Posljednja godina za evropske prijatelje BiH

Ni ministar Kurz ne nudi ključan odgovor za oživljavanje europske perspektive Balkana (Reuters)

Piše: Davor Gjenero

Kad je Sebastian Kurz, novi austrijski ministar vanjskih poslova, odabrao Zagreb za mjesto svoga prvoga međunarodnog putovanja, bilo je jasno da ovaj odabir govori o prioritetu vanjske politike nove austrijske administracije. Naravno, taj prioritet nije ono čemu bi se mogli nadati hrvatski zagovornici politike bijega od balkanske regije.

Ideja mladoga šefa diplomacije nije bila zaokruživanje prostora “Mitteleurope”, ili “Zwicheneurope”, s Bečom kao prirodnom prijestolnicom tog prostora.

Njega zanima daleko širi prostor: zanima ga integracija cijelog Balkana u Europsku uniju, a u Zagreb, kao zadnju točku koja je stabilizirana i koja se našla pod “euroatlantskim krovom” i unutar europske integracije, putovao je, prije svega, radi toga da ocijeni ima li administracija u Hrvatskoj kapaciteta biti austrijskim saveznikom u pokušaju intenziviranja europskih procesa na Balkanu.

Posjet ministra Kurza Zagrebu je, izgleda, završio povoljno, a novi je austrijski ministar očito impresionirao hrvatsku ministricu vanjskih poslova i eurointegracija Vesnu Pusić, koju obično nije lako impresionirati. Hrvatska ministrica je nakon razgovora s novim kolegom govorila u novoj energiji koju Kurz unosi u EU.

Prvih šest mjeseci hrvatskog članstva u EU-u prošlo je pomalo razočaravajuće, bez ikakve ozbiljnije ideje o pokretanju procesa na Balkanu. Došavši u Zagreb, Kurz je naišao na otvorena vrata, a, po svemu sudeći, u Vesni Pusić našao je saveznika kojem je jasno ono što, izgleda, nije jasno većini drugih europskih političkih lidera.

Naime, iako je u prošloj godini EU postigla svoj prvi relevantni uspjeh na Balkanu time što je barunica Catherine Ashton, visoka predstavnica EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, inicirala i održala dijalog premijera Srbije i Kosova i počela uspostavljati temelje dobrosusjedstva ovih dviju država, većina europskih lidera ne shvaća da ključ stabilnosti Balkana nisu Kosovo i odnos Srbije i Kosova, nego Bosna i Hercegovina.

Istina je da je vrijeme za rješavanje problema međusobnih odnosa Kosova i Srbije ozbiljno istjecalo. Naime, činjenica da u šest godina od formalnog proglašenja neovisnosti, Kosovo nije uspijevalo ostvariti neke od temeljnih atributa državnosti počela je dovoditi u pitanje sam proces stvaranja države, a time i otvarati prostor za jačanje velikoalbanskog projekta.

I drugo desetljeće nakon Daytona polako istječe, a EU ne poduzima ništa sustavno niti ozbiljno da bi pokrenula procese konsolidacije Bosne i Hercegovine. 

Pojavili su se i politički akteri, poput pokreta Samoopredjeljenje, koji integraciju s Albanijom preferiraju procesu konsolidacije kosovske države. U Srbiji su, istovremeno, na političkoj sceni prostor počele dobivati koncepcije o uspostavljanju dogovora s Albanijom o diobi teritorija Kosova, čime bi se dovela u pitanje cijela arhitektura izgradnje mira kakva se provodi kroz proces europske integracije: nepromjenjivost granica, uspostavljanje pravne sigurnosti i ravnopravnosti svih građana, kompatibilnosti država i prekogranična suradnja.

Globalne geopolitičke igre

Lady Ashton iskoristila je posljednji trenutak, preokrenula procese i učvrstila europske vrijednosti. Time je umanjila opasnost od prelijevanja krize odnosa Kosova i Srbije na Makedoniju, Crnu Goru i Albaniju, a stvoreni su uvjeti da dio balkanskih zemalja počne napredovati prema članstvu u EU-u.

Unatoč ozbiljnom “zamoru proširenjem”, Srbija je, zahvaljujući dijalogu s Kosovom, dobila datum početka pregovora, definiran je njen pregovarački okvir, a pregovori počinju već 21. siječnja. Poziciju Srbije u odnosu prema EU-u do neke su mjere osnažili i procesi u Ukrajini, čija je aktualna Vlada odustala od početka procesa približavanja EU-u potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, i odlučila se za “euroazijsku”, a ne “euroatlantsku” perspektivu.

Igra s “euroazijskom perspektivom” Srbije, definiranjem carinske unije s Rusijom i zemljama bivšeg Sovjetskog saveza, nije realna politička opcija, nego uglavnom prazna puška, ali europska zebnja od geopolitičkih igara Rusije na balkanskom području ojačala je položaj Srbije u odnosu na Brisel.

Ekonomsko, socijalno i razvojno propadanje Bosne i Hercegovine i nepostojanje realnih snaga, koje bi zaustavile regresiju središnje balkanske države, ne utječe na ove globalne geopolitičke igre.

Kad je osmišljena “daytonska Bosna i Hercegovina” očekivalo se da će konstrukcija s dvama entitetima dovesti do djelomičnog otklanjanja ratne nepravde relativno brzim ekonomskim razvojem entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, koja je na neki način trebala biti štićenicom Europe i euroatlantskog savezništva, te do daljnje regresije entiteta Republika Srpska, tada oslonjenog jedino na Miloševićevu Srbiju.

Logika ekonomskog razvoja trebala je postepeno dovesti do jačanja centripetalnih sila, potiskivanja značenja ratom uspostavljenih granica i do jačanja jedinstva države. Optimistična se očekivanja nisu ostvarila, upravljanje Federacijom se pokazalo neefikasnim i uzrokovalo je dugoročnu krizu političkog sustava i društvenog razvoja. RS je, pak, našla svoju nišu u geopolitičkim poigravanjima Rusije s EU-om, pa i u njenim geopolitičkim projektima bez ozbiljno propitane ekonomske održivosti, poput čuvenoga Južnog toka.

I drugo desetljeće nakon Daytona polako istječe, a EU ne poduzima ništa sustavno niti ozbiljno da bi pokrenula procese konsolidacije Bosne i Hercegovine. Doduše, ministrica Pusić imala je ambiciju pokušati tijekom ove godine Bosnu i Hercegovinu dovesti u fokus europskoga interesa, pa je tako za veljaču planirala u Briselu organizirati radni doručak članova Vijeća ministara vanjskih poslova, na kome bi se raspravljalo o perspektivama Bosne i Hercegovine.

Hrvatska je, međutim, ozbiljno hendikepirana kad je riječ o samostalnom pokretanju neke ozbiljne europske inicijative prema Bosne i Hercegovine, jer je sama, u prvoj godini članstva, umanjila svoj europski kredit nerazumnim ponašanjem u vezi s jedinstvenim europskim uhidbenim nalogom, dakle, u vezi s ostvarivanjem ključnoga europskog načela: načela vladavine prava.

Sarajevo i Bosna i Hercegovina bit će simbolično u središtu europske pozornosti barem u prvoj polovini ove godine, a prije lipnja i tog za Balkan nesretnog Vidovdana valjalo bi osmisliti ozbiljnu inicijativu “prijatelja Bosne i Hercegovine” i “prijatelja Balkana” u europskim forumima. 

Osim toga, ona se nije posve oslobodila utega Tuđmanove agresije na susjednu državu, odnosi dviju država dodatno su zakomplicirani nesposobnošću ratifikacije dvaju sporazuma predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, onoga o razgraničenju i o koridoru kod Neuma, odnosno o korištenju Lukom Ploče.

Umjesto da Bosni i Hercegovini pokušava pomoći otvoriti europsku perspektivu, aktualna hrvatska Vlada šalje upravo suprotan signal, nastojeći projektom izgradnje mosta Komarna – Pelješac “zaobići Bosnu i Hercegovinu”.

Posljednja šansa

Veljača, kad je ministrica Pusić planirala radni doručak europskih ministara o Bosni i Hercegovini, ipak će biti mjesec europske inicijative prema Balkanu. Ministar Kurz tada odlazi u Srbiju i na Kosovo, a u Brisel je najavio da je integracija cijelog Balkana u EU prioritet vanjske politike njegova Ministarstva.

Pokretanje pregovora sa Srbijom gotova je stvar, Crna Gora je u proceduri, a iduća na redu mogla bi biti Albanija. Makedonija bi konačno morala prihvatiti ozbiljne pregovore s Grčkom, a možda je vrijeme kad Grčka, kao predsjedavajuća Uniji, snosi ključnu odgovornost za zajedničke europske politike najbolja prilika za takav iskorak. Pokažu li makedonski političari imalo fleksibilnosti, Grčka će se naći pod snažnim pritiskom ostalih članica EU-a da odustane od blokade početka makedonskih pregovora.

Ministar Kurz očito ozbiljno ulazi u balkansku političku arenu, ali niti on, za sada, ne nudi ključan odgovor za oživljavanje europske perspektive Balkana. 

Ipak, Sarajevo i Bosna i Hercegovina bit će simbolično u središtu europske pozornosti barem u prvoj polovini ove godine, a prije lipnja i tog za Balkan nesretnog Vidovdana valjalo bi osmisliti ozbiljnu inicijativu “prijatelja Bosne i Hercegovine” i “prijatelja Balkana” u europskim forumima.

Vrlo brzo ćemo vidjeti može li mladi i ambiciozni austrijski šef diplomacije, koji je očito svjestan da Balkan, ne bude li napredovao,biti izvorom trajnog destabiliziranja Europe, i to ekonomskoga, političkoga i sigurnosnog. Propusti li se i ova godina, šanse za uspostavljanje održive demokratske Bosne i Hercegovine dodatno će se smanjiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera