Postaje li Visoko novo hodočasno mjesto

Zidine Visokog bljesnu iznenada ponad čistine iz koje iskače sami vrh brda (Ustupljeno Al Jazeeri)

Evo nas u Visokom. Nad gradom se uzdigla Visočica, gotovo planina. Niko nije obraćao pažnju na nju sve dok nije uzličila na piramidu. Stoljećima niko nije mario ni za kraljevski grad, koji čuči na njenom vrhu, sve dok nije krenula priča o energetskom kosmičkom snopu.

Najbliži put vodi pored Crkve svetog velikomučenika Prokopija. Oštrim usponom dolazi se do improviziranih suvenirnica koje čekaju prve proljetne goste. Onu “Kod Faraona” kažu da rijetko ko prođe.

Pa ipak, skrećemo s uskog asfaltiranog puta koji se uvija oko Visočice. Stepenicama usječenim u zemlju, čije stepenike drže daske podbočene kočićima, dolazi se do arheoloških sondi. Ogromne raskopine djeluju kao rane na leđima prahistorijske životinje. Na tablama stoje rečenice koje su nekada odzvanjale kao senzacionalni naslovi u novinama.

Posljednja sonda dovršena je 2012. godine. Natpis na papiru zatvorenom u improvizirani okvir kaže da je ovdje pronađen fosil lista koji datira iz 29.200 gp. n. e. “Ako se spustite stepenicama do same pukotine, moći ćete vidjeti unutrašnjost piramide.” Ali uzalud, ništa se ne vidi.

‘Magično’ kristalno kamenje

Vraćamo se na asfaltiranu zmiju koja vijuga oko Visočice. Uspon je sve strmiji. Svakim korakom jasnije je zašto se kraljevski grad zvao baš tako – Visoki.

Cestom se vere kombi italijanskih tablica. Na prijevoju s kojeg se pruža pogled na prostrano groblje oslonjeno uz cestu iz Kiseljaka zaustavlja se “Golf 2”. Vozač pita želimo li prijevoz. Kaže da je upravo odbacio troje Japanaca i da se sada svi žele popeti na kraljevski grad.

Duboko ispod huči voda. Prema njoj pokazuje smeće razvučeno niz strmen u obliku putokazne strelice. Njen huk prekida teško brektanje motora. Umotavši nas crnim dimom, sipljivo brekćući, mimoilazi nas onaj “Golf 2”. Tobožnji taksista našao je mušterije. Gore, visoko, širom raširenih krila, potpuno predan zračnoj struji, lebdi jastreb.

Po obroncima nasuprot šumi, koja postepeno prelazi u krašku šikaru prošaranu izbočenim kamenjem, posakrivalo se nekoliko porušenih kuća. Turobni, nagaravljeni dimnjaci usječeni u nebo, kao kažiprsti kojima prijeti minuli rat. Nad njima spokojno bdije usnulo groblje. Crni mramorni križevi vire iz pramenova sasušene trave. Cvrkuću ptice i tandrče zvono na vratu ovna predvodnika.   

S ove strane Visočica nema piramidalni oblik. Zidine Visokog bljesnu iznenada ponad čistine iz koje iskače sami vrh brda. Nagnuto prema jugu, uzvišenje sa gradom izgleda kao kićanka na kapi vilenjaka. Asfaltirana cesta ipak ne vodi tamo. Završava između napuštenih vikendica i dva manja hotela. Pred onim za koji kažu da ga je podigao neki Nijemac iza bijele brezove ograde sjedi nekoliko stranaca. Drugi, koji gradi pekar iz Visokog, uskoro će primiti prve goste.

Ovdje je sve podređeno kosmičkoj energiji i spiritualnom liječenju. Na travnatoj čistini kojom se prilazi kraljevskom gradu potamnjela trava zaokružila je krugove. Kažu da su ljekoviti. Turisti se ovdje izuvaju i bosi kruže okolo, pjevaju mantre i šire ruke. I satima tako, kao u transu, hodaju u nadi da će preko stopala upiti ozdravljujuću energiju. 

Ermin i Suad, Visočani koji su ispod znaka za zaštitnu zonu kraljevskog grada prostrli svoje improvizirane suvenirnice, nazivaju ih pripadnicima sekti. Govore o njima s prizvukom mističnosti u glasu. Kažu da su nedavno dolazili Poljaci, pa Bugari, Slovenci, svi su išli na stari grad i dugo ostajali gore. Upijali su kosmičku energiju.

Kosmički internet

Sa grada se spušta grupa mladića. Ermin nam pokušava prodati kristalno kamenje iz tunela ispod Visočice. Kaže da onaj ko pije vodu u kojoj drži takav kamen nikad ne vidi doktora. Mladići odlažu štapove i ne obaziru se na Suadove riječi kako bi mu trebali dati po 50 eurocenti.

On nam pokazuje stare predmete razbacane po travi. Ubrzo shvata da smo nikakve mušterije i odustaje. Priča kako gosti hotela svakodnevno na gradu provode po dva sata, upijaju energiju iz kosmosa. Na kraju, ugurao nam je štapove u ruke. “Ima zmija”, kaže.

Pogled na Visoko sa Visokog

Odavde do zidina uspinje se uz strmu šikaru, iz koje opasno prijeti kamenje. Staza je takva da bi se njome teško verale i divokoze. Nikome ne pada na pamet da barem usiječe stepenice kakve vode do sondi. Da nismo sreli jednog Engleza, koji nas je ohrabrio da nema još mnogo, sigurno bismo se vratili uvjereni da se čovjek gore ne može popeti.

Na zidinama zatječemo Mustafu. On je penzioner i gotovo svakodnevno boravi ovdje. Tek odavde sasvim biva jasno zašto se ovaj grad zvao Visoki. Višeg u srednjovjekovnoj Bosni sigurno nije bilo. Vidi se s njega deset planina, pogotovo ako posudite Mustafin dvogled: Bjelašnica, Igman, Trebević, Treskavica, Jahorina, Romanija, sarajevski Ozren, Zvijezda, Vlašić i Vranica. Mora da su bosanski kraljevi dolazili ovamo kad bi zaboravili ko su: vladari nad cijelom Bosnom.

Ali, ovamo niko ne dolazi zbog značaja ovog grada za identitet Bosne. Mustafa nam pokazuje mjesto za koje iz Fondacije “Arheološki park” tvrde da je centar energetskog snopa kojim je naša planeta povezana s nekim kosmičkim objektom i da je orijentirano u pravcu Oriona ili Plejada. Baš ovo mjesto pupak je kojim je Zemlja vezana za “kosmički internet”, tvrde iz Fondacije.

Oko kamena u središtu “energetskog kvadra”, poput pečurki, proviruju ostaci svijeća. Mustafa pojašnjava kako je prije nekoliko dana dolazila grupa Poljaka i sprovodila neki svoj ritual. Pokazuje i polje ispod grada na kojem su goli Slovenci izvodili “sektaški ples”.

“Stali su u krug onako gologuzi i udarali u bubnjeve i halakali”, govori.

Terezina spirala

Na povratku Ermin i Suad pričaju nam o nekakvoj Theresi iz Australije, koja, navodno, vodi sektu od 20 miliona pripadnika iz cijelog svijeta. Kažu da je tamo, iza hotela i vikendica, “gdje se nalaze dva energetska kamena”, kupila zemlju i da čeka dozvolu za gradnju lječilišta. “To morate vidjeti”, nagovaraju nas.

Ovdje je izravnano cijelo brdo i obilježena spirala. Djeluje misteriozno. Na usječenoj kosini kamenjem je, kao kada se posvuda pisalo TITO, ispisano HUESA. U akšam, kada se spustimo u Arheološko-turistički park “Ravne 2”, saznajemo da je to skraćenica za “Human Universal Energy and Spirituality Academy”, koju je u Australiji osnovala izvjesna dr. Theresa. Ideja im je da podignu objekat za meditaciju, odmor i jogu.

Dolje, u arheološko-turističkom parku, vidjeli smo nešto slično. Na službenom sajtu Fondacije piše da je riječ o spiralnom aromatičnom i ljekovitom vrtu, djelu hrvatskog inženjera agronomije Vehida Ibrakovića. Vidjeli smo i pet betonskih kugli u pijesku pored puta, koje podsjećaju na jaja divovskog dinosaura. I još mnogo toga.

Visoko ostaje iza nas. Taj gradić koji tiho tone u noć pod gorostasnim tijelom Visočice polahko postaje hodočasno mjesto ljudi posvećenih alternativnoj energiji i kosmičkim silama. Nije li i srednjovjekovna Bosna, sa svojim didom, odnosno antipapom, bila stjecište evropskih otpadnika od kršćanstva, utjecište svih mogućih alternativaca, kako bi se to danas reklo? Je li Visoki novo Međugorje, koje neće morati tražiti papin blagoslov zato što ga njegovi hodočasnici i ne priznaju?

Izvor: Al Jazeera