Poveznica između Johna Boltona i Afrike

John Bolton kritizira Međunarodni krivični sud (Arhiva)

Ništa u bijesnom napadu američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona na Međunarodni krivični sud (ICC) ovog mjeseca ne može iznenaditi nikoga. Nije da se ponosi time što je samoproglašeni neprijatelj suda, jer, kada je služio u administraciji Georgea W. Busha, osmislio je desetke bilateralnih sporazuma koji sprečavaju druge države da izruče američko osoblje ICC-u.

U prvom obraćanju kao američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, lažno je tvrdio da će sljedeći korak suda biti da koristi univerzalnu jurisdikciju (nema takvu moć) i da bi američki vojnici mogli biti krivično gonjeni za zločin agresije (ne mogu biti).

Kriticizam iz Afrike

No, ono što je možda iznenađujuće, ili barem ironično, jeste vidjeti nekoga Boltonove orijentacije koji pokušava, sa dozom suosjećanja iskazati ono što se naziva afričkom kritikom ICC-a – da je on „najnoviji evropski neokolonijalni poduhvat da se prekrše njihova suverena prava“. Posebno, kada u istom govoru, Bolton upita retorički svoju publiku, konzervativno američko federalističko društvo, da li bi dodijelili sudbinu američkih građana komitetu drugih nacija, uključujući one kao što je Demokratska Republika Kongo.

Pa ipak, ideja da se Demokratska Republika Kongo (DRC) isto pita u vezi sudbine američkih građana kao SAD u pogledu građana DRC-a, čini se očigledno prezrivom za Boltona i njegovu publiku. DRC očigledno nije toliko odbojna da je on ne bi upotrijebio kao poveznicu u znak protesta protiv ICC-a.

Ali šta će afričke države zaključiti o ovom njegovom napadu?

Posljednjih godina, većina oštrog kriticizma suda došla je iz Afrike. Trenutno 10 od 11 istraga koje sud vodi su centralizirani u Africi. Svih 37 imenovanih optuženih su iz Afrike. Teško je ne složiti se sa zaključkom da se sud neproporcionalno fokusirao na Afriku.

Ova neravnoteža je pružila bogat izbor onima na kontinentu koji imaju pravi razlog da se plaše odgovornosti. Kojeg god diktatora u Africi spomenete, vidjet ćete da je on politički kritikovao sud.

Glasnogovornik predsjednika Burundija Pierre Nkurunziza nazvao ga je „političkim instrumentom i oružjem koje koristi Zapad da porobi“, prije nego što je Nkurunziza uprizorio izlazak Burundija sa suda.

“Pojesti” nalog

Tadašnji predsjednik Gambije Yahya Jammeh nazvao ga je „međunarodnim kavkaskim sudom“. Omar al-Bashir, iz Sudana, optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine u Darfuru, izjavio je da bi sud trebao „pojesti“ nalog za njegovo hapšenje, a Yoweri Museveni iz Ugande je opisao sud kao „beskoristan“.

Ali bila bi to gruba karikatura sugerisati da protivljenje ICC-u Africi potječe samo od onih koji se plaše da ih sud možda ima u vidu. U posljednjih nekoliko godina, nedvojbeno, najsnažniji antagonizam je došao iz Južne Afrike, koja je pod vodstvom predsjednika Nelsona Mandele, odigrala ključnu ulogu u njegovom formiranju. Prijetnje Južne Afrike da će napustiti sud došle su nakon što nije uspjela provesti hapšenje al-Bashira kada je prisustvovao sastanku Afričke unije u državi. Nakon što su domaći sudovi kritikovali vladu što je dozvolila al-Bashiru da napusti državu bez hapšenja, Južna Afrika je odlučila da napusti sud.

Trenutno je prijedlog zakona o međunarodnim zločinima s ciljem osiguravanja povlačenja Južne Afrike sa suda pred Parlamentom, iako se o njemu tek treba glasati. Iako promjena u predsjedničkim administracijama može značiti da sada postoji manje žara za takav izlaz, ne može se sa sigurnošću reći da će Južna Afrika promijeniti kurs. I to nikako nije samo zgodno osmišljeno lukavstvo da se pokrije diplomatski nered, kada Južna Afrika insistira pred lokalnim sudovima i pred ICC-jem da njene obaveze prema ICC-ju potencijalno potkopavaju njena nastojanja da gradi mir.

Ali ako različite afričke države mogu dijeliti Boltonovu antipatiju za ICC (važno je potcrtati da nekoliko afričkih država ostaju ključne pristalice ICC-ja), nekoliko nedavnih događaja bi ih moglo navesti da pauziraju. Nedavno je palestinska administracija uputila ICC-ju prijedlog da istraži zločine počinjene na Zapadnoj obali, što kontrira stavovima da se sud zanima samo osiguranjem zapadnjačkih interesa i da podiže optužnice protiv afričkih lidera.

Isto tako je mnogo očekivana autorizacija koja će vjerovatno doći od suda za istragu zločina počinjenih u Afganistanu, implicirajući krivična djela koja su počinili ne samo talibani i afganistanska vojska već i američko osoblje, a što je gotovo sigurno direktni okidač za Boltonov bijes.

Kako stvari stoje, ovo bi moglo dovesti do formiranja interesantnih globalnih saveza. Zagovornici za pravdu u Afganistanu i Palestini traže načine da uključe sud i žele da uspije, a nekoliko istaknutih afričkih država van te grupe, zajedno sa onima kao što su SAD i Izrael, nadaju se njegovom porazu.

Tačka zapaljenja

ICC je tačka zapaljenja borbe za novi globalni poredak obećan besprimjernom međunarodnom saradnjom koja je karakterizirala kasne 90-te, ali sada izgleda kao da je mrtvorođen. Bolton smatra da je pojava ovog novog režima po nalogu jalove evropske elite.

Nema sumnje da, kakva god nada u takav poredak ostaje, može joj se oduprijeti savez država kao što su SAD i različite afričke države. Njihove zajedničke kolonijalne historije daju poseban odjek tvrdnjama o nepovredivosti nacionalnog suvereniteta.

Ali ne tako davno različita vizija je zanimala afričke države. Prije dvadeset godina, kada je vođena rasprava i kada je dogovoren Rimski statut za ICC, Afrika je predstavljala najveći glasački blok u korist sudu. SAD je bio jedna od samo sedam država koje su glasale protiv sporazuma. Stav SAD-a je ostao isti sve vrijeme. Afričke države bi trebale dobro razmisliti prije nego što priznaju da je SAD bio u pravu svo vrijeme…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera