Poplava mržnje, lažnih vijesti, cenzure i ‘terminatora’

Internet
Niko sa sigurnošću ne može reći koliko portala djeluje u BiH, jer o tome niko ne vodi računa (Al Jazeera)

I Hrvatska kreće njemačkim putem – službeno je najavljeno da će na temelju preporuke Europske komisije i primjera drugih zemalja EU-a biti pokrenuta izrada zakona koji će regulirati nepoželjnu komunikaciju na internetu i društvenim mrežama.

Prijedlog zakonskog rješenja trebala bi idućih mjeseci donijeti radna skupina u kojoj će, kako je rečeno, biti ugledni stručnjaci, a regulirat će se govor mržnje, uvrede, prijetnje, lažne vijesti…

Praktički postoji konsenzus da takve sadržaje treba regulirati, no mnoge zainteresirane strane upozoravaju na opasnosti od cenzure, manipulacija, kršenja slobode govora i drugih mogućih negativnih posljedica, ukazujući da je njemački zakon, koji se primjenjuje od 1. siječnja ove godine i određuje uklanjanje sadržaja u 24 sata ili predviđa kazne i do 50 milijuna eura, već pokazao manjkavosti u praksi.

Tanka i nepredvidljiva linija do cenzure

Tako predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND) Saša Leković kaže kako se radi o vrlo osjetljivom pitanju jer je tanka linija između pokušaja da se to institucionalno regulira, dok se istovremeno lako može, i to s pravom, nekome zamjeriti da sprječava komunikaciju i provodi cenzuru.

Zbog toga, ističe, tome treba vrlo ozbiljno pristupiti i temeljito raditi, također ukazujući da njemački primjer pokazuje da je linija vrlo tanka i nepredvidljiva te podsjećajući da već postoje zakoni koji ‘pokrivaju’ to područje.

Izbjeći moć IT kompanija

Još jedan ozbiljan problem je, ističe Hoffmann, što je njemački zakonodavac veliku moć i ovlasti provedbe, odnosno čišćenja sadržaja, dao velikim IT kompanijama, koje u svojim rukama drže neke od najvećih društvenih mreža.

‘Time se, zapravo, u velikoj mjeri miče mogućnost utjecaja na ovaj proces nacionalnim zakonodavstvima, nacionalnim kazneno-pravnim organima i pravosudnim tijelima i velika moć utjecaja na sadržaj – možete to nazvati moderiranjem ako ste blagonakloni takvom rješenju, možete to nazvati grubom cenzurom ako ste prema tome skeptični – ostaje upravo u rukama IT kompanija.’

To je rizik za koji se nada, kao i u drugim važnim stvarima, da hrvatski zakon neće slijediti njemački primjer i nekritički, bez prethodne temeljite analize, preuzeti njemačko zakonodavno rješenje.

‘Jer, pravni sustav nije sličan, sudska praksa nije slična i jer je njemački zakon, kao prvi zakon tog tipa već pokazao neke manjkavosti, i to su sve vrijedne lekcije s kojima će se morati suočiti osobe uključene u izradu zakona za hrvatski kontekst.’

“Mislim da ono što je bitno, pogotovo kada su mediji u pitanju, da bi trebalo prvo napraviti i medijsku strategiju i povjeravati to setu medijskih zakona zato što neke od sankcija postoje ili bi trebale postojati u zakonima koji se tiču medija i u nekim drugim zakonima koji postoje, a ne tiču se izravno medija, ali se tiču mogućih prekršaja uključujući i slobodu izražavanja ili ograničenja slobode izražavanja”, kaže Leković.

Inicijativa je, kaže, dobro došla, no napominje da je, iako je i HND spomenut kao organizacija koja će sudjelovati u radu na tom zakonu, o tome doznao iz medija jer ih još nitko nije kontaktirao u vezi toga.

Dražen Hoffmann iz udruge GONG kaže da je Njemačka krenula s vrlo ambicioznim zakonom te inicijativa može osigurati budućnost interneta kao suvislog i emancipatornog kanala komunikacije, no da se problemi već pojavljuju.

