Predsjednica, mobing i rat protiv medija

Piše: Damir Petranović

“Ovo je mobing!”, zavapila je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prije koji dan, iznervirana jer su je mediji uhvatili u raskoraku sa samom sobom. Najprije je, po valjda stoti put u dvije godine mandata, skoknula do Amerike, čime samo pojačava dojam da ondje na redovitoj bazi prima instrukcije, a onda se zaplela u objašnjavanju je li riječ o službenom ili privatnom posjetu, amaterski prepravljala objave vlastitog kabineta i još se naslikavala na trotoaru ispred Bijele kuće, kao kakva šiparica koja otkriva svijet.

Uglavnom, sve se izrodilo u ozbiljnu političku katastrofu: iz dana u dan redale su se nespretnosti i nejasnoće, nervoza na Pantovčaku rasla je, a na koncu se u priču uključilo i famozno Povjerenstvo za sukob interesa, tijelo kojega se u novije doba hrvatski političari boje valjda više i od policijskih istražitelja ili tužitelja. Ono, u ime naroda, istražuje sumnjive situacije i barem javno objavljene pozadinske veze, pa izriče političku presudu, nakon koje je teško nastaviti s ozbiljnom karijerom. A kad se uhvate same predsjednice države – eh, zabava može početi.

Istina je da je Kolinda Grabar-Kitarović već jednom bila na meti ovog povjerenstva, no samo je malo dobila po prstima, jer je, nakon pobjede u kampanji, prebacila lovu koja joj je ostala na račun Hrvatske demokratske zajednice, stranci koja ju je ionako prikupila. Ovaj put opet nije problem u velikim malverzacijama nego u čistom principu.

Jedna od glavnih prednosti demokracije u odnosu na komunizam, naime, jest u osnovnoj slobodi: dok su prije nekoliko desetljeća vlasti ispitivale obične građane svaki put kad bi prešli granicu, sada je situacija obrnuta. Pa makar se radilo o predsjednici države, makar putovala u Ameriku i makar sama Kolinda Grabar-Kitarović to proglasila maltretiranjem.

Po ‘stoti put’ u Washingtonu

Dapače, imamo ih pravo i ismijavati, rugati im se, provocirati ih ili do besvijesti naganjati kad nanjušimo glupost. A upravo su žalopojka Grabar-Kitarović i trabunjanje o navodnom mobingu bili startni pucanj. Što god mislili o hrvatskim medijima – a većina njih ionako nije za pohvaliti se – činjenica je da je prostor slobode nepovratno nabujao i da informacije uvijek nekako prokuljaju vani.

I da su zbog toga političari postali barem mrvicu odgovorniji: istina, još uvijek ne možemo proglasiti stanje normalnosti – evo, recimo, ministru znanosti dokazano je plagiranje znanstvenog rada i nesretnik još uvijek ne prihvaća činjenicu da mora odstupiti – ali Hrvatska bogme nije ni u stanju potpune kontrole medija od strane svemoćnog autokrata s ozbiljnim diktatorskim nagnućima, niti njena politička kasta prezrivo ignorira sve svinjarije koje o njoj izađu na vidjelo dana. A toga imamo u susjedstvu i logično je da hrvatska predsjednica s vremena na vrijeme čeznutljivo pogleda preko granice.

Uglavnom, neće ići: kao što je izvjesno da će u skoroj budućnosti morati objasniti s kime se i zašto sastala na svojim posljednjim putešestvijama po Washingtonu, tako će morati podnijeti i intenzivno bombardiranje od uvrijeđenih medija. Prilike za to, uostalom, nameću se same od sebe sve otkako joj je nedavno ozbiljno pala popularnost, pa je prisiljena češće istupati u javnosti i demonstrirati da nekog vraga radi – a samim time stala je upadati iz nespretnosti u greške, iz nejasnoća u fatalne blamaže. Toliko da se razuman čovjek zapita: ima li ta žena savjetnike i tko joj piše govore?

Zbog ove posljednje gluposti valjda joj je i samoj neugodno: na svečanoj proslavi četvrt stoljeća od međunarodnog priznanja Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ponešto je preuveličala svoju ulogu u stvaranju države, pa pred razrogačenim očima premijera Andreja Plenkovića – da, kamere su ga registrirale upravo u tom trenutku – izvalila da je i sama radila na dobivanju priznanja svjetskih sila.

‘Nisu to bila laka vremena’

Premda je tada, upravo u tim presudnim trenucima, bila tek neiskusna 23-godišnjakinja, koja je upravo počela stažirati u Ministarstvu znanosti. Pod tadašnjim ministrom Ivom Sanaderom, da se pohvalimo onime što je sama vješto prešutjela.

“Pozdravljam svakog hrvatskog diplomata i diplomatkinju s kojima sam imala čast raditi u to vrijeme, koji su se toliko zdušno borili za našu samostalnost i neovisnost. Nisu to bila laka vremena”, kazala je hrvatska predsjednica od riječi do riječi. Valjda joj nije bilo dosta što je njena sekta obožavatelja proglašava “jedinom pravom nasljednicom prvog hrvatskog predsjednika”, pa je nasilu odlučila biti veći Tuđman i od Tuđmana samoga.

Sve to skupa dosta je zabavno, kao što je zanimljivo promatrati sve oštrije i brutalnije gaženje od medija, barem onih potpuno slobodnih, koji će joj tražiti i manje dlake u jajetu. Što je pošteno, s obzirom na to da sama Grabar-Kitarović sustavno odbija razgovor s novinarima izvan strogo kontroliranih uvjeta: da, može se naslutiti da će mobing ići dalje.

A znamo i kako će završiti, odnosno znamo da rat protiv medija nitko nikada nije dobio. Barem ne u demokraciji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera