael je okupirao i Stari dio grada, tj. istočni Jerusalem, kao i cjelokupnu Zapadnu Obalu. Već više od šest decenija cijeli svijet, a posebice muslimani, svakodnevno gledaju zlostavljanja Palestinaca i opravdano se pitaju kada će ljudski rod prestati vršiti nepravdu Palestincima.

Okupacija i kolonizacija Palestine od Izraela je nešto potpuno drugačije od bilo čega što se do danas desilo u svijetu.  O incidentima i nasrtajima na Jerusalem stalno smo u prilici slušati. Jerusalem, odnosno njegovo istočno muslimansko središte, stalni je predmet tenzija između radikala na svim stranama. Okupacija Jerusalema, podsjetićemo, bio je glavni argument u retorici teroriste Bin Ladena. Globalni radikalizmu i militantni ekstremizam kod muslimana uveliko je pospješilo Palestinsko pitanje i nepravda prema ovom narodu.

Sofisticirani radikali

Radikala, međutim, ne manjka ni na izraelskoj strani. Mnogo ih je i sofisticiraniji su. U sedmici u kojoj se obilježava Dan Qudsa Međunarodni institut Al-Quds (QII) objavio je alarmantnu informaciju još jednog institucionalnog cionističkog nasrtaja na prostor harema džamije Al-Aqsa.

Naime, 14. avgusta ove godine potvrđene su informacije da će izraelski Parlament Kneset raspravljati o prijedlogu novog zakona kojeg je predložio zamjenik presjedavajućeg parlamentarne grupe “Nacionalno jedinstvo” Aryeh Eldad, po kojem se predlaže vremenska podjela (tokom molitvenih termina) pristupa džamiji Al-Aqsa između muslimana i Židova. Parlamentarac Eldad predlaže da se Jevrejima omogući pristup Haremu tri puta dnevno, naspram pet puta koliko pristup imaju muslimani. Još predlaže da se džamija podijeli između muslimana i Jevreja tokom praznika i blagdana. K tome, prema Eldadovom prijedlogu da se odrede posebni dani za posjete Jevreja i muslimana odvojeno, kao što je to slučaj u Ibrahimovoj džamiji u Hebronu. A stanje u Hebronu i pristup Ibrahimovoj džamiji, čuvenom hramu izgrađenom na Makbelinskoj pećini u kojoj su grobovi Abrahama, Isaka i Jakova i njihovih supruga, nalik je ulazu u neki konc-logor sa detektorima i žicama strogo ograđenim prostorima, odvojenim ulazima, vojnicima i stražarima, sve to u neopisivom ozračju stravom podijeljenog vjerskog objekta u kojem se čuju molitveni zazivi i jednih i drugih.

Ono što, međutim, najviše brine jeste činjenica da je ovo prvi put nakon okupacije istočnog Jerusalema 1967. godine da se na zvaničnom nivou, dakle, na nivou Kneseta, spominje prijedlog podjele džamije Al-Aqsa između Jevreja i muslimana. Na problem intenzivne judaizacije starog dijela Jerusalema već dugi niz godina upozoravaju palestinski kršćani i muslimani.

Ipak, ono što je najopasnije jeste upravo sofisticiranost prijetnji i tehnike koje se koriste u Palestini, a s ciljem otimanja imovine i značajnih mjesta i prisvajanje istih od strane Izraela i njegovih političko-vojnih jastrebova.

A za ovo su najbolji primjer “junak naše priče” Eldad i njegovo mjesto stanovanja naselje Kfar Adumim.

Zašto?

O kakvim se radikalnim slikama i paradoksima radi?

Kada pogledate fotografiju parlamentarca Aryia Eldada ni u stotom snu ne biste pomislili da se radi o tako opakom radikalu i jastrebu.

Drugo ‘odijelo’

I imidž kojeg Eldad ima reflektira uglednog profesora i ljekara. Načelnik je odjela za plastičnu hirurgiju u Hassadah medicinskom centru u Jerusalemu. Svjetski je poznat stručnjak u tretmanu rana od opekotina, nagrađivan od uglednih američkih medicinskih društava. Ovaj uglađeni gospodin ima i drugo “odijelo”. Već 25 godina paralelno je komandir medicinskih timova pri Izraelskim odbrambenim snagama IDF i sada je stekao titulu brigadnog generala.

Ovaj rođeni Telavivčanin zagovornik je izuzetno radikalnih stavova. Oštro se protivio izraelskom povlačenju iz Gaze i sa Zapadne Obale na kojoj danas stanuje u jednom od brojnih ilegalnih useljeničkih naseobina Kfar Adumim. Poznat je po rasističkim prijedlozima, poput onog da se arapski stanovnici isele da bi se zaštitili Židovi Hebrona. Uopće ne vjeruje u mogućnost mira sa Arapima, a tezu o izraelskoj “okupaciji” naziva besmislenom, tvrdeći da je jedina okupacija koju poznaje ona arapska iz 7. stoljeća

Sličnu obmanu “na prvi pogled” daje i slika naselja Kfar Adumim, ilegalne izraelske naseobine na Zapadnoj Obali. Na prvi pogled liči na idilično naselje na vrhu brežuljka sa vanredno lijepo riješenom infrastrukturom. Ali kada se bolje zagledate u naselje uvidjet ćete da više nalikuje vojnoj utvrdi sa potpornim zidovima i kontrolnim punktovima, poput kakvog srednjovjekovnog utvrđenog grada.

Ova dva primjera, dvije slike, samo su jedan segment, jedan insert svekolikog aparthejda koji se danas provodi u Svetoj Zemlji. Igrom slučaja povezan je sa Qudsom zbog informacije o prijedlogu kojeg je radikalni desničar Eldad iznio u Knesetu.

Ovi primjeri, a i ovaj današnji Dan Qudsa, trebaju biti podsjetnici na svekoliku tragediju jednog naroda koja traje već 64 godine. Tu nepravdu najviše osjećaju Palestinci, ali s njima i svi ljudi dobre volje koji imaju osjećaj za pravdu.

Ne treba zaboraviti

I, pomislim, kao da je Al-Quds najosjetljiviji nomen u svakodnevnom rječniku Bliskog Istoka na trenutak zasjenjen ratovima i poklicima za slobodom od diktatorskih režima, istih onih koji su svoje opstajanje prema unutrašnjem sentimentu naroda gradili i održavali riječima: Palestina, Al-Quds, Mesdžidu-l-Aqsa… te parolama protiv Izraela, “omražene cionističke tvorevine”, “cionističkog entiteta”, “rak rane koju treba ukloniti sa lica zemlje”. Izgleda da će iste te parole uskoro i sami početi primati. Sve te poruke su bliskoistočni vladari i režimi odašiljali “zarad pravedne borbe Palestinaca”! Poruke mira nisu postojale, iako je mir nešto za čim čezne Sveta Zemlja. Jer iako su neke arapske države poput Egipta i Jordana potpisale mir sa Izraelom, taj mir nikada nije prihvaćen među običnim ljudima. I neće biti prihvaćen, kako stvari stoje, sve dok bude ljudi poput Eldada i naselja poput Kfar Adumima, koji dokazuju da je mir samo sramotno i ponižavajuće ustupanje pred snagama zla.

Jer, ne treba zaboraviti, Jerusalem je preko četrdeset puta osvajan i vraćan… Mnogi nisu mogli ni zamisliti da će neki najstabilniji i najokrutniji režimi pasti na Bliskom Istoku, pa stoga ne treba prestati sanjati ni o slobodi Qudsa, makar ona u stotom snu odsanjana bila.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera