Predrag Čudić: Rodoljubiva književnost je posebna vrsta prostitucije

Čudić: 'Književna siva ekonomija pod ruku sa ostalim šverc-komerc ekonomijama cveta' (Predrag ?udi?/Ustupljeno Al Jazeeri)

Predrag Čudić – pesnik, prozaista, dramski pisac, esejista, pisac za decu, satiričar, kolumnista, prevodilac poezije s ruskog i mađarskog jezika – živi je primer teze da “talenat piscu uvek i svuda donosi nevolje”. U vreme socijalizma zabranjivali su mu knjige zbog “uznemiravanja javnosti” da bi kasnije postao trn u oku nacionalistima, koji ga već decenijama uporno prećutkuju i guraju na marginu. Uvek se kritički odnosio prema svojoj epohi, ne štedeći nijedan oblik lažnog predstavljanja ni u kulturi ni u društvenom i političkom životarenju.

Za Al Jazeeru govori o sramnoj podršci koju su pisci davali Miloševićevoj politici, rodoljubivoj književnosti kao posebnoj vrsti prostitucije, aktuelnim promašenim polemikama o Andriću i Njegošu, poeziji za decu kao kamuflaži za ideološki nepodobne sadržaje…

  • Prošlog proleća navršilo se tačno 30 godina otkad ste objavili “Našu pesmu” u Književnim novinama, za koju se ispostavilo da je bila proročka. Pišući o međunacionalnom nadgornjavanju u broju žrtava, takmičenju u patnjama, naslutili ste i mogućnost novog rata, a nadležni su reagovali tako što su zaplenili tiraž novina. U pesmi ste napisali i stihove: “Vi ste nas u periodu od do, sa manjim prekidima./ Međutim, vi ste od samog početka, pa do pred sam kraj./ (…) Slažete se, dakle, da ste vi nas mnogo više./ Ako se i vi složite da biste i vi nas da ste samo mogli./ (…) Manje-više znamo kad znamo i kako./ Ostalo je da se dogovorimo koliko./ Jer ako se ne dogovorimo, pustićemo naš narod na vaš./ Pa da vidite kako naš narod ume da grize.” Čini se da je ova Vaša pesma i danas aktuelna. Međunacionalna mržnja kao da ne jenjava. Naprotiv, živa je i zdrava.

– Pišući svoju varijantu poezije “Bunta i otpora”, istinski potresen istorijskim lovom na mrtve duše, jedini odgovor “dežurnim patriotama” bio je odgovor njihovim jezikom, nedorečenošću koja ništa ne izriče, ali mnogo nagoveštava. To, taj uvod u rat, polovinom osamdesetih, još za Stambolićeve vladavine, dakle, počeo je sve glasnijom medijskom pripremom, bezočnim licitacijama žrtvama prošlog rata, otvaranjem starih jama i grobnica, kao nekakvim testiranjem javnog mnenja Srbije koje su sprovodili Miloševićevci. Tako je počelo, završilo se stravičnim ratnim poljima i pokoljima. Međutim, svedoci smo danas da do konačnog obračuna nije došlo, a i kako bi?

U slučaju koji ste pomenuli tužilac, uvek budan – ime mu beše Nenad Ukropina (dolazi iznenada i uk/r/opava) – pročitao je moju “Našu pesmu” kao poziv na obračun te je tražio hitnu zabranu iste kako ne bi uznemiravala javnost. Dakle, onaj koji upozorava na pogubnu tendenciju državnih medija, taj, jedino taj koji je pročitao njihove namere i na vreme ih pokušao prijaviti i javno ofirao njihovu ostavštinu za budućnost, taj je kriv, jer taj sve Srbe proglašava za četnike, a sve Hrvate za ustaše, te samim tim što je to obznanio poziva na obračun dveju strana. Laka, ali providna zamena teza.

Nadao sam se kao svaki Don Kihot iliti idiot poput kneza Miškina (F. M. Dostojevski) da će taj skandal, zabrana Književnih novina, bar u tim istim novinama, koje su okupljale ondašnji trust mozgova (Miodrag Perišić, Milorad Vučelić, Mihajlo Pantić & kompanija), izazvati nekakvu reakciju, da će to biti dobar povod za okupljanje vitezova okruglog stola srpske liberalne društvene misli, ali avaj… ćutanje mrtvog mora.

Uskoro potom u toj zgradi u Francuskoj 7 počeli su skupovi, sramni skupovi podrške Miloševićevoj politici. Bila je to neka vrsta regrutnog centra rodoljublja i herojstva. Kao, neko je tu ugrožen, a neko je spreman da gine za nešto, neko je nedopustivo ravnodušan, neko je peta kolona i sve tako. Dakle, plebiscitarna podrška Ćosićevoj politici, čiji je eksponent bio Milošević, tekla je po planu.

I evo, posle 30 godina opet se vraćamo na početak, posao patriotski nije završen. Kako će izgledati kraj ovog novog početka – to niko ne zna, a sirota “Naša pesma” još čeka, čami negde nepročitana, zaboravljena u budžaku naše književne istorije, istorije beščašća.       

  • Na jednoj tribini u organizaciji lista Republika rekli ste da “rodoljublje u književnosti nije ništa drugo nego jedna posebna vrsta prostitucije”. Da li biste mogli da nam kažete nešto više o ovoj vrlo popularnoj grani književne sive ekonomije i njenim delatnicima? Dotični nazovirodoljubi spadaju u znatno širi fenomen koji nazivate lažnim predstavljanjem. Šta biste mogli da nam kažete na temu “lažno predstavljanje – juče, danas, sutra”?

– Korifeji juče, danas i sutra tog unosnog posla jesu naši mitomani, mistici i pre svega mizantropi. To sa književnošću i prostitucijom, to je stvarno jedna posebno osetljiva tema, a književnost, posebno poezija i u najboljim svojim ostvarenjima, jeste nekakva javna objava i prodaja ljubavi, javna kuća. Ali, kada sam rekao posebna vrsta prostitucije, tu sam mislio na ovu našu danas i ovde ordinarnu prodaju ljubavi.

Zahvaljujući tom stanju društvene svesti ili, bolje reći, savesti, Sterija je doživeo preporod, Rodoljupci su remek-delo naše savremene književnosti. Pogledajte rodoljubive pesnike pre i posle Prvog svetskog rata, između dva rata, posle Drugog svetskog rata, u godinama obnove i izgradnje i sada, u novim istorijskim okolnostima. Uvek ista retorika, uvek isti patos, zanos i kič. To su stvarno bagatele za buvljak. Ustajte, braćo, plin'te u krvi… Bacajte sami u oganj decu… Deset na jednog, jedan na deset zveri, O, zar se i to može? Da, jer mi smo proleteri! Ako ima večnosti, ime joj je Tito!

Lažna slika stvarnosti bljutava je i nedostojna čoveka. Ali, kako ste rekli, književna siva ekonomija pod ruku sa ostalim šverc-komerc ekonomijama cveta. To su te TV serije o babama i žabama slavne prošlosti, to su ti falš glumci koji glume pisce i pisci koji glume pisanje i nacionalnu misao, to su ti zabrinuti do samog dna nacionalnog bića ili kace, to su ti talmudisti palamudisti koji poniru bez daha ili u jednom dahu, kako veli kritika, a pre svega bez duha, u dubine istorijskih pregnuća i posrnuća. To su ti koji se boje elementarne istine kao đavo krsta imajući uvek na umu esenciju srpske mudrosti: Može da bidne, al’ ne mora da znači.

Za mene je svaki čovek koji javno ne ističe svoje rodoljublje, već radi pošteno svoj posao, makar radio u gradskoj čistoći – patriota. Patriotizam je duboko intimna stvar. Imao sam velikog prijatelja pesnika Milana Milišića. Družili smo se godinama, a ja nisam znao niti me interesovalo da li je Srbin ili Hrvat sve dok nisu počele licitacije. On ni tada nikad u našem druženju, koje je trajalo do početka bombardovanja Dubrovnika, nijednom rečju ili gestom nije otkrio svoje nacionalno poreklo, svoju pripadnost.

Po nacionalnosti je, dakle, bio Dubrovčanin, u modernoj književnosti ovog regiona on je napisao najkompleksniju, najbolju poeziju i najbolje putopise o dubrovačkom području ili arhipelagu, on je pravi nepriznati naslednik Držića i Gundulića. Posebnim jezikom te sredine iživeo je svoj kredo: vjerujući u stvari, vjerovao sam sebi da ću ih koristiti do iznemoglosti! Dakle, ja ću ga slobodno nazvati velikim patriotom dubrovačkim, međutim, njegova velika senka još putuje od nemila do nedraga kao upozorenje sveopštoj beznačajnosti današnjice.      

  • Neki pisci, izgleda, vrlo su zgodni za međunacionalna prepucavanja. U poslednje vreme vode se polemike o Andriću, koje obično završavaju na političkom terenu. O Andriću ste napisali da je čitavog života literarno razrađivao staru izreku “Čovek je uvek na gubitku” da bi na kraju dobio Nobelovu nagradu. Kako gledate na ove polemike?

– Samo takav čovek sa takvom maksimom i može zasluženo dobiti takvu nagradu!

Pre izvesnog vremena Andrićem se bavio i najstariji list na Balkanu, kao da se tim pridevom najstariji treba hvaliti, kao da je to hvale vredno, na Balkanu gde je sve staro, starije od najstarijeg, staro i zapušteno; ako ne verujete, putujte, pođite od javnih toaleta, javne higijene, javnog zdravlja, školstva, stotina i stotina novoniklih fakulteta i čak univerziteta (čitaj: unezveriteta), folk muzike, crnog tržišta diploma i doktorata, kafanskih dereglija za noćni provod koje su okovale ušće itd.

I u svom tom galimatijasu društva u tranziciji, najstariji list na Balkanu daje nesebično svoje stranice piscima na određeno vreme, piscima koji su preplivali sa jedne obale na drugu, kako bi rešili enigmu da li je Andrić Srbin ili Hrvat i zašto njegove hronike vređaju muslimanski živalj danas. Čitajuće te stranice pune nedopustivog neznanja ja unapred znam da niko od njih neće pomenuti jedinu relevantnu knjigu koja je istražila svaki detalj Andrićeve prilično zatomljene mladosti, zatomljene od samog Andrića, jer on je dobro znao da nema mnogo razloga da se diči svojom mladošću, kada se potucao kao siroče.

Ali, istine radi, u tom periodu njegovog života nije bilo nijednog jedinog Srbina. Dakle, sudeći po ličnim papirima, bio je Hrvat, katolik po ocu i majci, kršten u katoličkoj veri, čak mu je i teča i poočim Ivan Matkovčik, žandarmerijski narednik u Višegradu, bio Poljak. Tu izvrsnu knjigu Rani Andrić napisao je posle dugih istraživanja Miroslav Karaulac (čovek koji nikad nije podupirao svoju kompetentnost doktoratom na Sorboni) koja obiluje ne samo izvornim dokumentima o poreklu Andrićeve porodice, krsnim listovima i umrlicama itd. već se u tome krije i jasno izvorište same Andrićeve poetike i politike.

Kasnije, Andrić je itekako uzeo učešća u politici, prvo kao član Mlade Bosne, a potom kao diplomatski službenik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i član Srpske kraljevske akademije nauka i umetnosti, da bi, nažalost, sve to krunisao potpisivanjem Trojnog pakta u Beču samo dva dana pre 27-martovskih demonstracija. Sve je to ostavilo duboke tragove u njegovoj biografiji da bi se pripadnost Andrića ovoj ili onoj strani mogla prepustiti političarima i književnim politikantima i njihovim procenama prema potrebi trenutka.

Andrić je čak bio i član Saveza KPJ pod stare dane. I na to je pristao. Napisao je i dve priče – “Dedin san” i “Zeka”, nešto kao otpisani, prigodno napredne, ali to nimalo ne umanjuje njegovo veliko delo. A onima koji ga u ovom najnovijem ratu u vezi s njegovim delom i imanjem smatraju nepoželjnim piscem morao bih poručiti da je Andrić pisao hronike koje nisu mogle udovoljavati nikome i ničemu osim umetnosti kao posebnom vidu istine.

Pripisivati njemu nekakva šovinistička osećanja prema muslimanskom življu samo je još jedan glupav politički pokušaj, kao što je prisvajanje Andrića, s druge strane, vulgarna politička borba, nasilje nad pravom čoveka da javno ne ističe detalje svog privatnog života. U takvom balkanskom krugu kredom Andrić ostaje siroče, bez igde ikog svoga, kao što je sam napisao u svojoj 34. godini.

  • Ni Njegošu nije lako, i oko njega se često pletu kontroverze.

– Kad je reč o Njegošu, njegova politička uloga nerazdvojna je od njegove poezije, jer on je u jednoj teokratskoj tvorevini, kakva je bila Crna Gora, bio sve – i knez i vladika, jednom rečju: gospodar. Njegovo pesništvo mora se meriti istorijskim kontekstom njegovog vremena. Ne mogu sad nekakvi politikanti za jednokratnu upotrebu da ga optužuju za istragu jer je Njegoš, koliko god da je i sad vredan pisac, sve to pisao pre dva veka. Trebalo bi da njegovi naslednici koji se posvećuju prahom oca poezije propevaju savremenije, uzimajući u obzir sve što se u međuvremenu dogodilo.

Problem je u tome što jedno malo pleme, jedan mali narod Njegoša doživljava kao svevremenog pisca, kao sveto pismo i dok god ne shvate da on to nije, neće ništa do kraja razumeti. Gledajući komparativno, i u malim evropskim narodima ima mnogo kompleksnijih pisaca od Njegoša; recimo, Imre Madač – njegova Čovekova tragedija je knjiga univerzalnih zahvata i dostignuća, koja se ne bavi istorijom plemena već istorijom čoveka uopšte, istorijom kao tragedijom čoveka. Sve se to događa u mađarskoj provinciji u Njegoševo vreme, nekoliko stotina kilometara od Cetinja. Jedan usamljenik, siromašan plemić, piše delo značajno poput Geteovog Fausta.

Od Njegoševe i Andrićeve podobnosti ili nepodobnosti ima toliko prečih poslova i aktuelnijih nepodobnosti da mi sve te kampanje za krađe i prekrađe pisaca liče na one najčitanije stranice u nastarijem listu na Balkanu, koje su negde pri kraju prepune opominjućih istina o prolaznosti života, koje čitam s apsolutnim poverenjem.   

  • Razgovor bismo mogli da završimo malo lakšim temama. Vi ste puno pisali za radio i televiziju; pre nego što sam pročitao ijedan Vaš redak znao sam napamet jednu Vašu pesmu, a nisam ni znao da ste Vi njen autor. Reč je o pesmi za špicu dečje emisije Kocka, kocka, kockica. Da li biste nam rekli nešto o tom segmentu Vaše delatnosti?

– Od patetike do pàtosa. Vidite, sad moram pomenuti i moju unuku, koja ide u treći razred, gledala je Kockicu i jedva je razumela kakav je moj doprinos u tome, a kad su u razredu jednom gledali Kockicu, nije izdržala da drugarici sa kojom sedi ne kaže da je njen deka to radio. Drugarica je samo rekla “E, jest baš!” I sam sumnjam da sam to napisao, jer u ovoj divljoj zemlji niko ne poštuje autorska prava, pa, eto, posle više od 30 godina emitovanja niko ne mari za tzv. mala prava autora, a za vreme Tita bilo je drugačije, postojala je autorska agencija itd.

Tada se moglo nekako živeti i od honorara za dečiju književnost. Nekoliko godina sam se bavio time, moj sin i njegovi drugovi bili su mi inspiracija, pa i sve ono što bi oni mogli prihvatiti, ali zapravo mene nisu interesovale ordinarne dečije pesme. Bilo mi je stalo da to bude samo kamuflaža. Tek je dečija pesma sa dvostrukim značenjem dobra pesma. Jedino nije dobra za pedagoge, koji mrze sve dvosmislice jer tu nailaze na klizavo tlo.

Jednom sam u nekakvoj radiooperi za decu Dugme lutalica, pišući o mišjem carstvu, napisao: “Ono tamo što se sivi to je Sivi dvorac, knez Mišomor tamo živi, naš najveći borac, velemajstor za parade, veliki gospodar, on predsednik mišje vlade i vrhovni glodar.” Jedan budan urednik pitao me: “Šta to znači?” Ja sam rekao: “Ma, to je o miševima!” I prošlo je nekako, dobilo je i neke nagrade za muziku! Nekad su moje pesme za decu bile i u udžbenicima, čitankama, međutim, sad su tu Brana Crnčević i ostali rodoljupci.

Izvor: Al Jazeera