Politika koči napredak kompanija

Piše: Tomislav Šoštarić

Priča o privatizaciji tvrtki u većinskom državnom vlasništvu gotovo uvijek prelazi u sferu politike, iako stručnjaci smatraju da to ne mora nužno biti loša odluka. S druge strane, navode ekonomisti, niti odluka da tvrtke ostanu u državnom vlasništvu nije loš izbor.

No, u prvom slučaju to ovisi o tome koje tvrtke i iz kojih razloga idu na prodaju, a u drugom kako država njima upravlja, odnosno koliko je u njima politike, a koliko pravog tržišnog poslovanja.

Unatoč razmišljanjima ekonomskih stručnjaka u vezi privatizacije, društva u regiji, budući da su izašla iz samoupravljačkog socijalizma, i danas gledaju s nepovjerenjem.

Najsvježiji primjer dolazi iz Hrvatske, u kojoj se i danas na veliki projekt pretvorbe i privatizacije ‘90-ih godina obično gleda kao na “pljačku”. No, Vlada je nedavno odlučila s popisa trgovačkih društava od strateškog interesa skinuti osam zvučnih imena.

I gubitaši mogu pokrenuti rast

Jurčić smatra da i profitabilne kompanije i gubitaši mogu biti zamašnjak rasta.

Za gubitaše treba napraviti  analizu uzroka gubitaka i značaj aktivnosti za djelatnost, regiju, zaposlenost, tehnološki razvoj, nacionalnu stabilnost i sigurnost. Zatim treba odrediti društveni cilj poduzeća i način njegovog ostvarivanja. 

“To može biti potpuna privatizacija ili neka vrsta javno-privatnog partnerstva, ali s jasnim društvenim ciljem. Naravno, jedini ispravni, zdravi i dugoročno efikasan način smanjivanja javnog duga je povećanje domaće proizvodnje, zaposlenosti i plaća. A za sve to trebaju zdrava poduzeća, a ne privatizacija sama po sebi. Podravka, Končar, ACI s pametnom strategijom države mogu biti zamašnjak u svojim djelatnostima, a time i značajno pridonijeti rastu ukupnog gospodarstva”.

Uslijedile su kritike oporbenih stranaka i javnosti, a mediji su pisali i o neslaganju među vladajućima zbog odluke koja je, kako se tumačilo, značila popis kompanija na prodaju. Kao najspornija imena spominjali su se Podravka, ACI, Končar-elektroindustrija… Zbog pritisaka ili ne, premijer Tihomir Orešković objavio je naknadno da na prodaju ne ide svih osam tvrtki, među njima Podravka i ACI.

Procjena ekonomskih stručnjaka je da se u prodaju ide zbog smanjenja javnog duga, a ne povećanja proizvodnih potencijala. Prema Ljubi Jurčiću s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, preduvjeti za to nisu ostvareni te smatra da bi posljedice prodaje, posebno profitabilnih kompanija, bile negativne.

“U ovom trenutku, kad Vlada još nema temeljnu gospodarsku strategiju, osnosno industrijsku politiku, onda, općenito ne bi trebala ni kretati u nikakvu privatizaciju, osobito ne poduzeća koja posluju pozitivno. Poduzeća koja kroz duže razdoblje ostvaruju gubitke mogla bi ići u privatizaciju, ali uz prethodno definiran cilj i poželjni oblik privatizacije – recimo, partnerstvo države s privatnim preuzimateljem”, rekao je Jurčić.

Izvor duga nisu preduzeća

Problematičan je i motiv. Jurčić kaže da je izvor duga loš sustav ekonomske politike, ili čak njegovo nepostojanje, a ne neka poduzeća sama po sebi.

“Dugovi i deficiti se ne rješavaju prodajom imovine, nego promjenom pristupa životu, radu, gospodarstvu, politici i državi. U postojećem (ne)sustavu, potvrđeno i samim hrvatskim iskustvom, privatizacija je do sada imala više negativnih nego pozitivnih efekata – malo koja kompanija, ako je preživjela privatizaciju, ostvaruje veći dio svojih prihoda na inozemnom tržištu. Uglavnom su povećavali profitabilnost otpuštanjem radnika”, kaže Jurčić, koji je neko vrijeme bio predsjednik Nadzornog odbora Podravke.

Zalaže se za privatno vlasništvo “svega onoga što proizvodi tržišne robe i usluge i za privatizaciju takvih kompanija, ali u okviru politike razvoja gospodarstva, podizanja proizvodnje, zaposlenosti, izvoza i novih tehnologija”. No, apsolutno se protivi pokriću javnog duga privatizacijom.

Osloboditi poslovanje politike

Tamo gde ima konkurencije država se, kaže Šoškić, prirodno treba povlačiti iz poduzetničke uloge. No, smatra normalnim prirodne monopole – slučajeve u kojima samo jedno poduzeće efikasno može poslovati na tržištu – zadržati u državnom vlasništvu.

Država, kaže, ne mora biti loš vlasnik, no uvjet je da se poslovanje oslobodi političkih utjecaja, poduzeće postavi kao neovisna korporacija s profesionalnim menadžmentom i uz pravilno postavljene poticaje u smjeru maksimiziranja dugoročne korisnosti dioničara.

“Ako nekompetentni politički postavljeni direktori prekomerno zapošljavaju partijske članove i simpatizere i sklapaju štetne ugovore za preduzeće, nemoguće je da preduzeće posluje efikasno i profitabilno. U takvimu uslovima državna preduzeća mogu da postanu puki instrument pretvaranja državne imovine u partijsku”.

“Podravka je bila državna kad je pala u probleme. Iz problema je izišla kao državna kompanija i počela ostvarivati velike profite. Znači, vlasništvo nije uvijek bitno. Bitno je upravljanje. U ovakvim kompanijama nije toliko bitno vlasništvo koliko sposobnost političkog vodstva države. Država nije loš gospodar, samo državu mogu voditi nesposobni ljudi”, rekao je Jurčić.

Rijetki su, kratkotrajni i slučajni slučajevi, ističe, da je neko poduzeće postalo konkurentno na svjetskom tržištu bez vidljive ili nevidljive podrške države i pametne politike.

“Domet poduzetnika je puno kraći i puno slabiji od države. Provedbu svoje strategije i politike država može lakše provesti ako ima udjele – direktan utjecaj u nekom značajnijem poduzeću. Taj udio može zadržati do ostvarivanja postavljenih ciljeva, znači na ograničeni rok. Ako država nema politiku, odnosno ciljeve i strategiju, onda je bolje privatizirati državno vlasništvo u tržišnim poduzećima, ne u poduzećima koji su prirodni monopol ili daju javnu uslugu.”

Bh. preduzeća vlasništvo stranaka

Privatizacija je vruća tema i u Bosni i Hercegovini, gdje najveći broj i najveće kompanije u državnom vlasništvu imaju sjedište u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine. No, kada je utjecaj politike na procese privatizacije u pitanju, stanje je isto u oba bh. entiteta, kaže Dževad Šehić s Ekonomskog fakulteta u Sarajevu.

Vlada Federacije je kreirala dvije grupe poduzeća – strateška i ona s poteškoćama u poslovanju. Za 21 strateško poduzeće bit će izrađen plan restruktriranja, a za 23 poduzeća s poteškoćama planirano je formiranje direkcije koja će njima upravljati.

“Budući da u Bosni i Hercegovini, pa tako ni u Federaciji, nema strategije industrijskog razvoja, nije jasno po kojim kriterijima je sačinjena grupa strateških preduzeća. Isto tako, nije jasno po kojim kriterijima je napravljena lista firmi u kojima Federacije ima udjela u vlasništvu”, rekao je Šehić.

Osnovni problem u Bosni i Hercegovini, smatra, stavljanje je nacionalnih, entitetskih, stranačkih, grupnih i pojedinačnih interesa iznad državnih, a to se odražava i na pitanje privatizacije. Kako navodi, u Bosni i Hercegovini, zapravo, i nema državnih poduzeća, nego je imovina u vlasništvu entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine ili Republike Srpske.

“I ne bi bio ni to problem da se iza ‘državnog’ ne kriju političke partije, tako da su takozvana državna preduzeća, ustvari, vlasništvo političkih partija. Poznato je da se nakon izbora dijele preduzeća među strankama na vlasti, u smislu iz koje će stranke biti imenovan direktor, nadzorni/upravni odbor, gdje će se zaposliti pojedini partijski kadrovi i slično i sve što nakon tih ‘postavljanja’ slijedi. Poznato je da se bezmalo ni mjesto portira ne može dobiti bez pripadnosti ili saglasnosti političke partije pod čijom ‘nadležnošću’ je dato preduzeće.”

Situacija je takva da bi stranke na vlasti, kako kaže, rado prodale udjele vlasništva također da “pokrpe” proračunske rupe, a oporbene stranke se tome protive – iako su te iste stanke, dok su bile na vlasti, zagovarale prodaju.

Stranka kao država

Šehić smatra da se pitanje je li država dobar ili loš gospodar na primjeru BiH ne može testirati jer umjesto države tu su političke stranke, odnosno njihove vođe,  koji nemaju državničko razmišljanje, niti  ponašanje. 

“Imajući u vidu predominantan, bezmalo apsloutan uticaj politke na privredne tokove u BiH i poistovjećivanje političkih partija sa državom, stiče se dojam o državi kao lošem privredniku. Inače, generalno u uređenim tržišnim ekonomijama država ne mora ‘po defaultu’ biti loš poduzetnik, niti je privatnik u svim granama bolje rješenje. Uređena tržišna ekonomija oslobođena političkog uticaja stvara uslove za poslovanje po jasnim principima za sve sudionike nezavisno ko je vlasnik – država ili privatnik. Shodno ovome, otupljuju se granice i predznaci u smislu predodređenosti određenih grana za privatni biznis, a drugih za državni.”

“Budući da je teško za bilo koju političku partiju u Bosni i Hercegovini reći da ima državničko, dugoročno, strateško opredjeljenje, uglavnom su fokusirane na dobijanje narednih izbora i na pragmatske poteze kojim bi se zadržale na vlasti i njihov stav prema privatizaciji je u tom kontekstu – prodaj i dobijenim novcem pokrij goruće budžetske deficite. Prodajom bi trebalo obezbijediti namjenska sredstva isključivo za razvoj. Ali, toga u Bosni i Hercegovini nema i, nažalost, ne vidim da će skoro biti”, zaključio je Šehić.

Srbija: Težak proces zbog slabog poslovanja

I u Srbiji je velik broj poduzeća još u državnom vlasništvu. Mnoga od njih, kaže Dejan Šoškić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu i bivši guverner Narodne banke Srbije, posluju s gubicima – posebno ona čija privatizacija nije uspjela, ili su, nakon neuspješne privatizacije, vraćena u državno vlasništvo. Zbog slabih rezultata tvrtki, proces ide teško. Šoškiću nije poznato da u Srbiji postoji službena podjela na strateške kompanije i one koje to nisu.

“Imam utisak da prećutno postoji konsenzus da se prirodni monopoli neće privatizovati, ili bar ne u celini. Istini za volju, u jednom trenutku govorilo se o privatizaciji i Elektroprivrede [Srbije] i Aerodroma Beograd, ali se ta preduzeća ipak nisu ponudila na prodaju”, kazao je Šoškić.

Kao što se u Hrvatskoj neke kompanije nazivaju “obiteljskim srebrom” i mnogi su neskloni njihovoj prodaji, na sličan se način u Srbiji, kaže, govorilo o Telekomu, Elektroprivredi i Aerodromu Beograd. Tender je, navodi, bio objavljen samo za Telekom, dva puta. Oba puta Vlada je odustala od prodaje. No, ako se već ide u prodaju, razlozi za to trebali bi biti utemeljeni na potrebi efikasnijeg poslovanja, a ne stjecanju proračunskih prihoda.

Dodatni argument za privatizaciju u Srbiji je, navodi, da se prestane sa subvencioniranjem poslovanja neprivatiziranih tvrtki, jer se radi o velikom proračunskom izdatku. Ipak, zaključuje, u nekim je slučajevima, uz micanje politike i s njom povezanih interesa u tvrtki, država poželjan vlasnik – ona može osigurati poštivanje širih društvenih interesa, koji nisu uvijek lako mjerljivi kroz financijske izvještaje poduzeća i na dugi rok. A to privatni vlasnik u pravilu ne čini.

Izvor: Al Jazeera