Problemi automatizacije i instrumentalizacije

“Njemački zakon je već u počecima primjene pokazao da je previše neselektivan, previše široko zahvaća i neki upisi koji su po svim pokazateljima legitimni izrazi mišljenja, društveno-političkog stava i legitimne kritike, našli su se na meti algoritama na društvenim mrežama kao neprihvatljivi, odnosno administratori društvenih mreža su upregnuli algoritme za uklanjanje sadržaja kako bi bili sukladni s odredbama tog zakona”, kaže Hoffmann.

To je, ističe, jedna od prijetnji – da će se zakon u prevelikoj mjeri oslanjati na automatizirane alate koji ne znaju i ne mogu dovoljno dobro prepoznati kontekst neke objave te posve legitimne upise iz različitih razloga označiti automatski kao neprihvatljive i neopravdano brisati.

“Zato je važno da svi ovi zakoni prepoznaju da s druge strane prijava, odnosno iza rezultata nekakvog praćenja upisa na internetu i na društvenim mrežama, moraju postojati živi ljudi koji su upoznati s jezikom, društvenim kontekstom, konotacijama različitih objava na internetskim portalima i društvenim mrežama i koji o tome mogu suditi iz pozicije informiranih moderatora koji prepoznaju kontekst i sukladno njemu su u stanju prosuditi o tome”.

Također, kaže, neminovno će se pojaviti pokušaji instrumentalizacije propisa, odnosno različiti pritisci da se legitimni oblici kritike djelovanja pojedinaca, društvenih skupina, političkih inicijativa i slično proglase neprihvatljivima te da se onda kroz taj zakon pokušaju cenzurirati neistomišljenici.

Nedavno je, navodi, bio popularan termin hibridnog medijskog ratovanja i bilo bi problematično kada bi intencija djelovanja u smjeru koji ima cenzorske karakteristike bila u pozadini izrade zakona.

Kako pronaći pravu mjeru

“Zakon će, da bi zaista imao nekakvu svrhu i da bi zaista predstavljao neku vrijednu nadgradnju na postojeće hrvatsko zakonodavstvo, i medijsko i antidiskriminacijsko, u krajnjoj liniji i na kazneni zakon, morati prepoznati posebnost internetskog konteksta i mogućnosti interneta za širenje difamacije, mržnje i lažnih informacija, a s druge strane će morati jako dobro operirati kategorijama što to zapravo jesu govor mržnje i neprihvatljiv govor s jedne strane, i lažne vijesti i dezinformacije s druge strane jer i jedno i drugo nosi u sebi rizik da bude zloupotrebljeno i instrumentalizirano za medijsku cenzuru i za krajnju selektivnost u medijskom prostoru”.

Đuro Lubura, sudski vještak za telekomunikacije, tehniku i metodologiju prisluškivanja kaže da propisi često kaskaju za tehnološkim napretkom pa podržava namjeru da se uvede red jer je velik broj onih koji pod krinkom navodne anonimnosti siju mržnju i potiču na netrpeljivost.

No, ključno je, kaže, pronaći pravu mjeru kako zakonsko rješenje ne bi dovelo do pretjerane cenzure.

“Ovog trenutka sam dojma kako je Vlada svjesna težine i kompleksnosti zadatka budući da su u radnu skupinu osim državnih tijela uključili i predstavnike pravne struke, izdavača, ali i udruga koje se bave ljudskim pravima i novinarskom profesijom. Dakle, po mojem mišljenju potrebno je pronaći rješenje kako bi se stalo na kraj širiteljima mržnje i manipulatorima, no treba biti oprezan da se ne bi stvorio zakonodavni okvir koji bi stvar odveo u potpuno suprotnom, ali jednako neželjenom pravcu”, kaže Lubura.

S druge strane, stručnjak za informatičku sigurnost Lucijan Carić kaže kako u tome nema opasnosti od cenzure nego to, smatra, jest cenzura.

Razlika između lažne i istinite vijesti

“Primijetio sam da se kod nas manipulira i svašta priča o govoru mržnje. Govor mržnje je striktno definiran i vrlo je jasan – govor mržnje je, vrlo kratko, svaka diskriminacija usmjerena prema manjinskim ili nezaštićenim grupama. Znači, prema grupama koje su većina, koje su privilegirane itd., nema govora mržnje”, kaže Carić.

Od robota do ‘Terminatora’

Na pitanje o tehničkoj provedbi čišćenja neprihvatljivih sadržaja, Hoffmann kaže da u početku ne vidi alternativu tome da osobe jezično i kontekstualno upoznate s okruženjem za koje se sadržaj želi regulirati budu aktivno uključeni u ‘treniranje’ alata.

‘I da imaju produljeni utjecaj i pregled što su ti alati naučili raditi i odgovara li to svrsi koju je postavio novi zakon te odgovara li to što alati filtriraju onim definicijama i kategorijama kojima zakon o čišćenju neprihvatljivog sadržaja s interneta operira.’

S druge strane, Carić ukazuje da u njemačkom primjeru zakonodavac odluku o tome što je neprihvatljivo i što treba brisati prepušta, primjerice, društvenim mrežama, kojima je najjednostavnije da, pod prijetnjom kazni, maknu sve što je suspektno.

A to, ističe, čini robot i sve to eventualno tek na kraju dolazi do ljudi, jer u suprotnom je, kaže, potrebna ‘armija’ administratora koja se ničime drugime ne bi niti bavila.

‘Ulazimo u 21. stoljeće kao stoljeće cenzure i ono što će olakšati cenzuru, napredak sustava autonomnog odlučivanja i umjetne inteligencije, tako da će s vremenom roboti određivati što smijemo, a što ne smijemo reći. To je stvarno velika sreća za čovječanstvo. Sljedeća je ono iz Terminatora‘, zaključuje Carić.

Stoga, po njemu, ako se uvrijedi političara, ne radi se o govoru mržnje jer se radi o pripadniku privilegirane skupine, za razliku od toga da se nekoga vrijeđa zbog, primjerice, boje kože, vjerskog uvjerenja ili spolne orijentacije.

Po njemu je posebno problematičan pojam lažnih vijesti – kaže kako u plasiranju lažnih vijesti prednjače političari, a mediji prenose njihove izjave i problem je kako razlikovati službene od neslužbenih, odnosno istinite od neistinitih informacija.

“Kod lažnih vijesti je bitno da su lažne vijesti ono što određena garnitura misli da su lažne vijesti. Tako je svojevremeno Europska unija rekla da kad se govori protiv EU-a to je demagogija, a kad se govori za EU onda je to objektivno i jasno izvještavanje. I sad će vam takvi određivati što je lažna vijest – pa naravno da će lažna vijest biti sve što im ne odgovara. Nažalost, to je nemoguće regulirati, a da ne bude preširoko regulirano”.

Oglasi na društvenim mrežama su, kaže, poseban problem – oni velikim dijelom, ističe, nisu niti lažne vijesti već prevare u kojima se nerijetko nude proizvodi koji, kaže, uopće ne postoje.

I to, navodi, mreže toleriraju jer donosi zaradu, a s druge strane cenzuriraju mišljenja ljudi koja u velikom broju slučajeva, smatra, ne bi trebalo podvrgnuti cenzuri jer se ne radi ni o govoru mržnje ni kaznenim djelima, nego jednostavno iskazivanju mišljenja.

‘I laž spada u slobodu govora’

“Način funkcioniranja interneta je takav da jedino za što možete koristiti takav nekakav način ograničavanja slobode je cenzura i ništa drugo – jer se to na kraju svede na cenzuru, jer će se tolerancija prema onome što je nepodobno sve više smanjivati”.

Demokracija je, kaže, garantira najveće slobode, a sloboda govora je jedno od temeljnih ljudskih prava, koje ovakvi zakoni mogu narušavati.

“Jedino gdje je do sada, koliko se sjećam, Europski sud za ljudska prava stao protiv slobodi govora je govor mržnje. Ali laž spada u slobodu govora. Ako laž ne spada u slobodu govora, onda morate odmah sve političare maknuti sa scene”.

Na ovaj način se, smatra, ‘propisuje’ što je istina, a uklanjanje sadržaja i cenzura koje se, kaže, ovime kompanijama nameću, bi trebali biti iznimka, a ne pravilo.

“Ne može biti govor zabranjen pod pretpostavkom da je on loš, nego mora postojati neka meritorna odluka. Inače arbitrarno određujemo što je govor mržnje, arbitrarno određujemo što je ‘fake news'”, zaključuje Carić.

Izvor: Al Jazeera