Političari: Gdje je Zapad, a gdje smo mi?

Komunikacija u BiH se svodi samo na to da političari jedan drugom vrijeđaju članove porodice ili se međusobno optužuju (Fena)

Piše: Mario Pejović

U modernim demokratijama se smatra da su političari sluge naroda, koji ih bira, plaća i kojem na kraju dana polažu račune. Ti isti političari su dužni komunicirati sa svojim biračima, a kao posrednik u toj simbiotskoj vezi se, prije svega, koriste javni mediji. Upravo zbog toga moderni političari ulažu u svoj javni nastup, pažljivo biraju riječi koje koriste, gdje i kada se pojavljuju i na koji način se uopće obraćaju medijima.

Uz svakodnevnu medijsku pažnju i instant-komunikaciju, kada u trenu informacija proputuje s jednog kraja svijeta na drugi, oni željni uspješne političke karijere su okruženi čitavim timovima stručnjaka za odnose s javnošću, stilista i eksperata za razne vidove komunikacija, od verbalnog od takozvanog neverbalnog komuniciranja. Sve se ovo čini jer birači modernog društva zahtijevaju apsolutnu odgovornost – i kada je donošenje i provođenje vitalnih odluka u pitanju i kada se radi o javnom ponašanju.

Nerijetko se dešavalo da karijere zastanu ili čak u potpunosti propadnu zbog nepromišljenih riječi iskazanih u javnosti ili javnog ispada, odnosno da političar barem ponudi svoj mandat na raspolaganje nakon nekih društveno ne baš prihvatljivih istupa.

“Ključni cilj svakog političara je da stvori favoritski imidž, vlastiti imidž i favoritski imidž političke stranke koju oni predstavlja. Političari u tom cilju ne libe se padati po snijegu, po ledu, čupati se da ponovno ustanu, kao što je ona famozna slika gradonačelnika [Milana] Bandića u Zagrebu ili pjevati pod šatorom s kafanskim pjevačicama …”, kaže politolog Suad Arnautović.

Nasuprot njima, čini se da neki političari s našeg područja nisu pravljeni po tom kalupu, često se ponašajući kao srednjovjekovni monarsi, koje svoje sagovornike, pripadnike medija i političke protivnike tretiraju kao da su niža kasta. Od neljubaznog odnosa do otvorenih psovki i prijetnji upućenih novinarima, od generalnog nepoznavanja tema o kojima uvjerljivo govore do očitog nedostatka dodira s problemima svojih građana, nakon svih poruka koje kolaju eterom postavlja se pitanje koliko regionalni političari kaskaju za svojim kolegama iz Evrope i svijeta.

“Političari u Bosni i Hercegovini, a koliko vidim i u regionu, u svojim javnim istupima apsolutno ne uvažavaju značaj biračkog tijela, osim u periodu kada počinje izborna kampanja, odnosno u izbornim godinama. Nerijetki su primjeri, kao što često znam reći, da su političari zagledani u sebe, a ne vide šta im se dešava ispred prozora. Teško će tokom svog mandata otvoriti prozor i pogledati šta se dešava ispod prozora, na ulici, šta tišti običnog građanina”, ocijenio je politolog Suad Arnautović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i član Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine.

Propali planovi

Krešimir Macan, stručnjak za krizno komuniciranje iz Zagreba, smatra da političari pokušavaju napraviti korak naprijed, ali ti planovi se ne ispune u potpunosti.

“Naši političari sve više kopiraju zapadne uzore, pa tako i u javnim istupima, jer očigledno postoji neki recept koji radi i naši političari ga žele prekopirati”, kazao je Macan, dodavši da je problem u tome što političari najčešće žele kopirati formu, ali ne kopiraju i sadržaj.

“Niti jedna forma ne može pokriti nedostatak sadržaja”, tvrdi Macan.

Što se tiče psovki i prijetnji koji političari upućuju u javnosti, Macan kaže da je u Hrvatskoj mnogo bolja situacija nego Bosni i Hercegovini i Srbiji.

“U Hrvatskoj je to dosta uređeno i u principu nemate takvih ekscesa. Kad govorimo o mainstream političarima, glavnim šefovima stranaka, vidjet ćemo da je to dosta uglađeno. Nemamo takvih situacija kakvih imamo u Bosni i Hercegovini, kakvih imamo u Srbiji. [Prvi potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar] Vučić se nametnuo kao top-komunikator, zato što ima strane savjetnike i kopira sve što je [bivši premijer Ivo] Sanader radio u Hrvatskoj. Vučić to kopira u ovom trenutku i ‘hara’ Srbijom, jer nema nikoga ko mu može odgovoriti na taj recept”, smatra Macan.

