Politička kapitalizacija ekonomske propasti

Vučićeva računica se u osnovi svela na to da će, na duži rok, država Srbija manje izgubiti (AP)

Piše: Marko Matić

Iako je Vlada Srbije, nakon višemesečnog odlaganja, napokon objavila tajne ugovore sa Etihadom o formiranju zajedničke kompanije Er Srbija, kontroverze koje su u javnosti od samog početka pratile taj poslovni poduhvat nisu splasnule. I dok je premijer Aleksandar Vučić ostao dosledan u tvrdnji da je sa arapskom kompanijom ugovoren posao veka, kojim je od propasti i gašenja spašena srpska nacionalna aviokompanija, njegovi kritičari i dalje horski ponavljaju da je ugovor sa kompanijom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata sklopljen van predviđenih zakonskih procedura, ali i da je u ekonomskom smislu izuzetno štetan za Srbiju.

Tako je Vučić, na posebno upriličenoj konferenciji za medije, saopštio da je, zahvaljujući ugovoru sa Etihadom, nekadašnji Jat Ervejz, a danas Er Srbija, od gubitaša subvencionisanog iz državnog budžeta, napokon postao profitabilna kompanija, koja će već u 2014. godini, prvi put nakon više od jedne decenije, zabeležiti pozitivan poslovni rezultat. Vučićeva računica se u osnovi svela na to da će, na duži rok, država Srbija manje izgubiti, a samim tim i više dobiti, tako što će kratkoročno većim izdacima za potrebe poslovanja kompanije Er Srbija sprečiti nastavak decenijske prakse državnog pokrivanja višemilionskih godišnjih gubitaka neprofitnog avioprevoznika.

Zaobilaženje procedure

Istovremeno, Vučić je gotovo neskriveno naznačio da je posao sa Etihadom tek kolateralni deo šireg paketa ekonomskih odnosa sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima i njegovim ličnim prijateljem šeikom Muhamedom bin Zajedom. U okviru tih specijalnih odnosa našli su se i povoljan zajam od milijardu dolara koji je UAE uplatio u državni budžet Srbije, ali i poslovi sa ulaganjem arapskog kapitala u poljoprivrednu proizvodnju u Vojvodini, najavljivani poslovi sa Mubadalom i, najzad, kolosalni megaprojekat “Beograd na vodi”, čiju izgradnju aktuelna srpska vlast želi da realizuje uz pomoć investitora iz Emirata.

Nasuprot Vučićevom optimizmu, koji je mudro kapitalizovan tokom martovskih izbora u Srbiji, njegovi oponenti su nastavili da osporavaju kako pojedine aspekte ugovora sa Etihadom tako i celokupnu najavljenu ekonomsku saradnju Beograda i Abu Dabija. Pored zaobilaženja predviđene zakonske tenderske procedure prilikom sklapanja ugovora, kritičari aranžmana sa Etihadom posebno su naglašavali neravnopravni odnos između ugovorima uspostavljenih prava i obaveza između države Srbije i kompanije Etihada, posebno onih finansijskih.

Tako je beogradski novinar Miša Brkić ukazao na packe koje je Vlada u Beogradu dobila od Evropske komisije, koja je Srbiji nedavno naložila neodložno usklađivanje spornih delova ugovora sa odredbama Evropske unije i Konvencije o otvorenom nebu. Pod pritiskom tih zahteva, Srbija i Etihad bili su primorani da krajem jula potpišu aneks ugovora u kojem su izmenjene neke ranije sporne odredbe, a koje su se ticale prava upravljanja zajedničkom kompanijom.

Iako se ovog puta vlada Aleksandra Vučića našla na, donekle, preterano oštrom udaru kritičara, činjenica je da je upravo on, zarad sopstvenog rejtinga, prvi politički instrumentalizovao priču o ulaganjima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Zbog toga su se u javnosti pojavile dve verzije ugovora kojima su suprotstavljene strane nastavile da zbunjuju građane Srbije kojima je sve manje jasno šta je suština nastale polemike.

Sa druge strane kritičkog diskursa, bivši ministar privrede Saša Radulović ustvrdio je da je ugovor ekonomski izuzetno štetan za Srbiju, potkrepljujući te svoje tvrdnje pretpostavljenim obimom planiranih ulaganja u razvoj zajedničke kompanije, koje je Srbija preuzela na sebe. On je, međutim, tom prilikom, vrednost imovine Jat Ervejza u trenutku njegovog utapanja u novu kompaniju neosnovano procenio na fantastičnih 200 miliona evra, što je pretpostavka koju je stvarnost više puta ranije bolno demantovala.

Zavidan nivo zajedništva

Uprkos dijametralno suprotnim pozicijama, u priči o ugovoru sa Etihadom i vlast i njeni oponenti su  pokazali zavidni nivo zajedništva kada je reč o političkim manipulacijama ekonomskim pričama. Iako se ovog puta vlada Aleksandra Vučića našla na, donekle, preterano oštrom udaru kritičara, činjenica je da je upravo on, zarad sopstvenog rejtinga, prvi politički instrumentalizovao priču o ulaganjima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Koristeći svoje poznanstvo i dogovore postignute sa šeikom Bin Zajedom kao glavne izborne adute, Vučić je jednu u osnovi ekonomsku temu koja previše ne odudara od preovlađujućeg konteksta ekonomskog sivila u Srbiji – uspeo da uvede u polje politike i da od nje napravi ključno oruđe u političkoj borbi. Njegovi kritičari, koji su u početku trpeli ozbiljnu političku štetu zbog Vučićeve eksploatacije najava investicija iz UAE-a, uspeli su u međuvremenu da u svoju korist preokrenu okolnost postojanja tajnih ugovora i značajnog prostora ostavljenog za slobodne spekulacije i političke manipulacije, a nastalog usled nedostatka pouzdanih i celovitih zvaničnih informacija.

O tome koliko je Jat Ervejz zaista vredeo na tržištu koje je jedini merodavni procenitelj najbolje se videlo tokom tri neuspešna pokušaja njegove privatizacije.

Pri svemu tome, Vučićevi oponenti su u svojoj kritici otišli toliko daleko da su uslove spašavanja nekadašnjeg Jata, umesto ekonomskim, pripisali isključivo političkim determinantama i njima uslovljenom kontekstu. Svesno previđajući stanje srpske ekonomije, bezperspektivnost brojnih državnih gubitaša i skrivajući se iza puke forme, kritičari ugovora sa Etihadom potpuno su neosnovano zaključili da je aktuelna vlast raspisivanjem tendera eventualno mogla da postigne bolje rezultate u procesu traganja za strateškim partnerom za nacionalnog avioprevoznika.

O tome koliko je Jat Ervejz zaista vredeo na tržištu koje je jedini merodavni procenitelj najbolje se videlo tokom tri neuspešna pokušaja njegove privatizacije, kada se ispostavilo da u globalnim okvirima ne postoji kompanija koja bi bila zainteresovana za njegovu kupovinu. Upravo su tenderi za privatizaciju Jata pokazali neosnovanost mita da se na taj način, bez državne intervencije u vidu podsticaja i subvencija, pod najpovoljnijim uslovima može prodati svaka firma, uključujući i posrnule državne gubitaše.

Uprkos svim postojećim razlikama u stavovima glede uzroka bolesti srpske ekonomije i lekova za njeno ozdravljenje, stručnjaci se danas uglavnom slažu sa dijagnozom koja potvrđuje da je ona toliko posrnula, a tržište i opšti ekonomski ambijent toliko postali besperspektivni, da je u postojećim uslovima Vladi postalo nemoguće privlačenje stranih investitora bez selektivne i arbitrarne primene politike subvencija i podsticaja. Činjenica da su u slučaju spašavanja Jata od propasti srbijanske vlasti manevrisale u izuzetno ograničenom i iznuđenom prostoru, zbog čega su i uslovi ugovora nastali kao rezultata pregovora dveju izuzetno neravnopravnih strana, mnogima nije zasmetala da formalnim kritikama nastave da na ovoj temi prikupljaju političke poene.

Koliko je situacija u srpskoj ekonomiji zaista teška, možda najbolje govori i primer samog premijera Vučića, koji je pre nepunih desetak godina na sav glas osporavao prodaju smederevske Železare američkoj kompaniji US Steel za svega tri dolara, da bi danas otvoreno poručivao da je država Srbija spremna ne samo da je pokloni već da bi bila spremna i da izdvoji milionska sredstva na ime podsticaja potencijalnom strateškom partneru.

Jednostavan izbor

Posle svega, u konkretnom slučaju nacionalnog avioprevoznika, ipak, ostaje utisak da bi, bez obzira na to ko je na vlasti u Beogradu, on bio bi suočen sa jednostavnim izborom – ili prihvatanjem uslova stranog partnera ili, u slučaju njihovog odbijanja, izborom između gašenja Jata i nastavka pokrivanja visokih godišnjih poslovnih gubitaka te kompanije. Očajnička potreba za kakvim-takvim generisanjem poslovnih aktivnosti u posrnuloj i prilično umrtvljenoj domaćoj privredi, kao i indirektni efekti koji proističu iz pretvaranja Beograda u regionalni centar aviosaobraćaja, logično su bili odlučujući razlozi zbog kojih je izabrana prva opcija.

Da li se pregovorima eventualno moglo doći i do, po Srbiju, povoljnijih rešenja, u ovom trenutku moguće je samo nagađati, što u okolnostima postojećih evidentnih ograničenja domaće ekonomije otvara široki prostor za jalovu borbu različitih političkih interpretacija postignutih dogovora. Koliko god bile predstavljane kao izraz brige za zaštitu opšteg dobra, te interpretacije u osnovi, ipak, nemaju previše dodira sa stvarnošću sa kojom se, na polju gole egzistencije, suočava većina građana Srbije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
 

Izvor: Al Jazeera