Pogrešno shvaćen bosanski lonac

Bosanskohercegovački državni trosjed bez kormilara ne zna dal’ je poš’o il’ je doš’o, piše autor (Arhiva)

Kad bi se, kao na EKG-u, iz časa u čas ili iz dana u dan, umesto srčanog ritma mogle meriti amplitude dnevne politike koju vode balkanske vođe – bili bismo svedoci potpune mentalne paraplegije. Pojavilo bi se, zapravo, neoborivo grafičko svedočanstvo odsustva veze zdravog političkog razuma i stvarnog života.

Za ovakvu anamnezu, tj. laički rečeno – prikupljanje što više bitnih podataka o stvarnom stanju bolesnika-  potrebno je samo, čak i ovlaš, osvrnuti se na poslednjih desetak dana u tri ključne balkanske države. I ispostavilo bi se: teško je utvrditi gde je gore.

Hrvatska predsednica Kolinda Grabar Kitarović poslednjim je izjavama pokazala da ima kontinuitet jedino u potpunom nerazumevanju užeg i šireg okruženja u kojem se nalazi i obnaša dužnost šefice države.

Bosanskohercegovački državni trosed bez kormilara ne zna dal’ je poš’o il’ je doš’o, a još manje kud bi i kako bi između histerične Banjaluke, raspolućenog Mostara i ničim dokazane dominacije Sarajeva.

Vučićevi monolozi

I na kraju – ili na početku i pre svih – nameće se narcisoidni egocentrik Aleksandar Vučić, koji i dalje samouvereno pokušava da uveri bliže i šire okruženje kako bi se trošna balkanska kula od karata srušila i u oganj, prah i pepeo pretvorila da nije njega i njegove državničke strategije, vizije i svakojakih aduta. A ti su mu aduti održivi upravo onoliko koliko traje i svaki njegov, skoro pa svakodnevni, monolog na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, sve o trošku i vernih i nevernih podanika. Ili onoliko koliko će trajati podrška Zapada, koji mu i dalje duva vetar u leđa kao jednom od glavnih izvođača radova u dodatnom razmeštanju stolova pod krovom balkanske krčme.

Krenemo li redom, hrvatska predsednica zbunjeno se, poput fliper kuglice, sudara sa vlastitim izjavama – počev od tvrdnji da je poklič Za dom spremni “stari hrvatski pozdrav”. Usledila je prepirka s Majkama Srebrenice povodom njihove poruke da se zaigrala u tumačenju radikalizmna koji, navodno, preti Balkanu i Evropi iz BiH. Potom je, s opozicije šefa države, osporila kredibilitet Haškog tribunala uoči izricanja presuda ekipi hercegovačkih “mirotvoraca” Praljak, Prlić & ostali koja na duši nosi i ljudske živote i stari mostarski most. I na kraju, Grabar Kitarović najavila je da će, aterirajući u Kremlj s vrha Pantovčaka, ruskom “velikom medvedu” Putinu skresati u brk sve što misli o srpsko-ruskoj vojnoj saradnji, to jest o prijateljskoj prodaji kvalitetnog vojnog otpada ruske avijacije ratnom vazduhoplovstvu Srbije.

Zbog populističkog koketiranja s mračnom prošlošću i nestašlucima, Grabar-Kitarović ponovo je dospela na oštricu antifašista i građanske Hrvatske. Iz BiH je dobila ekspresno pismo Majki Srebrenice koje su je detronizirale sa mesta “nekadašnje kraljice Balkana”. U međuvremenu, Vučićevi trbuhozborci jedva su dočekali priliku za “političku pljusku” hrvatskoj šefici države porukom da se nepotrebno meša u odnose drugih dveju država.

Istovremeno, Beograd i Zagreb kao da se utrkuju da izjavama “toplo-hladno” i dokazivanjem ko je veći Srbin od Hrvata i obrnuto, uzajamno zakomplikuju potpuniju normalizaciju međudržavnih odnosa. A nije teško, ali – ako ima (t)ko.

Briga o voznom parku

Dok se “veliki Zagreb” na zapadu i “još veći Beograd” na istoku Evropi i svetu preporučuju kako bez njih “nema stabilnosti i mira u regiji”, tri člana Predsedništva BiH više brinu o voznom parku nego li o državi. A još manje kako će kroz instituciju kolektivnog šefa države, u koju su izabrani kao članovi tri konstitutivna naroda, osigurati ravnopravnost tim narodima i svim građanima, državljanima BiH.

