Političke floskule na hrvatski način

Piše: Miroslav Filipović

Na kraju smo godine, pa se u Hrvatskoj, kao i drugdje, svode računi ove i prave planovi za iduću.

U ekonomskom i socijalnom smislu, bila je to još jedna recesijska godina koju valja što prije zaboraviti.

Nedavno je iz Državnog zavoda za statistiku stigla i vijest na kakvu su građani već otvrdnuli: BDP je i u trećem ovogodišnjem kvartalu bio u minusu, što je već dvanaesti takav zaredom. Drugim riječima, država je u recesiji pune tri godine.

Štoviše, Hrvatska je neslavni rekorder jer radi se o „najduljem padu gospodarstva u zadnjih šezdeset godina u Europi, ali i šire“, kako je nedavno upozorio prof. Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta u Zagrebu.

Mnogi su u čudu jer ovo maratonski dugo (pro)padanje gospodarstva nije izazvalo i pad Vlade. Iz nje, pak, poručuju da izlazak iz krize slijedi na kraju njihovog mandata, odnosno – iduće godine.

Članovi Vlade i političari iz stranaka vladajuće koalicije ne daju se smesti unatoč kritikama i packama koje im šalju domaći ekonomisti, ali i oni iz Europske komisije, MMF-a i Svjetske banke.

Ovdašnji dužnosnici i dalje nadobudno šire optimizam, uvjeravajući građanstvo da se valja strpiti – do iduće godine.

No, na stranu makroekonomija. Pažnju privlači retorika vladajućih i fenomen njihovog upornog (zlo)rabljenja floskula među kojima prednjači upravo ona o „idućoj godini u kojoj ćemo izaći iz krize“.

Zemlja u koju „iduća godina“ ne stiže

Kriza u Hrvatskoj traje već šestu godinu zaredom. Jednako toliko građani slušaju i bajalice o spasonosnoj „idućoj godini“.

Neviđena je samouvjerenost članova Vlade koji poput onih vidovnjaka s viscima ili tarot-majstora iz kasnovečernjih ezoteričnih TV-programa uvjeravaju građane da će biti bolje čim zamijene kalendare na zidovima.

Prije točno godinu dana premijer Zoran Milanović ispratio je staru i najavio novu, to jest ovu godinu, kazavši kako ima „lošu vijest za pesimiste“.

„Već nas sljedeće godine očekuje rast i izlazimo iz recesije“, poručio je. Tih je dana i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak govorio kako će 2014. godina „donijeti neophodno bolje raspoloženje temeljeno na brojevima koji će pokazati rast“.

Vratimo li se još malo unatrag, na kraj 2012. godine, sjeti ćemo se kako je premijer Milanović zborio da su „teške godine iza nas, a pred nama ljepše od prethodnih“.

Međutim, nije ta „iduća godina“ retorički fetiš članova samo ove Vlade. U ljeto 2010. godine, dok je na vlasti bio HDZ, tadašnji je ministar financija Ivan Šuker najavio da 2011. godina „donosi izlazak iz krize”.

Godinu dana ranije ministar prometa i infrastrukture Božidar Kalmeta na jednom je skupu HDZ-a svečano obznanio kako će „zahvaljujući nizu programa za oporavak gospodarstva izlazak iz krize započeti – iduće godine.“

Prije negoli je na parlamentarnim izborima u zimu 2011. izgubila vlast, a nakon što je u jednom kvartalu nakratko prekinut trend kontinuiranog gospodarskog pada, tadašnja je premijerka Jadranka Kosor najavila da će od iduće, to jest 2012. godine, BDP samo rasti!

Taj jeftini demagoški trik i populističko žicanje naklonosti birača sažeto u krilaticu podrezanih krila „izdržite još danas, sutra će biti bolje“ nije jedina floskula kojom se razmeću hrvatski političari.

U ovdašnjem političkom novogovoru ima ih napretek.

Recimo, fraza „Neka institucije rade svoj posao“ vjerojatno je najčešća koju su preko svojih usana prevaljivali domaći političari.

Čim bi se proteklih godina netko od njih našao pod istragom ili samo pod sumnjom u počinjenje nekog kriminalnog, najčešće koruptivnog djela, uredno bi potezali baš nju, naglo gubeći svoju inače inkontinencijsku rječitost.

Oni koji su najčešće povezivani s raznoraznim aferama, maksimalno su popularizirali tu frazu da je čak postala predmetom sprdnje.

Tom se frazom najčešće koristio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji se, eto, nedavno našao i u pritvoru osumnjičen da je u nekoliko odvojenih afera znatno oštetio gradski i državni proračun. Satirični portal NewsBar nedugo prije njegovog uhićenja objavio je vijest da su „prozvane institucije poručile Bandiću neka on radi svoj posao“.

Političke montaže i jeftini spinovi

Da je neki proces politički montiran ili motiviran također je fraza koja se posljednih godina nebrojeno puta mogla čuti.

Tko god bi od većih političkih zvjerki bivao osumnjičen i završio u pritvoru ili kasnije s optužnicom pa i presudom u zatvoru, kad-tad bi sam ili posredstvom svojih odvjetnika uvjeravao javnost kako se protiv njega vodi „montirani proces“, a usporedo s tim i „neviđena medijska hajka“.

U različitim stilskim varijacijama, isto su govorili i Branimir Glavaš kada se našao pod istragom, a kasnije i na sudu zbog ubojstava srpskih civila u ratnom Osijeku, kao i bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec koji je nakon odlaska s dužnosti ležao u zatvoru osuđen za nekoliko gospodarskih afera.

Ivo Sanader kojeg je prethodno Glavaš optužio da mu je „montirao proces“ kasnije je, nakon izbacivanja iz stranke i uhićenja pod optužbama za niz velikih profiterskih nedjela, ustvrdio da su proces protiv njega zajednički „montirali“ njegova nasljednica Jadranka Kosor i državni tužitelj Mladen Bajić.

I Bandićevi odvjetnici danima su pred kamerama ponavljali isto – da je njihov klijent žrtva političkog progona.

Česta mobilizacijska floskula ovdašnjih stranačkih lidera jest ona da im je stranka „jača nego ikad“. Nju obično izgovaraju nakon što se unutar njihovih stranaka dogode raskoli ili kada ih napuste neki istaknuti članovi pa čak čitavi ogranci, a popularnost im se naglo strmoglavi. Obično još dodaju da je njihova stranka time „doživjela katarzu“ i „oslobodila se tereta“.

Tako je Jadranka Kosor govorila za HDZ nakon izbacivanja Sanadera, a Tomislav Karamarko nakon što je preuzeo HDZ i riješio se Kosor. Tako je i Vesna Pusić govorila za HNS nakon što je iz stranke isključen Radimir Čačić – da je to stranku učinilo „snažnijom, odlučnijom i povezanijom“.

Uvijek je kriva bivša vlast

Neizbježna floskula u predizbornim vremenima kaže da je glas za neku stranku ili kandidata u stvari glas za neku drugu stranku ili kandidata, obično kada se želi kompromitirati političkog suparnika na svom političkom polu.

Taj popularni spin uspješno je plasirao Sanader uoči izbora 2007. kada je „sasjekao“ u to vrijeme snažno rastući HSP jednostavnom propagandnom krilaticom – da je glas za HSP zapravo glas za SDP.

Na tim izborima HSP je doživio fijasko od kojeg se do danas nije oporavio. U aktualnoj kampanji za predsjedničke izbore čuje se nešto slično: iz HDZ-a poručuju da je glas za Milana Kujundžića, kandidata desnog bloka Savez za Hrvatsku – glas za Ivu Josipovića, jer preotima potencijalne glasove desnice koji bi inače išli njihovoj kandidatkinji Kolindi Grabar-Kitarović.

Na koncu, rado se i često koristi i ona prema kojoj je „za stanje u državi kriva prethodna vlast“. S tom je, tada doduše utemeljenom tvrdnjom, lijeva koalicija na čelu s Ivicom Račanom pobijedila HDZ i došla na vlast 2000. godine.

Istom retorikom Sanaderov i Kosoričin HDZ u dva je mandata na vlasti loše stanje u državi ustrajno spočitavao Račanovoj vladi, čak i kada je vremenski odmak već bio prevelik da bi to imalo smisla.

Sadašnja vladajuća koalicija preuzela je vlast obećavši, među ostalim, da neće prozivanjem prethodne vlasti opravdavati sadašnje stanje u državi. No, nije u tome dugo izdržala. Svako malo se Milanovićevi ministri opravdavaju da im „HDZ-ovi kosturi ispadaju iz ormara“.

Inače, postoje prijedlozi da se riječ „floskula“ u hrvatskom jeziku nadomjesti domaćom riječi „ispraznica“.

Gorespomenutim primjerima dobro bi odgovarala, jer se radi mahom o frazama koje zagušuju medijski i javni prostor, a nemaju posebnog sadržaja. Funkcija im je da zavedu ili odvrate pažnju, ali već su „pročitane“ pa uglavnom razotkrivaju jalovost političara i dubinu političke krize.

Izvor: Al Jazeera