Povratak u mračno doba evropskog fudbala

Posljednjih godina sportski događaji u Srbiji postali su pozornica brojnih incidenata (Getty Images)

Piše: Marko Matić

Taman kada se učinilo da je bankrotirano srbijansko društvo, daleko od očiju svetske javnosti, napokon ostavljeno da se samo suoči sa svojim unutrašnjim demonima, Srbija je ponovo dospela u negativan fokus svetske javnosti. Rasistički ispadi i masovna tuča nakon utakmice mladih fudbalskih reprezentacija Srbije i Engleske u Kruševcu izazvali su zgražanje svetske javnosti, a o incidentima se oglasio čak i britanski premijer David Cameron, što je čin za koji je teško naći presedan.

Pobedonosni pogodak, koji je engleski reprezentativac Connor Wickham postigao u samoj završnici meča, izazvao je pravu eksploziju besa domaćih igrača i publike, što je fudbalski meč za tren oka pretvorilo u fizički obračun. Tenzije su prvo izazvali huligani sa tribina, koji su raznim tvrdim predmetima zasuli igrače engleskog tima koji su proslavljali gol, a sve je buknulo kada je, revoltiran rasističkim povicima sa tribina, engleski defanzivac Danny Rose loptu degažirao u pravcu publike.

Igrači Srbije su u praksi pokazali čuvenu tvrdnju Slobodana Miloševića: ‘Ako ne znamo da radimo, umemo da se bijemo!’

To je bio povod koji su igrači Srbije iskoristili da u praksi pokažu čuvenu tvrdnju Slobodana Miloševića, koji je, uoči svog krvavog pohoda devedesetih godina prošlog veka, samouvereno izjavio: “Ako ne znamo da radimo, umemo da se bijemo!” To što je većina ratobornih srbijanskih fudbalskih petlića u to vreme još bila u kolevkama nije predstavljalo prepreku da danas, dvadesetak godina kasnije, u praksi demonstriraju istu onu logiku koja je pokrenula krvavi vrtlog devedesetih.

Frustrirani ispadanjem iz daljeg takmičenja, igrači Srbije fizički su nasrnuli na Engleze, a sukob se nastavio i u tunelu, gde su domaćini fizički napali i vodstvo reprezentacije i dužnosnike Fudbalskog saveza Engleske. Svet su munjevitom brzinom obišli užasavajući snimci fizičkog napada na gostujuću ekipu i rasističkih uvreda koje je kruševačka publika uputila na račun tamnoputih engleskih igrača.

Relativiziranje slučaja

Tim povodom je reagovala i Fudbalska asocijacija Engleske, koja je zatražila odlučnu akciju međunarodnih fudbalskih organizacija i kažnjavanje Fudbalskog saveza Srbije, a događaj je s gnušanjem osudio čak i premijer Cameron, koji je izrazio odlučnost u nameri da iskoreni rasizam, “kako na međunarodnoj, tako i na domaćoj sceni”. Najdalje u svojim zahtevima otišao je bivši engleski fudbaler Paul Ince, koji je zatražio da se mladoj reprezentaciji Srbije zabrani da se takmiči u predstojećih pet kvalifikacionih ciklusa za Evropsko prvenstvo.

I dok je svetska javnost s pravom izrazila osudu i zgražanje nad događajima koji najmanje veze imaju sa sportom, srbijanska javnost i zvaničnici Fudbalskog saveza Srbije potrudili su se da čitav slučaj relativizuju i prikažu ga kao izolovani incident, za koji odgovornost snosi engleska strana. Tražeći opravdanje za anticivilizacijske ispade koji su po značaju daleko prevazišli sportski poraz koji ih je izazavao, srbijanski mediji i njihova publika došli su do gotovo jedinstvenog zaključka – da je za sve i ovoga puta kriv neko drugi.

Zvaničnici Fudbalskog saveza Srbije potrudili su se da čitav slučaj relativizuju i prikažu ga kao izolovani incident, za koji odgovornost snosi engleska strana.

Umanjujući značaj onoga što se dogodilo u Kruševcu, selektor mlade fudbalske reprezentacije Srbije Aleksandar Janković je poručio da bi “Englezi trebalo da pričaju samo o fudbalu, a ne o nekim drugim stvarima”. Na istoj liniji se našao i Fudbalski savez Srbije, koji se oglasio saopštenjem u kojem se ističe da nije bilo rasizma na utakmici mladih reprezentacija Srbije i Engleske.

“Fudbalski savez Srbije najkonkretnije odbija i demantuje da je na stadionu u Kruševcu, pre i za vreme utakmice, bilo ma kakvih pojava rasizma. Vezivanje viđenog incidenta – tuče između članova dve ekipe – sa rasizmom apsolutno nema nikakvog osnova i smatramo ih potpuno zlonamernim”, piše u saopštenju, čija je sadržina u potpunoj suprotnosti sa brojnim videosnimcima na kojima se jasno čuju horske rasističke poruke publike upućene tamnoputim engleskim igračima.

‘Zaboravljeni rasizam’

Izjave fudbalskih čelnika sledili su i domaći mediji, koji su se svojski potrudili da minimiziraju jedan od najvećih skandala u novijoj fudbalskoj istoriji starog kontinenta. U naslovima novinskih članaka reč “rasizam” gotovo da nije ni pomenuta, a simptomatično je da su izostale i osude divljanja na stadionu. Uz preovlađujuće ignorisanje rasističkih ispada, većina medija je za čitav incident okrivila engleske fudbalere.

U pokušaju negacije onoga što je ceo svet video i posmatrajući stvarnost iz potpuno iskrivljene žablje perspektive srpskog nacionalizma, brojni domaći komentatori su upotrebili čitav arsenal stereotipa kako bi dokazali krivicu Engleza kao “najvećih viševekovnih srpskih neprijatelja”. Ostrvljanima je poručeno da “poslednji imaju pravo da pričaju o rasizmu”, pošto “kompleks koji tamnoputi igrači imaju potiče od kolonizatora koji su ih koristili kao roblje, prodavali i ubijali”.

Incidenti nad kojima se svet zgražava na Balkanu se još doživljavaju kao potpuno normalna i uobičajena pojava.

Kvaziteorije o još jednoj antisrpskoj zaveri, koju su skovali “začetnici mračnog fudbalskog doba”, otišle su čak toliko daleko da su plasirale tezu o postojanju novog trenda “zloupotreba definicije rasističkih ispada” po kojoj tamnoputi fudbaleri “vrlo često koriste naelektrisanu atmosferu i provociraju publiku ne bi li neki neodgovorni navijač naseo na provokaciju i uzvratio neprimereno”. Medijska histerija i pokušaji opravdavanja i relativizacije onoga što se dogodilo na jednom međunarodnom sportskom događaju protekli su uz upadljivo ćutanje i odsustvo osude i izvinjenja srbijanskih zvaničnika, što je samo pojačalo utisak da se incidenti nad kojima se svet zgražava na Balkanu još doživljavaju kao potpuno normalna i uobičajena pojava.

Bez obzira na pokušaje minimiziranja značaja onoga što se dogodilo u Kruševcu, posledice nemilih scena će se neminovno osetiti u narednom periodu, a srbijanske državne institucije će neizostavno morati da odgovore na pitanje stvarnih uzroka sve češćih ekscesa na sportskim događajima. Za razliku od prethodnih incidenata, koji su se po pravilu dešavali u režiji raznih huliganskih navijačkih grupa, ono što je posebno zabrinjavajuće u poslednjoj kruševačkoj epizodi jeste činjenica da su ključnu ulogu u skandalu imali fudbaleri i članovi stručnog štaba reprezentacije Srbije.

Borba na život i smrt

Činjenica da je nasilju pribegla momčad koja teško da je zapamtila užase i strahote devedesetih godina prošlog veka jasan je pokazatelj da su, uprkos kozmetičkim političkim promenama koje su se u međuvremenu dogodile, izvrnuti vrednosni obrasci tog vremena itekako preživeli. Jedino je u takvoj društvenoj klimi moguće da se jedna obična utakmica doživljava kao borba na život i smrt, odnosno kao rat koji u ime nacije treba dobiti svim sredstvima.

Uzgajanju ksenofobnih sistema vrednosti značajno je doprinela i država, koja je redovno propuštala prilike da se obračuna sa sve brojnijim huliganskim grupama, od kojih su se neke toliko osilile da ih šira javnost, verovatno s pravom, doživljava kao deo paradržavnog aparata koji vladajuće političke strukture aktivno pomažu i koji im po potrebi služi za obavljanje prljavih poslova. Tako su poslednjih godina sportski događaji u Srbiji postali pozornica brojnih incidenata, počev od pokušaja ubistva bakljom žandarma na stadionu Crvene zvezde, preko divljanja huligana u Đenovi pa do ubistva francuskog navijača u samom centru Beograda.

Jedino je u takvoj društvenoj klimi moguće da se jedna obična utakmica doživljava kao borba na život i smrt, odnosno kao rat, koji u ime nacije treba dobiti svim sredstvima.

Svi ti incidenti direktna su posledica koketiranja vladajućih političkih i bezbednosnih struktura sa ksenofobijom, ekstremnim nacionalizmom i ideologijom sukoba sa svakim ko je drugačiji. Sve češće zloupotrebe sportskih događaja za podizanje tenzija, raspirivanje međunacionalnih sukoba i širenje mržnje jasan su znak ozbiljnih degeneracija u politici, obrazovnom sistemu, odnosu medija i javnosti prema ljudskim pravima, slobodi, toleranciji i vrednostima na kojima počiva moderna Evropa.

Ukoliko se takvi, nimalo slučajni, događaji nastave tretirati kao prolazni i slučajni incidenti, što je do sada redovno bilo opravdanje za pasivnost države, srbijansko društvo bi se u narednom periodu moglo suočiti sa ozbiljnim izazovima koji bi mogli ostaviti katastrofalne posledice. Potcenjivanje opasnosti i umanjivanje razmere problema koje stvaraju nasilne društvene grupe siguran su put ka izlivanju nasilja u gotovo sve sfere društvenog života i dodatnom udaljavanju Srbije od kruga savremenih civilizovanih zemalja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera