Porez na imovinu – sindrom kuhane žabe

Porez na imovinu u Srbiji godinama se konstantno povećava (Al Jazeera)

Piše: Goran Stanković

Poslednja drastična povećanja poreza na imovinu u Srbiji, neodoljivo podsećaju na teoriju o „kuvanju žabe“, samo što žaba u toj teoriji nije umela da iskoči iz vrele vode, dok u Srbiji penzioneri i građani sa nižim primanjima, možda i nemaju gde da iskoče.

Mnogi građani Srbije su se neprijatno iznenadili kada su dobili najnovija poreska rešenja.

Naime, porez na imovinu se godinama konstantno povećava (u pojedinim godinama od 10, pa i do 50 odsto), a stopa oporezivanja se zvanično nije promenila.

Uglavnom se vrše nove procene vrednosti nekretnina u kojima cena kvadrata neopravdano raste (iako tržište nekretnina u Srbiji poslednjih nekoliko godina uglavnom stagnira) ili pojedini delovi grada prelaze u skuplje zone.Teško je napraviti preciznu i lako objašnjivu analizu ovog poreza, ali kada se pogleda poresko rešenje od pre deset godina, vidi se da je iznos uvećan oko deset puta. U tom periodu dinarska primanja su nominalno porasla oko 60 odsto.U takvoj situaciji porez na imovinu je postao problem za mnoge građane.

‘Država u državi’

Treba takođe spomenuti i tradicionalno kašnjenje poreske uprave sa slanjem obračuna, tako da se na većinu uplata obračunava kamata na kašnjenje. Naravno, poreski organi koji su, izgleda, država u državi, preporučuju da se porez uplati po prošlogodišnjem obračunu, na stari broj žiro-računa, pa bi onda trebalo da se dodatno uplati već očekivano povećanje. Ali, u narodu postoji bojazan od promene broja žiro-računa, tako da se veliki broj građana ipak odlučuje da porez uplati sa zakašnjenjem i sa obračunatom kamatom, koja se verovatno u poreskoj upravi prihvata kao„očekivani dobitak“.

Lokalnim upravama je sada omogućeno da sredstvima iz ovog poreza finansiraju život na nivou opština. Međutim, nekim građanima opštine Savski venac je razrezan novi porez na placeve veličine preko 10 ari, tako da se njima pojavio novi porez na iznose od 200.000 dinara (1.640 evra).

Tako se u medijima pojavio slučaj jedne beogradske penzionerke koja je  dobila pomenuti porez, a koji se, što je još interesantnije, odnosi „na pravo korišćenja gradskog zemljišta na placu od preko 10 ari“, a ne na samo vlasništvo nad tim placem. To sve, naravno, jasno piše u aktuelnom zakonu, ali takav zakon je praktično neprimenljiv.

Ono što očekuje ovako iznenađene građane su svakodnevna obilaženja šaltera za žalbe, nepotreban posao i veliki stres.

Takođe kada neko dobije ovoliko veliki iznos za novonastali porez, on možda mora da značajno reorganizuje život i možda promeni životno okruženje. Nekako se čini da su ljudi koji upravljaju našom državom stalno na nekom početku, i da tek uče kako treba upravljati prihodima.

Verovatno neko ko donosi ovakve odluke vidi samo iznose koji se nekako moraju poklopiti, ali ovakvi finansijski udarci stvaraju u mnogim domovima prave porodične drame.

Kada se ne donese jedan temeljni zakon koji daje odrednice za dalje postupanje, onda se dobija država koja dalje ima niz nerešivih problema a koji se nadovezuju jedan na drugi.Tako se na više od 1,5 milona nelegalnih objekata, uopšte ne zna kako se plaća bilo kakva vrsta poreza, s obzirom da zvanično ne postoje u evidenciji.

Gotovo svaka opština u Srbiji ima ogroman broj nelegalnih objekata za koje vlasnici uopšte ne plaćaju porez na imovinu. Zato se nedostatak novca na lokalnom nivou rešava preteranim oporezivanjem ostalih grđana koji imaju tzv. legalne objekte. Problem legalizacije, ili bolje rečeno upisa nelegalnih objekata u katastar nepokretnosti  za svaku dosadašnju vlast u Srbiji predstavlja vruć krompir koji je najbolje što pre prebaciti u druge ruke.

Za takav posao svi dosadašnji političari su imali uglavnom najbolje namere. Ali, kada bi se suočili sa veličinom posla i mogućim kritikama kojih bi bilo čak i da posao bude urađen bez ijedne graške, onda bi posao ostavljali neurađen, a novonastale probleme bi rešavali improvizacijom ali i ozbiljnim kršenjem zakona.

Rušenje u noći

Tako se i Vlada Srbije često sreće sa pravnim problemima koje je sama sebi nametnula, svojom neažurnošću ili željom da probleme reši naprečac i bez pravne podloge za svoje postupke.

Nedavno smo imali prilike da vidimo kako se obavlja priprema terena za izgradnju dela Beograda nazvanim „Beograd na vodi“. Noćno i tajno rušenje objekata je moglo da bude izbegnuto sa ranije donešenim zakonima i javno raspisanim oglasom za prodaju ili zakup ovog zemljišta. U tom slučaju bi bilo lako odlučiti kako se uklanjaju ovi objekti i kako se izlazi na kraj sa pitanjem oko eventualne nadoknade.

Ovako smo imali postupak koji liči na osvajanje američkog “Divljeg zapada”.

Pored Srbije, nerešena pitanja oko nekretnina u velikoj meri muče i bivše jugoslovenske republike. Ali, ako je za utehu, i mnoge zemlje bivšeg istočnog bloka boluju od ovih „dečijih bolesti“, pa tako kod rešavanja problema praktikuju preskakanje procedure u noćnim satima, što je nedavno bio slučaj i u Moskvi  (rušenje objekata kod metro stanice).

Gledajući važne ličnosti u Srbiji koje se bave rešavanjem ovih životnih pitanja, stiče se utisak da su oni u konstantnom trku i da sve odluke donose u velikoj žurbi i euforiji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera