Pravila o nasilju kojih nema u konvencijama

Putin tvrdi da niko neće određivati njegov način djelovanja unutar ruske sfere utjecaja (Reuters)

Piše: Paul W. Kahn

Međunarodni odnosi postaju sve nasilniji. Rusija okupira Ukrajinu; Izrael okupira Gazu; a čini se da grupa Islamska država Irak i Levant okupira sve na Bliskom istoku.

Čitamo o oborenim avionima, o granatiranju škola i odrubljivanju glava. No, nasilje ne znači uvijek isto što i haos. Razumijevanje izvora nasilja i kontrolisanje njegove upotrebe je sastavni dio vođenja države.

Jedna značajna činjenica o političkom nasilju koja se proteže posljednjih 50 godina je ta da se stvari uvijek ne dešavaju onako kako moćnici to žele. Čak će se i države sa velikim mogućnostima za širenje nasilja suzdržati i slijediti pravila.

Ova pravila se ne mogu naći u službenim konvencijama međunarodnog prava. Ona nisu nametnuta izvana, nego se razvijaju kroz akcije i reakcije sukobljenih strana.

Najbolji primjer ovoga je Hladni rat, u kojem je bilo obavezno pridržavati se pravila kako bi se izbjegla nuklearna katastrofa.

Izraelsko-palestinski sukob umnogome liči na Hladni rat: traje već desetljećima, a upoređenju sa sukobima u drugim susjednim državama, broj žrtava nije toliko velik. To je zato što postoje pravila. Kada nema pravila, ili kada se pravila prekrše, vrlo brzo može nastati haos, poput građanskog rata u Siriji.

Dvije vrste pravila

Dok se zakoni jednako odnose na sve, lokalna pravila sukoba nemaju tu simetriju. To je isto kao da se dvjema stranama daju dvije različite vrste pravila po kojima mogu igrati.

Naprimjer, Izrael i Palestina ne rukovode se istim pravilima. Izrael nanosi više štete, ali se također daleko više pridržava pravila. On šalje upozorenja; koristi rakete da prvo malo ošteti  prije nego što u potpunosti uništi zgradu; od ciljanja je napravio pravni proces. Izrael više ne može da bira na koji način će da djeluje; on se sam obavezao ovim pravilima.

Ista pravila za određivanje meta ne vrijede za Hamas. On koristi rakete kojim ne može precizno upravljati i koje su generalno daleko manje razorne od izraelskog oružja. Izrael je prihvatio da su to vojna sredstva koja su na raspolaganju njegovom neprijatelju.

Međutim, kada je Hamas kroz tunele ušao u Izrael, on je prekršio pravila. Izrael je sebi za cilj postavio uništenje svi tunela, ali od Hamasa nije tražio da preda svoje rakete. Izrael ne bi tolerisao stabilizaciju ukoliko bi nova pravila dozvolila Hamasu korištenje tunela.

Ili, uzmite naprimjer trenutne napore kontrolisanja iranskog nuklearnog kapaciteta. Nijednim pravilom se ne određuje da li je „u skladu sa zakonom“ da neka zemlja posjeduje nuklearno oružje.

Izrael posjeduje bombe, a Iran ne. To se ne utvrđuje zakonom, nego politikom i historijom. Pitanje o kojem se sada treba raspravljati je da li politika može odrediti prihvatljiv skup pravila za sve strane koje imaju interes u iranskom nuklearnom programu. Zbog nedostatka takvih pravila, nasilje će prevladati, te će se na kraju stabilizirati oko određenih pravila.

Ukrajina je također postala poprište sukoba zbog lokalnih pravila. Ruski predsjednik Vladimir Putin govori svijetu da u Evropi ne vladaju ona pravila koja oni mislili da vladaju. Ako smo mislili da je suverena evropska država ona čije granice se poštuju, ona u kojoj se konflikt rješava političkim kompromisom i zakonima, onda nismo bili u pravu.

Ako smo mislili da međunarodno pravo štiti državu od sile ili prijetnje silom, nismo bili u pravu. Prema Putinu, pravila stupaju na snagu sa priznavanjem sfere utjecaja. Unutar te sfere, red i mir će diktirati moćnije sile, a oni koji se ne budu pridržavali tih pravila, bit će kažnjeni silom.

Putin tvrdi da niko neće određivati njegov način djelovanja unutar ruske sfere utjecaja. Ova „predložena“ pravila su nam poznata. Prisjetimo se američkog odgovora na postavljanje sovjetskih raketa na Kubu 1962. godine. Ili američkih intervencija u Srednjoj Americi za vrijeme Hladnog rata.

Putinova pravila dosta nalikuju na pravila predsjednik Ronalda Reagana ili Generalnog sekretara Leonida Brežnjeva. To su pravila koja slijede moćnici kada misle da se globalna politika u osnovi svodi na pitanje sukoba. To su ista pravila koja Kina može nametnuti svojim susjedima u Istočnom i Južnom kineskom moru, području za koje Kina smatra da spada njenoj sferi utjecaja.

Pravila za vrijeme Hladnog rata su bila suptilna: mogli ste naoružavati opozicijske grupe, ali ne previše; mogli ste podržavati posrednike, ali niste mogli poslati vojsku; mogli ste vršiti razmjenu informacija i obavještajnih podataka, ali su postojala dodatna pravila o špijunaži; različita pravila su se primjenjivala u obližnjim regijama. Možda je vrijeme da obrišemo prašinu sa stare knjige pravila.

Ukrajinci se naravno ne slažu sa ovim pravilima, ali šta oni mogu uraditi po tom pitanju? (Možda mogu puno toga uraditi, isto kao što su i Sovjeti kada su pokušali slijediti ova pravila u Afganistanu).

Male države strahuju od velikih

Međutim, uzimajući u obzir relativni omjer snaga Rusije i Ukrajine, pitanje koje se postavlja je – šta će Zapad uraditi po tom pitanju. Da li će stara pravila Hladnog rata ponovo upravljati sferama utjecaja?

Zapad može optužiti Rusiju za kršenje međunarodnog prava, ali pravila koja vrijede jednom kada nasilje počne su lokalna, a ne univerzalna. Kada je SAD nasilno intervenisao u Nikaragvi, Vlada Nikaragve je izvela SAD pred Međunarodni sud pravde.

SAD je prošao nekažnjeno. Rusi bi također prošli nekažnjeno u slučaju podizanja bilo kakve optužbe. I zaista, uprkos prijetnjama Palestinaca da će izvesti Izrael pred Međunarodni sud pravde, oni bi također trebali znati koja su ograničenja zakona.

I gdje smo sada? Otprilike na istom mjestu gdje smo bili u vrijeme kada je Tukidid pisao o stanovnicima Atine koji su naredili stanovnicima Milosa da se predaju ili da umru: male države strahuju od velikih. Vrijednosti su bitne u politici, ali ako imaš prave vrijednosti to ne garantuje uspjeh.

Strategija je i dalje važnija od principa. Predsjednik Barack Obama mudro postupa vodeći se principom američke vanjske politike koja glasi „Ne radi gluposti“. Uspješna vanjska politika zahtijeva prosuđivanje usklađeno sa  okolnostima, i pažnju usmjerenu na lokalna pravila koja Amerika ne može postaviti jednostrano.

Zapad neće krenuti u rat da spasi Ukrajinu. To znači da ćemo možda morati živjeti sa Putinovim pravilima. Ako je to budućnost, onda moramo prestati razmišljati o sankcijama pošto ekonomski pritisak neće promijeniti stav Rusije.

Putin već odavno razmatra poredak nakon Hladnog rata. Ništa se neće promijeniti ako se pošalju oružane snage NATO-a na granicu, pošto sve strane prihvataju pravila protiv direktnog konflikta između dvije nuklearne sile. Umjesto toga, trebalo bi iz temelja preispitati zavisne odnose jednom kada globalizacija ustupi svoje mjesto sferama utjecaja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera