Pratt: Odmah nakon rata bilo bolje nego sada

Pratt: "Vidiš, oni su davno umrli, ali njihov put još traje. Kad će se ovaj krug zatvoriti?" (Al Jazeera)

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Dok stojimo pored stola na kojem je položen ljudski skelet čiji su dijelovi godinama sakupljani iz nekoliko različitih grobnica, i koji je još nepotpun, a forenzičar nam pokazuje lopatičnu kost probijenu metkom, objašnjavajući kako “mora da je žrtva pogođena sleđa i da je metak prošao kroz čitava prsa”, David Pratt, novinar škotskog lista Herald, gleda me sa užasom u očima i tiho kaže: “Ovo je bilo dugo putovanje.”

Izlazimo iz Identifikacijskog centra ICMP-a u Tuzli, ostavljajući iza sebe stotine vreća sa kostima žrtava srebreničkog genocida, a David kaže: “Oni su davno umrli, ali njihov put još traje. Ne mogu sve ovo posmatrati kao onaj forenzičar koji tako smireno govori o načinu na koji je žrtva ubijena. Ne mogu prihvatiti da su ljudi samo gomila kostiju. Gdje je duša, gdje su sjećanja, gdje je cijeli život?”

David Pratt, višestruko nagrađivani novinar, prošle je sedmice boravio u BiH kao član škotske delegacije u okviru humanitarne ogranizacije Remembering Srebrenica i tada se upoznao sa procesom identifikacije žrtava, razgovarao sa predstavnicama Majki Srebrenice i obišao Memorijalni centar Potočari.

Iako je, kao izvještač, bio u BiH za vrijeme rata, nije dolazio u Srebrenicu.

“Sada sam tu u Srebrenici i ovaj dolazak na neki način predstavlja zaokruženje mog putešestvija vezanog za ovaj dio svijeta, jer sam ovdje boravio tokom minulog, tragičnog rata. Činjenica da Srebrenica predstavlja paradigmu zločina koji se ovdje desio i to što je do sad nisam posjetio, za mene je značilo neku vrstu nezavršenog zadatka.

Političari u Engleskoj i Francuskoj, u Evropi uopće, strašno su promašili kad je riječ o Srebrenici. Nisu bili na visini zadatka i to je teška greška koju će morati nositi na svojoj savjesti do kraja života.

Tek sad, kad sam došao na ovo mjesto, i kad pogledam ove silne bijele nadgrobne spomenike, mogu dokuči ozbiljnost i monstruoznost bosanske tragedije. Ovo je užasan broj poginulih, ali ne radi se samo o broju – biti ovdje, čuti priče majki i rodbine srebreničkih žrtava još više upotpunjuje sliku o toj tragediji”, kaže.

Pratt je, neposredno pred ovu posjetu, bio u Južnom Sudanu gdje je, kaže, doživio nešto što ga je nevjerovatno podsjetilo na Srebrenicu ‘95.

“Bio sam u Jubi, gdje sam posjetio dvije baze UN-a. Tamo sam sreo desetke hiljada ljudi koji traže zaštitu Ujedinjenih naroda zbog sukoba između zaraćenih strana. Službenici UN-a su mi rekli da ih moraju držati u bazi jer postoji velika vjerovatnoća da će biti ubijeni ako ih puste, a to me upravo asociralo na ono što se ljeta 1995. dešavalo ovdje u Srebrenici.”

  • Gdje ste bili za vrijeme pada Srebrenice i koliko su strani novinari znali o tome šta se u njoj dešavalo?

Pratt: Ja sam izvještavao iz Sarajeva, nisam bio u Srebrenici. Ali bilo je mnogo priča, puno se govorilo u to vrijeme o zločinima u tom gradiću, ne mislim da je bilo neke tajne o tome. Bilo je saznanja šta se tamo dešavalo, znali smo šta su zločinci bili u stanju uraditi. U to vrijeme većina novinara je bila veoma frustrirana tim dešavanjima, ljudi su bili razočarani i ljuti zbog toga što se međunarodna zajednica ponašala tako kako se ponašala.

S obzirom na to da nisam bio svjedok onog što se desilo u Srebrenici, bio sam oprezan kada je riječ o izvještavanju. Kad sam bio ratni izvještač iz Vukovara, bio sam i na linijama JNA i hrvatske vojske. Sve mi je bilo dostupno. Ali u Srebrenicu nismo mogli otići. Mnogo me je boljelo to što su ljudi u Sarajevu govorili: “Vi ste novinari, vaše izvještavanje ničemu ne koristi, nema vojne intervencije.” I umjesto da nas građani doživljavaju dijelom solucije, oni su nas doživljavali kao problem. U vrijeme pada Srebrenice bilo je mnogo suprotstavljenih izvještaja, ali je uglavnom preovladavalo mišljenje da su se tamo desili strašni zločini.

  • Britanska politika odigrala je prilično negativnu ulogu u BiH za vrijeme rata. Kako Vi gledate na to? Kako je reagirala britanska javnost?

Pratt: Ljudi u Velikoj Britaniji bili su ožalošćeni u vezi s dešavanjima u Bosni, s obzirom na informacije koje su dolazile. Ali se čini da su krajem rata prilično oguglali na toliku količinu informacija, kao što u bilo kojem sukobu koji dugo traje ljudi postanu naprosto neosjetljivi na tu vrstu dešavanja. Mislim da je u to vrijeme bilo mnogo lobiranja sa različitih strana, tako da je i to malo pomutilo vodu kod građana u Velikoj Britaniji.  Nisu više znali kome da vjeruju.

Posebno me zabrinula prognoza koju je objavio Economist, a koji je predvidio da je situacija u BiH dosegnula eksplozivni nivo, odnosno da bi moglo doći do erupcije socijalnog bunta. 

Mislim da su političari u Engleskoj i Francuskoj, u Evropi uopće, strašno promašili, nisu bili na visini zadatka, i da je to teška greška koju će morati nositi na svojoj savjesti do kraja života. I sam se, na neki način, osjećam krivim i odgovornim kad iz ove perspektive pogledam šta se dešavalo, šta se moglo učiniti, a nije. I upravo me ova posjeta mezarju u Potočarima potiče na pitanje da li bi, da je svijet drugačije postupio, danas ovdje ležale ovolike žrtve.

Sjećam se da su moji roditelji prije rata išli na godišnji odmor u bivšu Jugoslaviju. Prije 1991. godine izvještavao sam sa raznih ratišta, iz drugih dijelova svijeta, npr. iz Afganistana, ali to su za nas neka daleka egzotična područja i ljudi ih doživljavaju kao mjesta gdje su uvijek neki sukobi, ali je bilo nezamislivo da se tako jedan strašan konflikt, zločin, dešava u našem susjedstvu, u zemlji u kojoj smo ljetovali. Zato nas je u Britaniji sve ovo što se ovdje desilo – zaprepastilo. Naravno, ljudi su bili potreseni prizorima koji su stizali iz BiH, ali vremenom su zbog kompleksnosti sukoba postali i zbunjeni.

  • Jeste li, dok ste izvještavali iz Sarajeva za vrijeme rata, imali priliku posjetiti i drugu stranu? Da li ste u to doba imali dilemu o tome koja je prava – ispravna strana u BiH?

Pratt: Jesam, naravno, upoznao sam mnogo Srba u različitim krajevima bivše Jugoslavije. Još prije početka rata u BiH bio sam u Hrvatskoj, gdje sam izvještavao sa vukovarskog ratišta. Ušao sam u Vukovar iz pravca Iloka i Novog Sada. Kretao sam se od jedne do druge linije fronta. Sjećam se druženja sa kamermanom Filipom iz Hrvatske, koji je svojevremeno bio poznati veslač i koji je u Vukovaru izgubio obje noge od tenkovske granate. U to vrijeme sreo sam i upoznao mnogo Srba, ali nisam upoznao mnogo bosanskih Srba. Međutim, o njima mi je pričala kolegica Maggie O’Kane, koja je bila dopisnica Guardiana. Ona je pretežno izvještavala sa brda oko Sarajeva, a ja sam bio u gradu i dijelio sudbinu Sarajlija, uključujući i sve one granate koje su pale na grad.

Ratni prijatelji

Dok je izvještavao iz Sarajeva, David Pratt je živio u ulici Kulina bana na Vratniku.

“Gospođa koja mi je izdavala stan bila je Bošnjakinja, a njen muž Srbin. Bili su to divni ljudi. U to doba to je bila tipična sarajevska porodica. Moja gazdarica, fina starija gospođa; pred kraj rata se razboljela i ne znam je li živa; bila je izuzetno jaka žena. Njena dva sina poginula su od snajpera, a  njenom je suprugu puklo srce od šoka koji je doživio tokom jednog granatiranja. Ona bi me ponekad, kad bih bio u depresiji i kad mi je nedostajala kuća, tješila, kuhala mi…

Inače, u Sarajevu sam za vrijeme rata stekao mnogo prijatelja. Družio sam se sa pokojnim Hamzom Bakšićem, novinarom Oslobođenja. On me je u ratu, a i poslije kad sam dolazio, vodio na neka lijepa mjesta, u vrlo interesantne kafee, gdje me je upoznavao sa poznatim piscima, novinarima i umjetnicima sa kojim sam se zabavljao uz dobru priču”, prisjetio se Pratt.

Jesam li znao koja je prava strana? U početku, kad sam došao, prvo sam proveo jedno vrijeme sa ljudima u HVO-u i brzo sam počeo saznavati šta se zapravo ovdje zbiva. Kasnije, 1995. u Čitluku me uhapsila grupa hrvatskih bojovnika. Ustvari, više su ličili na gangstere nego na vojsku i  znam da su učestvovali u ubistvu muslimana koji su živjeli u Hercegovini. Nakon što su me uhapsili, maltretirali su me i tukli, a onda u BMW-u odvezli u neku nedođiju. Bila su trojica i mislio sam da će me ubiti. Ni dan-danas mi nije jasno jesu li me htjeli stvarno likvidirati ili je to bila neka igra. Uglavnom, ono čega se sjećam jeste udarac u glavu i buđenje u bolnici, u koju su me doveli mještani. Nije mi jasno zbog čega su to uradili, jer sam s njima proveo prethodna tri dana. Bili su pripiti i imam osjećaj da nisu imali neke političke motivacije, nego da su se jednostavno junačili.

Kada sam stigao u Sarajevo prije nekoliko dana, odmah sam primjetio da ovdje nije ista situacija kao prije.

Ironija cijele moje priče jeste to da sam svoju novinarsku zadaću u ovom dijelu svijeta počeo u Vukovaru – gdje su se Hrvati prema meni lijepo ophodili, a završio sam u Čitluku – na taj način od bosanskih Hrvata. To je, na neki način, i odgovor na pitanje koja je bila prava, a koja kriva strana. Mislim da je bilo dobrih i loših ljudi na svim stranama. A ovo čemu svjedočimo danas u Srebrenici, potvrđuje kako nema sumnje da je to bila velikosrpska agresija.

  • U BiH ste došli upravo u vrijeme velikih antivladinih protesta.  Jeste li iznenađeni?

Pratt: Prije ove posjete boravio sam u BiH neposredno poslije rata, kada sam radio za Institut za izvještavanje o ratu i miru – IWPR. U Sarajevu smo imali jednu kancelariju, a drugu u Banjoj Luci. Sjećam se da je atmosfera bila prilično pozitivna, optimistična i ohrabrujuća.

U to vrijeme u Sarajevu je vladala ushićenost, ljudi su bili sretni što je rat okončan, a u grad su pomalo počele pristizati i investicije. Ljudi su se dobro osjećali u to vrijeme, što sada nije slučaj.

Kada sam stigao u Sarajevo prije nekoliko dana, odmah sam primijetio da ovdje nije ista situacija kao prije. Ljudi izgledaju umorni, tmurni,  iscrpljeni… Atmosfera je turobna. Situacija je u to doba bila bolja nego danas.

Iako već neko vrijeme izvještavam sa drugih područja i nisam precizno upoznat sa svim dešavanjima u BiH, znam da ovdje stvari nisu dobre već duže vrijeme, da ispod površine vrije nezadovoljstvo. Posebno me zabrinula prognoza koju je objavio Economist, a koji je predvidio da je situacija u BiH dosegnula eksplozivni nivo, odnosno da bi moglo doći do erupcije socijalnog bunta. Očito je da se ta prognoza ostvarila.

Moje lično uvjerenje je da je ovo došlo prilično kasno i želim vjerovati da će uroditi pozitivnim rezultatima za građane, a da će političari ozbiljno shvatiti poruku i pozabaviti se rješavanjem pitanja – zbog čega su ih građani i izabrali. Mislim da ovo može služiti i kao poziv na buđenje vlastima da više pažnje posvete kreiranju radnih mjesta. Ovo nije samo alarm za vlast u BiH nego i šire – za Evropsku uniju.

  • U Škotskoj se, također, očekuju promjene. Hoće li uspjeti referendum za njenu nezavisnost?

Pratt: Optimističan sam. Mislim da će građani glasati za nezavisnost jer preovladava mišljenje da će upravljanje od kuće imati bolje rezultate i jer su godinama razočarani politikom koja se vodi iz Londona. Nisam član Škotske nacionalne partije, nacionalna politika je veoma potentna snaga, ali nekad može biti destruktivna, čemu nas uče primjeri iz bivše Jugoslavije.

Što se mene lično tiče, ja sam liberal i naprednjak. Mislim da će, ako Škotska dobije nezavisnost, te liberalne i progresivne tendencije u našem društvu dobiti otvoren prostor da se razvijaju, a sada im je onemogućeno da dobiju zamah. I trenutni politički okvir ne omogućava Škotima punu reprezentaciju. Mislim da ćemo s nezavisnošću imati šansu za bolje upravljanje, veću transparentnost i više demokratije.

Izvor: Al Jazeera