Pravoslavni otok u ‘katoličkom moru’

“Peroj je mali pravoslavni otočić u katoličkom moru. Niti je more prelilo otok, niti se otok proširio” – u ovu rečenicu starog letopisa staje više od tri i po veka crnogorske enklave u Istri.

Razigralo se crnogorsko oro, o kamene zidove vremešnih kuća udaraju nikad zapisane note starih crnogorskih i istrijanskih pesama. Selom, koje to već odavno nije, prepliću se muzika i žamor, kao da su se sva tri prethodna veka i šest decenija skotrljala na mali trg u centru Peroja.

Vesela je fešta ovog leta, drugačija nego ostalih godina – jer, slavi se u čast 360. godišnjice od naseljavanja tj. osnivanja male i jedine crnogorske enklave u srcu Istre, u Peroju nadomak Pule.

Dok muzikanti na štulama zabavljaju goste, domaćini i susedi iz okolnih mesta Istre i Kvarnera potežu konop, ori se od navijanja. Jeste da su Crnogorci kršni, ali ovog puta pobedio ih je konopaški klub iz Matulja, ništa manje korpulentna ekipa.

Svejedno, vesela je letnja fešta, bratski se grle rivali, pa posle stiska ruke svi na pivo i meze. Peku se ćevapi, ni mirisom niti ukusom ni nalik sarajevskim ili leskovačkim, ali svejedno – apetita ne manjka. A Perojci su ljubazni i širokogrudi domaćini.

Naselila ih Mletačka republika

Njihove pretke davno su rat i izbeglištvo naselili na najvećem hrvatskom poluostrvu. Ostali su i opstali potomci, razgranata su generacijska stabla koja se i danas čuvaju i zalivaju sećanjima i uspomenama, ali u suživotu sa ostalima koji dele isto mesto pod suncem.

“Imali smo sreću što su naši baš ovdje došli”, reći će danas Perojci svakom namerniku i znatiželjniku.

Nakon više od tri i po stoleća ti potomci Crnogoraca danas kažu kako ne bi ništa menjali, dobro im je gde jesu i gde su im je još čukun – čukundedove, naselila Mletačka republika.

Rijetka vjenčanja u crkvi

Paroh pulsko-perojski Goran Petković, starešina hrama Svetog Spiridona, o životu i vezanosti lokalnog stanovništva za crkvu kaže kako je ”Peroj divan kraj divnih ljudi, kao uostalom i u celoj Istri”.

“Pitali ste me koliko su Perojci vezani za crkvu? Evo, 360 godina sačuvaše veru, pismo, običaje… Naravno bilo je i teških vremena za crkvu, ali je najvažnije da je većina ljudi uvek znala da dok je crkve biće i Peroja. I drugi ljudi su doselili u Istru, ali nisu očuvali svoj identitet. Pomenuo sam i ranije da je u nekom vremenu bilo teških dana za crkvu kao i svugde. Na žalost, što se tiče crkvenog venčanja, bilo ih je pre jako malo, a tako je i sada. Međutim, vjerujem da će se i to promeniti.

Ostalo je, naime, zabeleženo, prvi crnogorski doseljenici – 77 duša iz 15 porodica, bili su pod zaštitom Venecije jer su se zajednički borili protiv Turaka, pa im je ustupljeno istarsko mestašce samo kilometar od obale, sa širokim pogledom na Brione i jadransku pučinu.

Decenijama posle, nije bilo nikakvih napetosti, čak ni kad su se bivše republike ex Jugoslavije silom razdvajale. Oni koji su neke ekcese u Peroju pravili – pokušavajući da zapale pravoslavnu crkvu u centru Peroja, “nikako nisu iz Istre”, kažu domaćini. Jer, odavno su se složili, vele Perojci, svi pod pitomim istarskim nebom, Italijani, Istrijani i ostali. Bilo je tako i kad su sklanjali od ratnih nedaća 1915. – sklanjali su se svi. I zajedno se vraćali.

Tradicija crnogorska se čuva, ali nikom ne smeta različitost, niti je iko zbog bilo čega ikad poteže. Osim kad treba jače potegnuti konop.

Potomci doseljenika

Miodrag Popović, predsednik Društva perojskih Crnogoraca – Peroj 1657, potvrđuje da je to bila godina kad je Mletačka republika naselila crnogorske saveznike u borbi protiv Turaka u Istru, kako bi ih zaštitila, jer im povratka rodnim kućama nije bilo. Verovatno je, kaže, to bio i zajednički interes jer je istarsko stanovništvo prethodno (1561.) proredila kuga, a i zbog prijateljstva Venecije sa Crnom Gorom.

„Tada je došlo 15-ak crnogorskih obitelji, sa sve stvarima i oko 300 grla stoke i naselili se ovde. Kad su došli potpisana je Perojska povelja kojom smo od Venecije dobili na korišćenje, kako doslovce piše “na vijeke vjekova”, dio ovdašnje zemlje omeđene sa okolnim mestima: Fažanom, Maranom, Svetom Foškom i uvalom Marić.

“Mi smo potomci tih doseljenika i ostali smo tu. To jeste fenomen jer smo 360 godina ostali odvojeni od matične zemlje – tada nije bilo kontakata, nije bilo ni brodova, jednostavno – naši su bili odsečeni. Istra je u to doba bila skoro prazna. Možda naši i nisu bili prvi koji su se ovdje naselili. Verujem da veliki dio stanovništva Istre zapravo potiče iz Crne Gore. Naša je specifičnost što smo o(p)stali jer smo jedini došli sa sveštenikom koji nas je vodio. Njegovo je prezime bilo Ljubotina i on je potpisao tu Povelju ponuđenu od Mletaka”, kaže Popović.

Sada je, veli naš sagovornik, u Peroju oko 200 potomaka prvih crnogorskih doseljenika, ali se svi tako ne izjašnjavaju, dok Društvo crnogorskih Perojaca formalno ima tek 65 članova.

“Ne znam tačno koliko je u Peroju stanovnika, to se svaki dan širi, postali smo turistička zona”, kaže Miodrag Popović.

Postaju manjina u svome mjestu

Nekad je ovde glavna delatnost bila zemljoradnja i stočarstvo, ali to se izgubilo, mesto se ubrzano naseljava s obzirom na odličnu poziciju.

“Perojski Crnogorci polako postaju manjina u svom mestu, ali – do tradicije se drži već generacijama. Još uvek je oko 50 posto poreklom Crnogoraca, mada su podaci o broju stalnih meštana različiti. Kažu da ih je u Peroju oko 400, službeno čak oko 800, ali naše brojanje kaže oko 1.000, makar se tu računaju i turističke kamp prikolice”, veli Popović.

“Naša je posebnost da smo doneli i sačuvali drugačiju veru, pismo, običaje i govor. I danas govorimo kao što su naši đedovi govorili, imamo pismo, drugačije se molimo… I svih tih 360 godina s istarskim smo narodom delili dobro i zlo”, poručio je Popović otvarajući perojsku feštu. 

Spomenici, svjedoci

Staro groblje u crkvenom dvorištu je još jedna, u 360 godina sažeta, priča o Peroju, Perojcima i 15 porodica doseljenih 1657. Dok nas, između spomenika Vučerića, Vučetića, Brčela, Babića i Ljubotina vodi do grobnice svojih predaka, Nikola Škoko pokazuje nekoliko starih spomenika.

“Ova velika grobnica je obitelji Matijašević. Bili su intendanti u Puli, u austrijskoj vojsci. Kao i svi bogatiji Srbi, hteli su biti pokopani na pravoslavnom groblju. Druga je grobnica Kristine Konstantinović. Rođena je u Kotoru, a živjela i umrla u Rovinju, ali je imala velike posjede ovdje na Barbarigi. I najmanji spomenik je malog Bogdana Macure, imao je 16 godina i verovatno su bili na proputovanju, ali su željeli da počiva na pravoslavnom groblju”, objašnjava Škoko.

Na ulazu u groblje je i jedan sasvim nov spomenik, podignut 2015. Na mermeru piše: “U spomen na umrle i poginule Perojce u Veljem ratu 1915-1918”. 

Na bini su smenjivali domaći folkoraši, ansambli Zajednice Italijana Vodnjana, gosti iz Pazina… Koloplet različitosti i zajedništva na par stotina kvadrata perojskog trga. Kako vekovima pre, tako i danas.

Tog jutra, na svečanoj liturgiji u pravoslavnoj crkvi Svetog Spiridona, kojom je pučka veselica zvanično  započela, episkop Gornjokarlovački Gerasim poručio je okupljenima:

“Lijepa je ovo obljetnica kojom proslavljate odvajanje od svoje matice, a niste zaboravili svoju vjeru i svojim imenom se dičite. Neka tako ostane i ubuduće. Da nikada ne zaboravite što ste, ko ste i odakle ste, jer vrijeme kao vodenični kamen, sve melje pred sobom…”

Đedovi i miješani brakovi

Brakovi u crnogorskoj iseljeničkoj koloniji danas su mahom mešani, a na pitanje kako se onda nasleđivala zemlja pa je ostala “crnogorska”, Miodrag odgovara kako su “njihovi đedovi sve pametno napravili”.

“Bilo je, da kažem, crnogorskih familija koje su tu živjele više od sto godina. Ali, kad se kćer udavala za nekog iz Peroja trebalo je da prihvati pravoslavnu veru i onda bi dobio zemlju u miraz. Naprimer, ako bi se ćerka se udala za Hrvata ili Italijana oni se nisu morali pokrstiti, ali je to bio način da se zadrži zemljište i da njihova deca ostanu ovdje. Tako je to bilo, ali već odavno nije, već više od 50 godina. Sada se mladi najnormalnije žene i udaju, pa se razvode i niko ne pravi pitanje”, priča Miodrag Popović.

Društvo crnogorskih Perojaca vodi i prednjači u očuvanju tradicije. Osnovalo je folklornu i pevačku sekciju Crne Gore, sekciju za očuvanje stare kulturne baštine vezano uz crkvu. U Domu na placu je stalna izložba “Zavičajni spomenar” sa fotografijama, umetninama i očuvanim nameštajem (pra)dedova i (pra)baka. Neizostavna je i biblioteka “Njegoš” sa vrednom književnom ostavštinom. Deci se pripoveda o precima, tradicije i korena radi, ali bez nametanja i isključivosti.

Perojski Crnogorci među sobom, kažu, govore tim starim jezikom, moglo bi se reći čak nekim lokalnim crnogorsko-istrijanskim dijalektom, ali u priči sa drugima, poput znatiželjnih namernika, zvuče kao i Istrijani iz okolnih mesta. A opet sačuvali su mnoge običaje i navike kojih više nema čak ni u Crnoj Gori. Kao da se u negovanju tradicije, vreme zaglavilo ostavštinom, poput suvog cveća u herbarijumu.

“Peroj je mali pravoslavni otočić u katoličkom moru. Niti je more prelilo otok, niti se otok proširio”, citira Miodrag deo knjige hrvatskog autora Frane Barbalića iz 1933. o žiteljima Peroja.

Njegoš sa mora

Nikola Škoko, sekretar Društva perojskih Crnogoraca živa je enciklopedija perojske crnogorske prošlosti, kustos i osnivač biblioteke, pasionirani sakupljač Njegoševih dela. U svojoj biblioteci ima sačuvanih čak 125 različitih izdanja Gorskog vijenca. “Više nego Matica srpska… I još 300 njegovih raznih knjiga”, pohvaliće se Nikola.

Uoči fešte u čast 360 godina doseljavanja na istarsko tlo Nikola Škoko priredio je izložbu “Peroj i Njegoš”. Ruku na srce, Njegoš nikad nije kročio u malu crnogogorsku enklavu uz obalu Jadrana, ali Nikola ima ubedljivu logiku:

“Pa što? Napisane su već knjige Njegoš i Francuzi, pa Njegoš i Hrvati  -nešto što se dopisivao sa Štrosmajerom, jedno pismo Banu Jelačiću i slično. I onda sam rekao – što da ne. Najbliže što znam da je Njegoš bio tri dana u Trstu, znači da je prošao brodom ovde. U jednom pismu vladike Danila u Gorskom vijencu, kaže Njegošu “kad dođete u Istru javite se tim ljudima u Peroju”. Bilo je to 1720. godine otprilike i zapravo jedini kontakt sa Crnom Gorom do posle Drugog svetskog rata.

Nikola je, inače, autor malog Razlikovnog riječnika sa oko 500 reči, a kaže da ga je bilo jako teško pisati jer se uglavnom radi o specifičnim glasovima u govoru, naglascima i apostrofima, neobičnom naglašavanju slova O…

“A i Crnogorci iz Crne Gore su već to zaboravili. Mi smo bili okruženi Italijanima, tako da nismo govorili sa drugim Slovenima i ništa nismo menjali”, objašnjava Nikola. Kaže kako će “novouvedena slova u crnogorskoj azbuci priznati tek kad ih napišu – ćirilicom”.

Privrženi SPC-u

Zvanična politika ih ne zanima, niti razdvajanje crkava u Crnoj Gori. Privrženi su pravoslavlju, Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Tako je i započelo sa sveštenikom Ljubotinom.

“Mi smo bili sami u Peroju kao pravoslavci, recimo do 1880. Možda je bilo i nekoliko drugih, ali oni su spadali pod parohiju Fažane ili Vodnjana. Mislim da je na ovim izborima bilo oko 800 birača na spisku, ali tu se računa Barbariga i širi okoliš. Nas perojskih Crnogoraca je uvek bilo oko 200 do 210. I posle Prvog i Drugog svetskog rata. Imamo uglavnom po jedno dete, ali ipak nas je još uvek više nego kad smo došli”, kaže Nikola Škoko.

Veze sa matičnom domovinom su retke i, reklo bi se, više simbolične. Do 90-tih skoro da ih nije ni bilo, ali se oseća da im gode uzajamni susreti i posete. Videlo se to i čulo po aplauzu kojim su na ovogodišnjoj perojskoj fešti pozdravili predstavnike prijateljskog Udruženja Crmničana iz Crne Gore. 

Ko nosi kotulu, a ko gaće

U malom muzeju perojske prošlosti, na jednom krevetu, ispisana poput kakvog starog papirusa, stoji “povelja prve bračne noći”, sročena kao jednočinka perojskog porodičnog teatra i podele uloga da se ko je gazda u kući.

Ukratko: posle prve bračne noći muž Perojac kaže Perojki: “Tamo su ti gaće (pantalone) i kotula (suknja) pa ti uzmi što paroš (šta misliš) da je tvoje”. Kad ona kaže da će kotulu (šta nijesan ženska – zar nisam žensko), Perojac odgovara: “Ben (Dobro), zapameti ovo jutro: soma si zbirala kotulu (sama si izabrala suknju). Od danes napred ćeš nosit kotulu sve godine dokle si samnom. Neka se zna da muž nosi gaće, a žena kotulu”…

U Peroju je, inače, sada jedino živa pravoslavna crkva Svetog Spiridona, izgrađena 1834. Katolička, mada Perojci radije kažu – starohrišćanska, crkva Svetog Stjepana ili Šćepana, kako je lokalno zovu, mnogo je starija, građena je u razdoblju od 7. do 11. veka. Prvobitno je, verovatno, bila privatna kapelica, potom je postala crkva, da bi potom skoro dva veka služila kao štala nakon što ju je prethodno tadašnja austrijska vlast nacionalizvala i prodala.

Iako je proglašena spomenikom kulture, ništa nije urađeno da se crkva Svetog Stjepana obnovi, ali je Nikola Škoko i o njoj preuzeo brigu – otvara tri puta nedeljno vrata ovog zapuštenog i urušenog istorijskog zdanja turistima i znatiželjnicima.

Kroz mnoštvo se na fešti, u crnogorskoj nošnji, šeta Antun Lanča, član je lokalne folklorne grupe. Veli da je zadovoljan što tu živi – sve je blizu, “zabava dobra, lepe cure, pitome…”

I Elvira, stidljivo izbegavajući da kaže prezime, potvrđuje da joj je lepo u Peroju, ali se sklanja iza prijateljica iz hora u kom peva.

Uskim ulicama između kamenih kuća šetaju mladi, devojke i momci – folkloraši u crnogorskim nošnjama nakon što su otplesali svoje tradicionalne koreografije na bini. Sve vrvi, izmešani turisti i domaćini, na poljani preko puta crkve vrti se vašarski ringišpil, a sa razglasa trešti Severina…

Žagor na pučkoj fešti pokazuje da poreklo i pripadnost, očito, nisu neophodni da bi se uživalo u životu.

Izvor: Al Jazeera