Politički islam, demokratija i čari vladanja

Sada je vrijeme je da članovi Ennahde u Tunisu poslušaju poruku svog lidera Ghannouchija od prije 15 godina - da rade za narod, a ne misle samo na vlast.

Ennahda, Rachid Ghannouchi, Tunis
Posljednja politička kriza sigurno ne ide na ruku ni Ennahdi ni Ghannouchiju [AP]

Piše: Mirnes Kovač

Prije skoro 15 godina susreo sam se s jednim tekstom tunižanskog islamskog mislioca Rachida Ghannouchija. "Islamski pokreti: samokritika i preispitivanje" – glasio je prilično kratak osvrt u kojem je ovaj, nesumnjivo najutjecajniji učenjak političkog islama, oštro kritizirao "islamiste".

Dakako, Ghannouchi je u svom osvrtu bio krajnje kritičan prema "sekularistima", ali ne onima, uvjetno kazano, "normalnim", već onima koji su se nastojali održati nasilnim putem, koji su, prema Ghannouchiju, "gubili tlo pod nogama" u njegovoj domovini Tunisu.

U tekstu je Ghannouchi iznio opaske i nedostatke u nastupu islamskih pokreta. Lider jednog od teško ugnjetavanih pokreta Ennahde tada je živio u egzilu u Londonu, a na međunarodnoj sceni je već bio prepoznat kao jedan od najpragmatičnijih lidera koji zagovara demokratiju i pluralizam.

Izgradnja demokratije

"Uradili smo ponovne procjene u ovom pokretu i bili smo u mogućnosti prstom pokazati na priličan broj grešaka koje smo načinili u djelovanju sa režimom u našoj zemlji", ustvrdio je tada Ghannouchi, uputivši oštre kritike i prema svom pokretu Ennahdi, ali i prema srodnom pokretu Muslimanske braće u Egiptu, posebice prema nekim rigidnim tezama koje su neki njihovi ideolozi zastupali.

Među zamjerkama koje je uputio Ghannouchi bile su: pogrešan nastup u sredinama u kojima su muslimani manjine, zatim, u vezi s određivanjem prioriteta djelovanja. O sveprisutnom strahu i na Zapadu i na Istoku da zagovaraju "islamsku državu", Ghannouchi je ponudio veoma pronicljiv odgovor: ne može se u političkom smislu živjeti samo od ideje islamske države koja je postojala u ranom periodu islama.

"Stvar nije u tome koliko vladate, nego u tome šta učinite za to vrijeme", istakao je Ghannouchi svoju primjedbu, poentirajući kritiku rečenicom koja se sada može ponovo vratiti u kontekst arapskih društava u kojima su se desili prevrati i padovi autokratskih režima: "Najopasnija stvar za islamiste je da budu omiljeni u narodu prije nego dođu na vlast, a kasnije postanu omraženi!"

Ghannouchi: "Najopasnija stvar za islamiste je da budu omiljeni u narodu prije nego dođu na vlast, a kasnije postanu omraženi!"

Ghannouchi je upozorio i na zanemarivanje civilnog društva kao jednog od najvažnijih puteva izgradnje demokratije. Ipak, diskurs Ghannouchija ponajviše obiluje njegovim nastojanjem da dokaže kako sekularizam oličen u sekularnoj državi i društvu nije jedini recept za ostvarenje slobode i prosperiteta društva.

Njegova najpoznatija knjiga, zbog koje je 1987. drugi put zaredom zatvoren, naslovljena je "Javna sloboda u islamskoj državi". Cijela filozofija ovog mislioca-aktiviste svodi se na djelovanje putem miroljubivih metoda.

"Nemamo modernog iskustva u islamskoj aktivnosti koje može zamijeniti demokratiju. Islamizacija demokratije je najbliži način da se provede šura (konsultativno vijeće). Oni koji to mišljenje odbacuju ne proizvode ništa drugo do jednopartijski sistem upravljanja. Nepismeno je tvrditi da je islamski program zgotovljena stvar, zalijepi ga na zemlju i provedi. Ne vidim nikakav drugi izbor pred nama nego da prihvatimo ideju demokratije. Može čak biti opasno da ignorišemo demokratiju. Najopasnije je za islamski pokret da dosegne stanje u kojem ili ostaje na vlasti ili iščezava. Muslimani su ti koji najviše mogu postići demokratijom, oni bi se za nju morali i najviše zalagati. Oni mogu na vlast doći kad god se održe slobodni izbori", pisao je Ghannouchi, a kao rješenje je predlagao otvaranje prema političkim snagama drugih orijentacija i formiranje nacionalnih alijansi i koalicija.