Stručnjak za komunikacije se posebno osvrnuo na situaciju u Bosni i Hercegovini: “U Bosni imate političare koji su, tako da kažem, potpuno odlijepili od naroda i zato je došlo do bunta. Političari uopće ne komuniciraju s narodom. Tek sad, kada su krenuli protesti, počeli su se ‘k'o fol’ obraćati narodu.”

Komunikacija u Bosni i Hercegovini se svodi samo na to da političari jedan drugom vrijeđaju članove porodice ili se međusobno optužuju, ali nema pozitivnih poruka i argumentiranog diskursa, dodao je Macan.

Prvi je među jednakim, bar kad je neprimjereno ponašanje političara u pitanju, Milorad Dodik, premijer bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Brojni su primjeri zabilježeni pred kamerama i zapisani u printanim medijima gdje Dodik otvoreno vrijeđa i prijeti, kako novinarima tako i građanima, da se može postaviti pitanje da li on i njemu slični to rade planski ili je u pitanju obični nedostatak društveno prihvatljivog ponašanja. Macan je mišljenja da je sve to pažljivo proračunato ponašanje.

“On je izgradio takav imidž, svi od njega to očekujemo. On je ‘showman’, koji radi sve da bi zadržao svoju poziciju i očito mu to polazi za rukom, jer je neprikosnoveni vladar u RS-u. Dok god mu taj stil rada ne radi štetu, zbog čega bi mu ga mi osporavali?”, stav je Macana.

‘Proračunati skandal’

On je dodao: “Dodik radi sve proračunato. To je on i on proračunato ide u skandal da postane zvijezda, da svi o njemu pričaju, da njegova raja kaže ‘vidiš kako je naš Dodik dobar, ovi nemaju pojma'”, dodao je Macan.

“Ključni cilj svakog političara je da stvori favoritski imidž, vlastiti imidž i favoritski imidž političke stranke koju oni predstavlja. Političari u tom cilju ne libe se padati po snijegu, po ledu, čupati se da ponovno ustanu, kao što je ona famozna slika gradonačelnika [Milana] Bandića u Zagrebu ili pjevati pod šatorom s kafanskim pjevačicama… Dakle, pokušati se usmjeriti se na, po tim političarima, najefektnije korake pomoću kojih će dobiti pristanak onih nad kojima se vlada na izborni dan. Nerijetko možemo vidjeti da političari koriste određene metode koje nisu svojstvene baš jednoj savremenoj političkoj komunikaciji ili određenoj političkoj kulturi, pa koriste psovke ili čak zastrašivanje”, ocijenio je Arnautović.

Dodatni problem se nalazi u tome što su mediji na ovaj ili onaj način pod kontrolom upravo tih političara.

“Ne treba imati sumnje da političari žele da imaju medije pod svojom kontrolom. To je nepisana zakonitost, ne samo kod nas u Bosni i Hercegovini i u regionu nego i šire. U tom kontekstu su na prvom mjestu i prva meta državni mediji, odnosno takozvani javni servisi, koji se značajnim dijelom finansiraju iz budžeta i imaju na raspolaganju državna sredstva. Na kraju, procedura imenovanja glavnih ljudi, rukovodilaca tih medija, dosta je vezana uz zakonodavna tijela”, pojasnio je Arnautović.

On je dodao da je percepcija naših savremenih političara u odnosu na državne medije da su oni njihovo vlasništvo, dok su oni na mandatu.

“Ako sam ja osvojio vlast, onda smatram da su državni mediji dio trofeja kojeg sam u lovu osvojio”, opisao je Arnautović razmišljanje političara.

On je rekao da političari na vlasti nerijetko, kroz budžetska sredstva i druge načine, na prikrivene forme pogodovanja finansiraju sebi odane medije.

“A, s druge strane, u najnovije vrijeme vidimo da se ne libe otvoreno klasificirati određene medije kao neprijateljske, dakle one koji faktički ne podržavaju tog kandidata.”

‘Kontrola medija’

Macan smatra da Vučić ima apsolutnu kontrolu nad medijima u Srbiji i da nema potrebe svađati se s medijima, jer ih kontrolira.

“On njima apsolutno upravlja. Točno vidimo kad tabloidi puštaju afere kako se to sve dirigira. Vraćamo se, možda, u fazu apsolutne kontrole medija, kakva je bila u vrijeme [bivšeg predsjednika Srbije i Savezne Republike Jugoslavije] Slobodana Miloševića. Vučić ima zapadnjački nastup, moderniziran nastup, ali su metode Miloševićeve”, kazao je Macan.

“Ponašanje prema zapadnim standardima zavisiće od toga kako se bude oporavljao ekonomski i privredni život”, smatra profesor Čedomir Čupić.

I dok u svijetu zbog sličnog ponašanja “padaju glave”, javnost u regiji je prilično indiferentna. Osim reakcija političkih suparnika i uglavnom mlakih protestnih saopćenja iz nevladinog sektora, slabi su pozivi javnosti na odgovornost za javne ispade, tako da se može postaviti pitanje postoji li uopće publika kojoj takvo ponašanje smeta, ili se sve pretvorilo u zabavu za mase.

Čedomir Čupić, profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, smatra da takva nezadovoljna publika itekako postoji.

“Publika postoji, naravna stvar, ona koja je pristojna i koja drži do svog nekog digniteta i svoje ličnosti. U pitanju su neodgovorni političari, kojima pogoduje i neodgovorno vreme, raspad Jugoslavije i ratovi”, stav je Čupića.

Potisnuta pristojnost

“Jedan sloj ljudi koji je nekada bio na margini, koji se nekad nalazio na periferiji, najedanput je dobio na značaju, izdigao se. Svojom brutalnošću i vulgarnošću on je potisnuo pristojni svet. I u toj celoj situaciji došlo je do toga da se jedan jezik periferije, nekih loših kafana, prosto nametnuo na političkoj sceni i, naravna stvar, mnogi političari su to prihvatili. Verovatno da bi na taj način dobili podršku od tog sveta”, dodao je Čupić.

Ipak, on smatra da je za ravnodušnost kriva opća ekonomska situacija.

“Obični ljudi su postali ravnodušni. Siromaštvo i beda ih je potpuno izolovala i oni su postali ravnodušni. Nemaju nikakav odnos prema tome. Oni su sami sebe isključili, a, oni koji su vodili politike su ih isključili, jer su ih doveli u situaciju u kojoj se nalaze. Ljudi koji su u velikim egzistencijalnim problemima se prosto svaki dan pitaju kako da prežive, šta da urade. U takvoj situaciji oni koji se nalaze na političkoj sceni to koriste, ali to govori i o njihovom nivou. To znači da je sve jedno sa drugim povezano. Čovek koji drži do svoje ličnosti će se odgovorno ponašati i psovku neće nikada javno upotrebiti”, ocijenio je Čupić.

Način izlaska iz ovakve situacije Čupić vidi u donošenju zakona i propisa kojim bi se reguliralo neadekvatno ponašanje političara.

“Najvažnije je u parlamentu i u skupštinama unutrašnjim procedurama zabraniti psovke. To je postojalo u praksi. Primera radi, Srbija je 1905. godine imala protokol u kojem je tačno navedeno koje reči se nikada ne smeju upotrebiti i gdje su poslanici mogli da dobiju po 2,5 godine zabrane da uopšte ne učestvuju u radu parlamenta. I onda se ljudi upristoje. Potrebno je na različite načine kombinovati svetska iskustva i iskustva koja su nekada postojala, upotrebiti ih i u svim dokumentima to jednostavno uneti. A onda za to predvideti određene sankcije. To je jedini način da suspendujete psovku iz javnog života”, ocijenio je Čupić.

Izlaz iz ovakve situacije i približavanje Zapadu, makar kada su standardi javnog ponašanja u pitanju, ovisi prvenstveno o ekonomskim uslovima zemalja regije, Čupićev je stav.

“Ponašanje prema zapadnim standardima zavisiće od toga kako se bude oporavljao ekonomski i privredni život. Ako se ljudima pruži šansa da polako izađu iz materijalne bede i siromaštva i svih problema, onda će početi da se ugrađuju i te vrednosti i ti standardi koji postoje u jednom pristojnom i razvijenom svetu”, rekao je Čupić.

On smatra da promjena dosta zavisi i od Evrope, odnosno od toga koliko ona bude ulagala u zemlje Zapadnog Balkana.

“Za mene bi najbolje rešenje bilo da se ove zemlje uključe u Evropsku uniju, a u Evropskoj uniji se onda menjaju standardi. Svi oni koji se ne pridržavaju tih standarda bi brzo propadali. Ponekada je potrebna neka spoljna okolnost, koja treba da izmeni i promeni stvari”, zaključio je Čupić.

Izvor: Al Jazeera