Povratak Turske u bliskoistočnu igru

Turska je školski primjer dramatičnih promjena odnosa u regionu (AP)

Piše: Boško Jakšić

Teško da je još od vremena Prvog svetskog rata situacija na Bliskom istoku bila toliko složena i kritična kao danas. Stari konflikti nisu rešeni, a stigli su novi. Stara savezništva se raspadaju, nova nastaju. Dramatičan uzlet oružane grupe Islamska država Irak i Levant i terorizma koji širi pojedine svetske i regionalne sile koriste za postizanje svojih geopolitičkih ciljeva. Sunitsko-šiitski animozitet maligno se proširio.

Rat u Siriji dobio je šansu da se prekine američko-ruskim sporazumom, ali onaj u Jemenu ne popušta. ISIL, uprkos angažmanu dve oružano najjače sile sveta, nije pobeđen. Svakodnevno potresan bombama, Irak je daleko od unutrašnje stabilnosti. Iranski nuklearni sporazum doneo je olakšanje Teheranu po cenu da je protiv sebe okupio Saudijsku Arabiju i Izrael. Napetost između Rusije i Turske okončana je pomirenjem, ali je neuspeli udar udaljio Vašington i Ankaru.

Pre Arapskog proleća Bliskim istokom upravljali su neki stari vojni i dinastički režimi, uključujući i “nasledne predsednike”. Pobune propraćene nasiljem oterale su većinu arapskih diktatora. Nervozni monarsi Zaliva podmićivali su sopstvene narode kako bi sačuvali tronove. Umesto da oslušnu vapaje za bilo kakvim demokratskim promenama, raspirivali su sektašku mržnju i finansirali razne ekstremističke grupe koje danas prete njihovom opstanku.

Promene na geopolitičkoj mapi Bliskog istoka odmah su privukle zapadne i istočne sile, koje su ulazile u pragmatska savezništva bez dugoročne strateške vizije. Turska i Iran, naslednici moćnih imperija i jedine dve zemlje regiona koje kroz istoriju nisu imale kolonijalne gospodare, ostale su relativno neozleđene u haosu koji se stvarao.

Strah od ‘kurdskog pojasa’

Turska je školski primer dramatičnih promena odnosa u regionu. Članica NATO-a, koja je decenijama bila bastion prema Sovjetima, a potom Rusima, sve do američke invazije Iraka 2003. godine, bila je najpouzdaniji saveznik Zapada. Potom je, lagano načeta islamizacijom, koju je sprovodio premijer, pa predsednik Recep Tayyip Erdogan, počela da se udaljava od Zapada i primiče Bliskom istoku. Toliko, da se najstrasnije angažovala za rušenje sirijskog predsednika Bashara al-Assada.

Onda je, obaranjem ruskog aviona nad Sirijom prošlog novembra, Ankara prvo ušla u ozbiljan klinč sa Moskvom, a osam meseci kasnije, posle neuspešnog udara, i sa Washingtonom, koji Turska i danas sumnjiči da stoji iza puča. Erdogana se brzo okrenuo na drugu stranu, pa se već u avgustu videlo koliko savezništva mogu brzo da se menjaju. Predsednici Vladimir Putin i Erdogan obznanili su veliko pomirenje. Ankara je čak objavila da Rusi mogu, ukoliko je potrebno, da koriste vazduhoplovnu bazu Incirlik, istu onu čije korišćenje nisu dopustili Amerikancima u prvim nedeljama koalicionih bombardovanja ISIL-a po Iraku.

Popravljeni su odnosi sa još jednim velikim Assadovim saveznikom, Iranom. Šef iranske diplomatije Mohammad Javad Zarif posetio je Ankaru neposredno posle pokušaja udara, da bi izrazio solidarnost sa Erdoganom, koji bi uskoro mogao da poseti Teheran.

Uz prećutnu saglasnost Rusa, Turska je pokrenula vojne akcije na severu Sirije kako bi sprečila teritorijalna osvajanja sirijskih Kurda duž 910 kilometara duge granice između dve zemlje. “Kurdski pojas” bi, strahuju u Ankari, mogao da predstavljaju platformu šireg okupljanja Kurda iz regiona, moguće i ambiciju za stvaranje jedinstvene države 30 miliona pripadnika ove manjine rasute po Turskoj, Siriji, Iraku i Iranu.

Instalacija ‘prijateljskog režima’

Saglasnost Moskve je, čini se, plaćena ublažavanjem stavova prema ruskom savezniku Assadu. Turski premijer Binali Yildirim izjavio je, suprotno svemu što se do sada iz Ankare čulo, da bi Assad mogao da ostane na vlasti najmanje tokom perioda političke tranzicije.

Po principu spojenih sudova, Turska je vojnom invazijom dodatno zaoštrila odnose sa Washingtonom, kome su sirijski Kurdi najpouzdaniji partner na terenu u suprotstavljanju borcima kalifata. Amerikanci se teško mire sa činjenicom da je turska akcija primorala Kurde da se povuku iz jednog grada koji su prethodno osvojili od ISIL-a.

Ratni ciljevi Amerike i Turske danas se dramatično razilaze: prvima su prioritet islamisti, drugima Kurdi. Amerikanci su do sada prednjačili u inicijativama da se sirijska kriza reši, naravno na način na koji Washington to priželjkuje: odlazak Assada i instalacija “prijateljskog režima”. Nova savezništva nagoveštavaju da bi formulu za zaustavljanje rata u Siriji trebalo tražiti na nekim drugim adresama: u Moskvi, Ankari i Teheranu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera