Politička odgovornost ili ‘izvučeno iz konteksta’

"Monstruozne izjave iz mračnih vremena Vučić je, naravno, pravdao pomoću najčešće taktike – izvučeno je iz konteksta", piše Skok (EPA)

“…Ništa više nema od vesti u Krajini. Kao da je to inostranstvo, kao da je to u Hrvatskoj… E, neće moći! Nikada srpska krajina, nikada Glina neće biti hrvatska. Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku! Ukoliko srpski radikali pobede i poraze precednika Srbije, vi znate da ćete živeti u ‘velikoj Srbiji’, jedinstvenoj srpskoj državi, i tu odstupanja biti neće”, ukorak s plamtećim ratnim ludilom u ožujku 1995. godine grmio je s govornice u Glini glavom i bradom današnji srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić.

Nekoliko mjeseci kasnije, s one druge govornice, Vučić je bio još konkretniji: “…Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana. Pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom…”

Danas, nakon više od dva desetljeća, taj isti Vučić stiže u državnički posjet Hrvatskoj. U Glinu najvjerojatnije neće svraćati, kao ni na prostor Banije, Korduna, Like ili Krajine. Tamo su danas opustjela sela, osiromašeni, učmali gradići i rezignirani, izigrani preostali žitelji. Svih nacionalnosti, vjera i uvjerenja. Ponajviše zahvaljujući huškačkim politikama kakve su zastupali ljudi poput Vučića.

Kao da se  ništa nije dogodilo

Vučić je, doduše, nedavno, opet u nekoliko navrata, unesrećenima obećao kako se takvo što (akcije “Bljesak” i “Oluja”). više nikada neće ponoviti. Zar bi imali razloga da mu ne povjeruju? Monstruozne izjave iz mračnih vremena Vučić je, naravno, pravdao pomoću najčešće taktike – izvučeno je iz konteksta. Kao što su “iz konteksta” izvučene sve monstruozne izjave uoči rata, u ratu i poraću, od Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, do lokalnih psihopata i luđaka. Pravdanje kontekstom posebno je bilo komično u slučaju bivšeg hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, jer je neodoljivo navodilo na zaključak – da, izvučeno je iz konteksta, a kontekst je još gori od izjave.

A u duhu konteksta su se, nakon najave Vučićeva posjeta, predvođeni Ministarstvom vanjskih poslova, odmah javili dušobrižnici, čuvari identiteta i nacionalne opstojnosti. Uglavnom članovi političkih stranaka koje funkcioniraju na identičan način kao i Vučićeva. Srbijanski predsjednik samo je jedan od sinonima političke (ne)odgovornosti, kako stranačke, tako i biračke strukture naših kargo kult državica. Ili, primjerice, višestruki crnogorski premijer i predsjednik Milo Đukanović, utjelovljenje modela balkanskog “crony kapitalizma”, u kojem politička odgovornost za izrečeno ili učinjeno jednostavno ne postoji.

Iako naposljetku politički smožden, Ivo Sanader je najeklatantniji, udžbenički primjer s hrvatske strane. Bivši hrvatski premijer je kao osoba nestao s političke scene, ali ostao je sustav. Ponešto modificiran, ali suštinski isti; političko-koruptivna mreža, učvršćena populizmom i mitomanijom, te lišena bilo kakve političke odgovornosti. Prema ustaljenim obrascima ignoriranja razumnog dijela javnosti, u slučajevima kakvi su od početka mandata pratili upravo Sanadera i pripadajuću mu bulumentu, jednostavno se nastavlja dalje kao da se ništa dogodilo nije.

Devastirajuća i ubojita kombinacija

Kako se ustanovljeni modalitet uvijek pretače od vrha prema dolje, s godinama taloženja stvoren je nakaradan poredak, gdje de facto nitko ni za što nije odgovoran – kako u periodu obnašanja neke važne funkcije, tako i kasnije – čak i u slučajevima potpunog razotkrivanja neke afere ili posve promašene ili štetočinske politike. Pa se tako pojavljuju isti akteri u (prividno) različitim ulogama u različitim vremenima, a ista masa izigranih ih u različitim vremenima prihvaća i tolerira. Pa tako  huškači (poput Vučića), prema potrebi, postaju mirotvorci, okorjeli kriminalci ugledni gospodarstvenici, notorni i regresivni desničari kozmopolitski građani svijeta, deklarirani ljevičari predani borci za korporativne interese…

Politička odgovornost nas “s ovih prostora” još uvijek je usko povezana s općenitom percepcijom odgovornosti. Pojam odgovornosti na Balkanu nije dvojben samo politički, već mentalitetno, esencijalno. I zbog toga politička odgovornost u balkanskoj varijanti ima više obilježja kargo kulta nego napretka i civilizacijske stečevine 21. stoljeća. Devijacija političke odgovornosti dovodi u pitanje i sve ostale razine; etičku, moralnu, kaznenu, obiteljsku, osobnu. Općenito, balkanska varijanta demokracije bez odgovornosti je devastirajuća i ubojita kombinacija. A sukob interesa bez definirane političke odgovornosti postaje – sklad interesa.

A kako je sve to nastalo i kada je započelo? Pa, naravno, početkom devedesetih, uvođenjem “slobode i demokracije” pod svaku cijenu. Začeto je pojavom opskurnih i marginalnih tipova u središtu zbivanja i tolerancijom akademskih zajednica spram istih. Bez kritičkog protustava inteligencije, neuka, pohlepna (i neodgovorna) raja euforično je, na primjer, upijala sulude nacionalističko-ekonomske teorije Šime Đodana, Marka Veselice, Hrvoja Šošića i sličnih, a demonizirala je razum Ante Markovića ili Branka Horvata. Koliko je sve bilo razorno ne treba posebno elaborirati i za prolivenim mlijekom nema smisla žaliti. No, ono najvažnije i najtužnije je da se uvijek nastavlja puhati u iste diple, sanacija štete uvijek izostane, jer nema društvene osude.

‘Sve po zakonu…’

Nema političkog obračuna javnosti s negativnim pojavama i pojedincima. Uz prividne, kozmetičke različitosti, poredak bez odgovornosti utemeljen devedesetih i danas je gotovo nedodirljiv. Politička odgovornost ne može se definirati samo kroz napisana pravila. Stoga političkom i javnom scenom još uvijek nesmetano mlate akteri krcati aferama i gafovima, ljudi koji su nebrojeno puta dokazali nesposobnost, ili su korumpirani u mjeri prepoznatljivoj i sa Mjeseca. Primjera ima bezbroj. Od već gotovo zaboravljenih afera iz devedesetih, do današnjih, koje se zaboravljaju već nakon nekoliko tv-dnevnika.

Ima i antologijskih. Kao što su one vezane uz cestogradnju i bivšeg hrvatskog ministra mora, prometa i infrastrukture Božidara Kalmetu. U zavidnu kolekciju afera vezanih za njegovo ime spadaju i legendarna bojanja tunela, sa sudskim epilogom gdje je konstatirano da su cijene tržišne, “jer su utržene, odnosno ugovorene i ostvarene na tržištu”. Ili slučaj zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, višestrukog rekordera po mnogočemu, i to u svjetskim okvirima. Što je sve preživio i ostao gradonačelnik, to već graniči s čudom; pijan je bježao s mjesta nesreće koju je izazvao, sakupio dvjestotinjak kojekakvih kaznenih prijava, njegovo je ime vezano uz pregršt afera, od “Krašograda”, gradnje fontana i javnih zahoda, izmjena GUP-a, sumnjivih zamjena zemljišta… Nakon spektakularnog hapšenja, završio je u pritvoru, ali ni tada nije prestao biti gradonačelnikom. Čudo jedno.

Ili slučaj bivše županice Marine Lovrić Merzel (Socijaldemokratska partija), koja je na brojne optužbe uporno odgovarala kako sve radi po zakonu, da bi se potom na nju sručila lavina sudskih procesa, koji još nisu okončani. Budući da eventualno priznavanje političke odgovornosti ponajčešće znači i priznavanje kaznene odgovornosti, otpor politički (i kazneno) odgovornih struktura je veći, samim time i apsurdniji. Jer su balkanske varijante afera često izvan gabarita onoga što u uljuđenijem svijetu nazivaju aferama – tamo bi takve “afere” bez milosti bile svrstane u kaznena djela.

Majstorska škola zapadnobalkanskog stila

Na tom, prema potrebi omraženom ili slavljenom Zapadu, ipak je, unatoč neizbježnom populizmu i lažnoj političkoj korektnosti – kako na najvišim državnim razinama, tako i na razini Evropskog parlamenta – politička odgovornost na zavidnoj razini. Samim time je, da se ne lažemo, i strah od kaznenih djela znatno veći. U zdravim političkim sustavima politička odgovornost je ključno načelo; nije samo važno što govori, već i tko govori. A izostanak političke odgovornosti u našoj dolini suza permanentno generira pojave koje su uvreda zdravom razumu.

Aktualan je slučaj Ivana Vrdoljaka i njegove stranke; nakon kraćeg razdoblja i patetičnog oproštaja, Vrdoljak se opet vraća u najvišu politiku na čelu stranke. Stranke za koju se više ne zna, kao ni za Vrdoljaka, je li na vlasti ili u opoziciji, zagovara li ovu ili onu politiku i svjetonazore. Ovakav turbo-populizam svakako je posljedica dugotrajnog izostanka upravo političke odgovornosti. Uslijed nejasnih, odnosno nepostojećih kriterija političke odgovornosti, zastarjeli modus operandi pronalaženja imaginarnih neprijatelja i uzroka još uvijek je najjače oružje najvećih mainstream stranaka, pa se ispadi kakvi bi u normalnim političkim sustavima rezultirali momentalnom ostavkom i povlačenjem, opravdavaju izmišljenim medijskim hajkama, podmetanjima i koječim.

U uvjetima zakržljalog senzibiliteta građanskog društva i javnosti, čitava društvena i politička scena ponekad više nalikuje na masovnu psihoterapijsku grupu, nego na ozbiljnu i odgovornu elitu, a Hrvatski sabor na igraonicu žešće mentalno poremećene podskupine. Pa kako onda, pobogu, pripadnici većih hrvatskih parlamentarnih stranaka imaju moralno pravo protestirati protiv posjeta Vučića i sličnih događanja a pritom zadržati barem zrnce principijelnosti? Nikako, Vučić je njihov zanatski kolega. Iz majstorske škole istog, zapadnobalkanskog stila.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera