Poznanstvo koje je sunovratilo porodicu Kobelja

Piše: Vedrana Maglajlija

Kada je u aprilu 1992. godine bila na turističkom putovanju u Bankoku, Medinu, majku Ane Kobelja, zatekla je vijest o ulasku Arkanovih snaga u Bijeljinu gdje je živjela sa porodicom.

Tada slučajno upoznaje bračni par Mičić iz Tuzle kojima, zabrinuta zbog dešavanja u BiH, priča o velikoj kući i kamenorezačkoj radnji svog supruga Tomislava u centru Bijeljine, a oni joj obećavaju da će “čuvati” njihovu imovinu.

Dvadeset četiri godine nakon toga, porodica Kobelja nije uspjela da vrati svoju kuću te druge objekte i zemlju koji su joj ilegalno uzeti, idući čak do Ustavnog suda BiH, a zbog sudskih troškova od 24.000 eura sada im prijeti oduzimanje i imovine u Hrvatskoj, nakon čega će, kaže Ana, ostati bez ičega.

Za cijelo vrijeme pravnih bitki sa Mičićima, ova nekada imućna familija doživjela je razne tragedije i bolesti, a nakon prerane smrti majke, bolesti oca kojem je amputiran dio stopala, te zbrinjavanja brata kojem je dijagnosticirana šizofrenija, Ana, danas majka četvorogodišnjeg dječaka i sa nestalnim zaposlenjem u Sarajevu, nastavlja porodičnu borbu.

“Mama je u avionu upoznala Momčila Mičića, rođaka trenutnog gradonačelnika Bijeljine Miće Mičića. On je bio sa suprugom Lenkom i prišao je mami kao prijatelj, rekao da je dugo u Srpskoj demokratskoj stranci, da on ima vikendicu na Korčuli i da mi čuvamo njegovu vikendicu, a on će čuvati našu kuću”, počinje priču Ana Kobelja, koja je trebala krenuti u srednju školu kada je počeo rat.

Tada zajedno sa bratom, rodicom, bakom i stricom bježi u Zagreb, dok roditelji dolaze za njima.

“Dok smo bježali za Zagreb, stric je doživio nervni slom i odmah je hospitaliziran na psihijatriju. Poslije se više od tri godine borio sa dijagnozom posttraumatske šizofrenije, dok nije prerezao vene. Kada je tata došao u Zagreb, rekao je: ‘Mi se nikada nećemo vratiti u Bijeljinu’. Meni je bilo 13 godina i to mi je bilo strašno.”

Zamjena kuće za nedovršenu vikendicu

Bračni par Mičić koji je iz Tuzle došao da živi u Bijeljinu kontaktirao je Aninog oca i dogovorio da se nađu u Mađarskoj gdje su sklopili ugovor o razmjeni imovine tokom rata.

Oni im daju vikendicu na Korčuli, dva manja apartmana od šezdeset kvadrata i oko 100 kvadratnih metara okućnice, imovina koju su naslijedile tri osobe, a jedna od njih bila je Lenka Mičić, za radnju, kuću sa jednim petosobnim spratom i drugim u kojem su bila dva manja stana, kao i zemljište u Bijeljini od više od 500 metara kvadratnih.

“Roditelji više nisu mogli plaćati stan u Zagrebu pa su se odlučili za ugovor o zamjeni na neviđeno. Po dolasku na Korčulu vidjeli su da je to turističko naselje van grada, da je to nedovršena vikendica bez priključaka”, kaže Ana.

U međuvremenu, dodaje, Mičići uzimaju i susjednu parcelu u Bijeljini koja pripada Aninom ocu, iako ona nije bila obuhvaćena ugovorom o zamjeni.

Sud u Bijeljini to legalizuje, te uz veliku kuću i kamenorezačku radnju, Mičići u ratu postaju i vlasnici zemljišta površine više od 400 metara kvadratnih sa butikom i prodavnicom na kojima će kasnije nadograditi dodatne objekte.

“Onda su oni 1994. zatražili od mojih roditelja da prodaju jedan apartman u toj vikendici na Koručili i daju im novac, inače, rekli su, ne garantuju za život maminog oca koji je tada bio u Obrenovcu. Moji su to uradili i dali mu 45.000 maraka od prodaje. Mičić je tada rekao mom ocu da su kvit i nije se više javljao”, prepričava Ana.

Duge sudske bitke

Nakon rata, 1997. godine, njen otac odlazi ponovo u Bijeljinu gdje je priveden na saslušanje u policiju. Također su ga vrijeđali i rekli da nikada neće vratiti svoju kuću i radnje.

Kako nije mogao graditi život u turističkom naselju na otoku, bez nade da bi se sa porodicom mogao vratiti u svoj grad, odlučio je zamijeniti ostatak vikendice za kuću i zemljište u okolini Zagreba.

Ipak, godinu dana kasnije, u BiH počinje sa radom Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica (CRPC) u skladu sa Aneksom 7 Dejtonskog sporazuma. Sudovi u oba entiteta počinju poništavati ugovore o zamjeni imovine tokom rata.

Porodici Kobelja to daje nadu te pokreću tužbe da im se vrati imovina koju nisu mijenjali kao i ona koju su mijenjali – ukupno više od 900 kvadratnih metara.

O tome dobijaju i odluku CRPC-a 2000. godine, a sud prvu odluku donosi 2004. i konstatuje da su ugovor o zamjeni zaključili pod prisilom i u strahu za život, što ga čini ništavim.

“Mi smo sve dobili, njima je naloženo da se isele i u početku je to išlo normalnim tokom. Onda su Mičići uzeli advokate. Sudovi u Republici Srpskoj počinju suditi u njihovu korist pa nalaze da je sasvim regularno zamijeniti imovinu vrijednu najmanje 850.000 KM za vrijednost od oko 150.000 KM i da je sve bilo dobrovoljno, da nije bilo pod prisilom. Kako nije bilo – šta ćemo mi u Mađarskoj da napravimo ugovor o zamjeni imovine?”, govori Ana.

Majka obolila od karcinoma

Odluke potvrđuje Ustavni sud BiH 2016. godine, dok Mičići istovremeno vraćaju svoju imovinu u Tuzli te pokreću postupak u Hrvatskoj da se porodici Kobelja oduzme i kuća u okolini Zagreba kako bi isplatili sudske troškove u BiH.

“Moja mama je kucala na svaka vrata, niko joj nije htio pomoći, a ujedno se brinula za bolesnog sina, dok je tata imao infarkte, borila se za sve njih, i na kraju obolila od karcinoma i umrla u 56. godini života, sve zbog te sekiracije oko kuće. Sada je tata bolestan i sam, nema nikoga, brat je liječeni narkoman i dijagnosticirana mu je šizofrenija. Ko može da se brine o njemu? Ja imam malo dijete i sve je na meni, nemam stalni posao. Ne znam šta smo mi tim ljudima uradili, da nam tako zagorčavaju život.”

Za porodicu Kobelja pravne bitke u BiH su završene i više nemaju pravo da pravno traže povrat svoje imovine u ovoj zemlji, dok se suđenje za kuću u Hrvatskoj nastavlja.

“U toku ovih pravnih postupaka postoje prekretnice koje su odraz opštih kretanja u odnosu prema povratu imovine. Indikativno je da je najviše na meti bila imovina imućnih, na razne načine se odugovlačilo njeno vraćanje da bi kasnije kroz te nekakve sumnjive sudske odluke bila jednostavno oduzeta. Postoji još takvih slučajeva”, objašnjava pravni ekspert, koji je bio uključen u cijeli ovaj slučaj, ali nije želio biti imenovan.

Kako dodaje, presuda u kojoj se poništavaju ugovori bila je pravno osnovana, jer je primijenjen “institut ništavosti”.

“Uzrok ništavosti ugovora je prisila koja je postojala gdje su ljudi bili u manjini, pogotovo u Bijeljini gdje su se dešavale prestrašne stvari. Sve što se dešavalo poslije 1992, da li je neko prodao, zamijenio imovinu, to se rješava u posebnom postupku koji se zove restitucija. Sud treba reći koliko će se nekome isplatiti, ako je taj oštećen i pristaje na to. Pogotovo što je ova porodica uzela imovinu koja nije zamijenjena, i zamislite sud koji presudi, a nema osnova, da se više od 400 kvadrata zemljišta prenese na nekoga i to legalizuje. To je strašno”, dodaje.

‘Ljudi koji su nam napravili horor od života’

Ukazuje i na niz drugih nepravilnosti koje su se dešavale tokom svih tih godina.

“Vještak dolazi u Hrvatsku na procjenu imovine kako bi se isplatili sudski troškovi u BiH, u drugoj državi, što je potpuno nelegalno. Također, sudovi zabranjuju izvršenje odluke CRPC-a o poništavanju ugovora, što nije imalo nikavo zakonsko uporište.”

Ana je 1997. godine iz Zagreba sama došla u Sarajevo gdje je upisala muzičku akademiju, iako je imala stipendiju za studiranje u Beču. Iz BiH, kaže, ne želi da ode, uprkos svemu što se dešava.

Njenom bolesnom ocu koji je u penziji sada prijeti ponovno oduzimanje kuće u okolini Zagreba, nakon čega će ova nekada imućna porodica ostati bez ičega.

“To su ljudi koji su nas istjerali iz rodnog grada, uzeli nam svu imovinu i napravili horor od života. Pitam se da li pravda uopšte postoji i da li je ovaj rat ikada završio?”

Izvor: Al Jazeera