Ovaj tekst je na neki način odredio moje susretanje sa ovim savremenim misliocem i moje interesiranje za islamske pokrete u širem kontekstu muslimanskog svijeta. Naposlijetku će i moja magistarska teza na Univerzitetu Sussex biti upravo o ulozi islama i islamskih pokreta u procesima demokratizacije na Bliskom istoku.

Slučajevi koje sam komparirao bili su (te 2005. godine) tunižanski pokret Ennahda i egipatski pokret Muslimanska braća. Glavna teza koju sam zastupao bila je da će, ukoliko dođe do promjena u ovom dijelu svijeta i slobodnih izbora, zagovornici političkog islama osvojiti vlast. Tada sam u Londonu i lično upoznao Rachida Gannouchija, dok je još bio islamski lider u egzilu "kod britanske kršćanske kraljice, koja mu je dala slobodu, za razliku od muslimanskih autokrata koji su ga prognali i tražili njegovu glavu", kako mi je kazao.

U februaru 2006. godine obavio sam poduži intervju sa Ghannouchijem u uredu Ennahde u Londonu. "Vjetrovi demokratije pušu prema Bliskom istoku" bila je ključna poruka i naslov tog intervjua. Nakon tog susreta organizirao sam i njegovu posjetu Sarajevu i predavanja na našim univerzitetima. Tih nekoliko dana boravka skromnog Ghannouchija u Sarajevu bila je prilika da saznam još mnogo stvari o sudbini i neumornom putu ovog borca za slobodu i dostojanstvo.

Godine rigidne sekularizacije su u Tunisu ostavile svoj trag i jaz između velikog dijela populacije i rezerve prema zagovornicima političkog islama.

Rachida Ghannouchija sam imao priliku sresti mnogo puta, a posljednji put sam se susreo s njim u Dohi, u januaru 2011. godine, neposredno nakon pada režima u Tunisu. Ni sam nisam vjerovao da će on doživjeti kraj režima koji ga je protjerao.

Kada je početkom te godine pao režim Ben Alija i sam Ghannouchi je priznao svojim najbližima kako se bojao da neće doživjeti taj dan, ali im je stalno govorio kako je on veoma blizu. I zaista se približio.

Nova politička kriza

"Predao sam papire za tunižanski pasoš i odmah ću se vratiti u svoju domovinu", rekao mi je tada očiju punih suza. Pratio sam potom njegov povratak i revitaliziranje pokreta koji je bio potpuno izbrisan sa društvene scene Tunisa. Hiljade aktivista Ennahde su za vrijeme režima Ben Alija bili osuđeni, pogubljeni, a neki su desetine godina proveli u zatvorskim samicama. Ghannouchi je ostao dostojanstven lider pokreta. Po povratku u Tunis nije tražio niti prihvatio nijednu političku funkciju.

Posljednja politička kriza sigurno ne ide na ruku ni Ennahdi ni Ghannouchiju. Njih su neki krugovi, uključujući i porodicu ubijenog ljevičarskog advokata Shokri Belaida, optužili kao naručioce atentata. Međutim, ozbiljniji analitičari su veoma oprezni u vezi s ovim optužbama.

Očigledno je da u sadašnjoj situaciji takvo nešto najviše, kao što se, uostalom, moglo i vidjeti, šteti ovom političkom projektu. Istraga je već otvorena i, prema nekima, glavni osumnjičeni dolaze iz redova stare vladajuće elite, a sumnjiče se i radikalni selefijski krugovi, koji bi, također, mogli izvući političku dobit.

U prilikama u kojima svi očekuju jasan put izlaska iz teške i zakočene ekonomske situacije, zadaća vlasti, ma ko je obnašao, nije nimalo lahka. Također, godine rigidne sekularizacije su u Tunisu ostavile svoj trag i jaz između velikog dijela populacije i rezerve prema zagovornicima političkog islama.

Sada je, ustvari, vrijeme da islamisti u Tunisu ponovno pročitaju primjedbe koje je prije petnaest godina uputio njihov lider Rachid Ghannouchi. Tunižanski islamski pokret, kao i ostali u muslimanskom svijetu, morat će naučiti iz ovih posljednjih dešavanja ključnu tezu koju je Ghannouchi prije petnaest godina iznio: da cilj u demokratskom procesu ne mora i ne smije biti samo ovladavanje, već obuhvatniji rad u društvu na širenju demokratskih kapaciteta i odgovornije osluškivanje potreba i briga običnih ljudi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne označavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.