Posljednje zbogom velikom maratoncu

Piše: Branimir Bradarić

U prisustvu članova obitelji, mnogobrojnih prijatelja i štovatelja, legenda atletike Hrvatske, bivše SFRJ i svijeta Franjo Mihalić (1920-2015) pokopan je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Bio je to posljednji pozdrav velikom atletičaru i maratoncu, a prije svega velikom čovjeku, koji je mnoge tijekom života zadužio.

Veliki prijatelj

“Kada je Mihalić u Melbournu 1956. godine osvojio srebrnu olimpijsku medalju, u dnevnim novinama tada je napisano kako je medalju osvojio uzoran sportista, veliki radnik i iskren prijatelj. To su osobine koje su ga do kraja života krasile. Nije prestajao da trči ni kada su mu ugradili umetno koleno. Atletika je bila njegov život do kraja”, rekao je novinar i publicista Vladeta Nedeljković.

Svoga prvog atletskog trenera i danas se sjeća Dane Korica, koji je kasnije bio i priznati atletski trener u bivšoj državi. Kaže kako je s Mihalićem zadnji put razgovarao oko Nove godine te da je i tada, kao i svaki drugi put, glavna tema razgovora bila atletika.

“Dok je mogao, pešice je redovno prelazio desetak kilometara kako bi došao na stadion Partizana. Svaki dan je bio tamo i sa štopericom i pratio treninge atletičara. Prvi je dolazio na stadion, a zadnji odlazio. Zauvek je otišao veliki maratonac, ali i još veći čovek i prijatelj”, rekao je Korica.

Prisjeća se kako su svi razgovori s Mihalićem počinjali i završavali s atletikom te da je “kraljica sportova” zapravo bila njegov život.

“Atletici se i sportu u celosti predao. Ona je bila njegov život”, kaže Korica.

Trčanje kao život

A sam Mihalić sve do smrti bio je običan čovjek, koji se rado prisjećao svojih atletskih uspjeha. Tijekom karijere sudjelovao je na 1.075 različitih natjecanja, na kojima je osvojio bezbroj medalja i priznanja. U karijeri je bio pobjednik maratona u Atini, Tokiju, Bostonu, Moskvi, Londonu, Đenovi (četiri puta), Sao Paolu (dva puta), Milanu (tri puta)…

Čak 28 puta rušio je razne državne rekorde na pet, 10, 20 i 25 kilometara, kao i na jedan sat. Bio je nositelj 27 državnih titula i pobjednik 22 maratona. Iza njega ostalo je 650 medalja i pretrčanih 165.000 kilometara. U nekoliko navrata proglašavan je i za najboljeg sportaša Jugoslavije.

Natjecao se i na tri ljetne olimpijade, s tim da mu je u posebno lijepom sjećanju ostala ona iz 1956. godine u Melbournu, kada je osvojio srebrnu medalju s vremenom 2.26,32 sata.

Medalja iz Melbourna se nalazi u Olimpijskom komitetu Srbije, a i danas je, 59 godina kasnije, jedina medalja iz maratona koju su atletičari iz bivše Jugoslavije osvojili na nekoj od olimpijada. Radi svih ostvarenih uspjeha, Mihalić se smatra kao ponajbolji atletičar svih vremena sa ovih prostora.

“Meni je trčanje život. To je nešto što stvarno volim i ne mogu se zamisliti a da nisam u pokretu. Žalosti me kada vidim današnje mlade koliko zapravo malo hodaju i koliko vremena provode u automobilima. To nije dobro”, govorio je Mihalić.

Kada su ga pitali kako je uspio osvojiti olimpijsku medalju u maratonu i postoji li kakav recept za uspjeh u toj atletskoj disciplini, poluozbiljno je govorio kako on nije nikakav svemirac te da iza svega stoji samo naporan višegodišnji rad.

Počeci u Zagrebu

“Nema tu nekog posebnog recepta za maratonca. Znači, neophodno je da atletičar ima talent za to, lagan korak, ali i da je prije svega spreman na svakodnevne naporne treninge. Ništa ne dolazi preko noći. Nažalost, bojim se da se skoro na području bivše SFRJ neće pojaviti neki maratonac koji će na Olimpijadi osvojiti medalju. Prema meni Bog je bio milostiv i darovao mi lagani korak”, riječi su Mihalića koje su prenosili mediji.

Mihalić je, zapravo, rođen u Kutini, Hrvatska, a atletikom se počeo baviti sasvim slučajno. Njegovi prvi sportovi bili su nogomet i biciklizam, ali se, zbog padova i ozljeda, prebacio na trčanje. Da je bio predodređen za trčanje govori i to kako je odmah na svojoj prvoj utrci, na kojoj je nastupio gotovo bez treninga, osvojio drugo mjesto.

Njegov talent prepoznat je iz klubova, pa su ga odmah nakon te utrke počeli zvati kako bi se priključio nekom od tadašnjih klubova. Prihvatio poziv Atletskog kluba Concordija iz Zagreba, za koju se natjecao i tijekom Drugog svjetskog rata. Zapisano je kako je u vrijeme tadašnjoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj osvojio prva mjesta na natjecanjima u Bratislavi, Budimpešti, Bukureštu, Sofiji i Subotici.

U vrijeme Drugog svjetskog rata nije služio vojsku, tako da je po završetku rata poslan na odsluženje vojnoga roka u Suboticu. Tamo je, uz vojničke obveze, trčkarao koliko je mogao i stigao. Tako je došlo i neko vojno natjecanje na 3.000 metara, na kojemu je pobijedio, s tim da su ostali natjecatelji iza njega ostali po kilometar i više.

Takav uspjeh, a prije svega superiornost, vrlo brzo došao je i do Artura Takača, koji je u o vrijeme vodio atletičare Partizana. On mu je “sredio” prekomandu u Beograd, gdje je ostao do smrti.

Nakon niza sportskih uspjeha, Mihalić je bio i jedan od putnika na Olimpijske igre u Melbourneu 1956. godine. Kada je govorio o toj olimpijadi, gdje je ostvario i svoj najveći uspjeh, rekao je kako je trenirao više nego ikada.

Srebro iz Melbourna

Međutim, manje je poznato da je početak utrke, radi dolaska engleske kraljice, pomjeren, tako da su trčali na temperaturi od 42 stupnja Celzijusova. U utrci je bilo 46 maratonaca iz 23 zemlje. Tri kruga trčali su na stadionu, a onda pet-šest kilometara kroz grad.

“Tu je bilo dobro, jer je bilo hladovine. Onda smo izašli izvan grada, gdje nigdje nije bilo hladovine. Napredovao sam od kilometra do kilometra, da bi se na okrepnoj postaji, koja se nalazila na 25 kilometru, sudario sa stolom. Zaradio sam vidljivu modricu na butini i tako nastavio trčati. Ušao sam u cilj s minutom i 32 sekunde, uz pljesak svih gledatelja na stadionu, kao i samoga pobjednika Alaina Mimouna”, govorio je Mihalić o svojoj srebrnoj medalji.

Tijekom godina bavljenja atletikom upoznao je brojne poznate osobe, među kojima i Josipa Broza Tita, Antu Pavelića… Ostat će zauvijek zapisano kako je, nakon što se preselio u Beograd, zauvijek ostao član samo jednoga kluba, AK Partizan, gdje je radio i kao trener. Radio je i kao nastavnik fizičke kulture u Vojnoj gimnaziji u Beogradu, a imao je i dugu i uspješnu karijeru u veteranskoj konkurenciji.

Nakon što je Hrvatska stekla neovisnost, Mihalić je dobio poziv da se vrati u Zagreb, gdje ga je čekao i stan. Međutim, nije pristao i do smrti je ostao živjeti u Beogradu.

“Cijene me u Srbiji. Imam i hrvatsku putovnicu te ponekad i odem do Samobora, gdje imam obitelji. Nisam se odlučio za to jer ipak sam ovdje godinama. Tu su mi prijatelji, uspomene, obitelj…”, govorio je Mihalić o razlozima zašto se nikad nije vratio u Hrvatsku.

Izvor: Al Jazeera