Potrošena budućnost i prekinuti snovi

Kako je napisao Abdulah Sidran, majkama Srebrenice "ništa više ni ružno, ni dobro ne može da se desi" (AFP)

Piše: Nadina Maličbegović

Pred nama je još jedan 11. juli. Još jedna izložba nesreće, boli i iskasapljenih života Srebreničana.

U zemlju će biti spušteno 520 tabuta, sa skeletnim ostacima 520 ubijenih Srebreničana. Spustit će ih u kabure njihove majke i očevi, sestre i poneki brat što je preživio genocid.

Kada su ih ubijali tog jula ‘95. godine, zajedno s njima ubili su nadu u normalan život. Zato normalnog života nema više u Srebrenici. Za majke Srebrenice… budućnost je ovdje odveć potrošena. Snovi prekinuti. Vrijeme zaustavljeno.
Čekati život njima je isto što i čekati smrt!

Kada sam prije nekoliko dana pripremala još jednu priču o Srebrenici, u Centru za identifikacije u Tuzli srela sam Minu. Susret je bio kratak, ali dovoljno dug da čovjek spozna bol i patnju unesrećene majke koja je prije dvije godine ukopala jednog, a sada se, evo, sprema ukopati i drugog sina. Nerminu je bilo osamnaest, Mesudu dvadeset godina.

Pred sobom za identifikaciju i kada ste samo nijemi posmatrač, minute su kao godina. U Mininom društvu, cijela vječnost.

Zgrčeno lice majke

Dok stojimo na ledini i čekamo da nadležni pripreme stol sa skeletnim ostacima ubijenog Mesuda, šutimo… Nemamo šta reći.

Ona skamenjena od boli, a ja zapanjena hrabrošću majke spremne da i treći put, svjesno i sigurno, izgubi svoje dijete, jer su svako podsjećanje i susret novi gubitak. Tihi muški glas, stidljivo, kao da osjeća krivnju što Mininog sina više nema među živima, kaže nam da možemo ući.

„Dođoh još jednom da ga vidim, pa da i ja mogu otići na onaj svijet. Kad bih mogla, najradije bih sad pored ovih kostiju legla i da se više nikad ne probudim”, kazuje Mina.

Polako, održavajući ravnotežu pomoću štapa, sada već iznemogla starica prva je ušla u mrtvačku sobu i približila se stolu na kojem su poredani Mesudovi skeletni ostaci – šačica kostiju skupljenih u dvije sekundarne grobnice na Putu Čančari.

Kako i gdje su ga ubili možda nikada nećemo saznati, ali ostat će zapisano da je Subašić (Fehima) Mesud stradao kao žrtva genocida. I da je njegovo mrtvo tijelo, zajedno s hiljadama drugih, prebacivano iz grobnice u grobnicu, samo da bi ubice sakrile trag svog zločina.

U mrtvačkoj sobi u Identifikacijskom centru u Tuzli… muk. Ali toliko intenzivan i jak da njegovu glasnoću ne možete podnijeti.

Tiho obrazlaganje forenzičara zašto bi bilo dobro da Mesud bude ukopan 11. jula, bez obzira na to što mu nema glave, trupa, nogu i svega onoga što bi trebalo da bude, prati Minino zgrčeno lice, sada već dobro natopljeno suzama.

„Dođoh još jednom da ga vidim, pa da i ja mogu otići na onaj svijet. Kad bih mogla, najradije bih sad pored ovih kostiju legla i da se više nikad ne probudim”, kazuje Mina.

Nakon izgovorenih riječi… još strašniji muk i očekivanje da će ga neko prekinuti. Ali niko nije imao hrabrosti.

Mina je otišla kući. U susret još jednom 11. julu, posljednjem ispraćaju svoga djeteta. 

Sa stotinama drugih majki koje jedine mogu razumjeti njenu bol, spustit će svog sina u kabur. Na poluprazni tabut, lakši od pera, pokretima težim od crne potočarske zemlje, bacit će jedan njen grumen i proučiti dovu za ubijenog sina.

A onda nastaviti život mrtvaca kojem, kako je Abdulah Sidran jednom napisao, “ništa više ni ružno, ni dobro ne može da se desi”.

Izvor: Al Jazeera