Uostalom, nacija nije mera države, jer je država – institucija. E, sputani nacijama, oni ne mere državnim aršinima, nijedan od njih trojice. I svak’ od njih bi i da stisne i da… ali, ako se loše proceni – eto belaja.

A Srbija? E, tek tu je situacija dodatno komplikovana akutnom paranojom koja ima nekoliko stadijuma, a stanje je sve teže i teže ako idete ka vrhu piramide i umišljenom Ramzesu.

Gledano kroz svež presek odnosa prema najbližem komšiluku, teško da bi se mogla izdvojiti nit strateškog kontinuiteta koja iz Beograda ide na bilo koju stranu prema susedima.

S Hrvatskom se, sve je više dokaza, neguje stanje uzajamnog, dnevno-politički kontrolisanog tinjajućeg konflikta – od tumačenja ustaštva do vojnih i graničnih pitanja koja će tek doći na red.

Što se tiče Makedonije, nedavna dramatično najavljena avantura s tobožnjom aferom prisluškivanja zbunila je i Skoplje i Beograd – a pomalo i EU. I sve to, e da bi se Vučić pojavio kao vatrogasac koji na sva zvona i dostupne mikrofone negira gene piromana, a forsira misiju mirotvorstva i dobrosusedstva.

Usledila je Vučićeva poseta prestonici BiH gde je, pepelom i prašinom, trebalo posuti uzajamne sekire i strele, povremeno odapinjane s obe strane Drine. U to se, razumljivo, računaju i skoro svakodnevni ispadi ”pokojnog banjalučkog socijaldemokrate” Laktašenka, kojeg bi danas i Karadžić rado učlanio u predratni SDS. Sve u svemu – zapamćena je patetična poruka da “BiH u Srbiji ima pravog prijatelja”, kako god ko danas brojao od nekadašnjih “100 za jednoga”.

Strateška kupovina vremena?

I napokon – bomba sa kontrolisanom eksplozijom. Srpska lista, čitaj sestrinska politička opcija Srpske napredne stranke na Kosovu, ušla je u kosovsku vladu i svojim glasovima, praktično, ustoličila na mestu premijera Ramuša Haradinaja. Ni po jada da Srbija Haradinaja ne tereti za najteže ratne zločine i, uprkos svemu, naglašava kako ne odustaje od tih optužbi.

A onda – opet Vučić. Sa trona šefa države i manirom novoosvešćenog čuvara kosovskog mita, poručuje sluđenim i zbunjenim pristalicama da je do budućeg izvora političke manipulacije izabran najbolji od tri putića.

Mudar državnički potez? Strateška kupovina vremena? Vučić i Haradinaj na zajedničkom zadatku pacifikacije Beograda i Prištine u političkoj predigri raspleta kosovskog čvora u kojem će Srbija prihvatiti međunarodnu poziciju amputiranog Kosova, ali mu nikad neće zvanično priznati državnost? Biće da je ovo treće.

Šta god Vučić rekao – haotičnost njegovih misli i dramatičnih objašnjenja u monologu pred tv-kamerma nacionalne televizije, svode se na prostu činjenicu – “ako neprijatelja ne možeš da pobediš onda muse pridruži”. E sad – da li to beše narodna poslovica ili alanfordovski monolog nekog junaka iz crtanih filmova – u to sad nisam siguran.

Sigurno je samo jedno – posleratni ugarci ispod dvadesetdvogodišnjeg pepela još tinjaju. Istovremeno, u kotao iznad tog zatomljenog žara svako dodaje šta stigne i kako mu padne na pamet.

A da je to političko kulinarstvo bar malo nalik bosanskom loncu, kojem mnoštvo različitih sastojaka samo pojačava kulinarsku čaroliju, pa ni po jada. Ovako, sluđeni puk i dalje ostaje dobrovoljno zamorče i saučesnik ovdašnjih političkih kuvara, pristajući da kusa njihovu klin čorbu, zanemarujući i(li) ne prepoznajući da su im čula zatrovana i degenrisana.

Oni kojima takvo stanje danas izaziva mučninu i dalje su, nažalost, u dramatičnoj manjini, u svim pomenutim i nepomenutim državama bivše Jugoslavije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera