Preko nacionalnog kanala do trećeg entiteta

Piše: Slavo Kukić

Svaka priča o ustavnom preustroju samo jednog dijela BiH, polazi li od zahtjeva za jednakopravnošću – građana ili naroda, svejedno – u startu je upitna. Jer, pitanju elementarne ravnopravnosti – individualne i kolektivne – ni teorijski ne može biti udovoljeno nema li ono opći, dakle bh. predznak. A to, opet, znači da je pitanje ravnopravnosti puno prije i puno više opće bosanskohercegovačko nego parcijalno – entitetsko, kantonalno ili tek općinsko.

Sav besmisao

Apstrahira li se, pak, taj pristup kao aksiom i želi li se – zbog Amerikanaca, EU-a ili nekog trećeg – priča o ustavnom preustroju reducirati samo na Federaciju, u eter nedavno lansirani prijedlozi pokazuju sav besmisao kantonalne – ili županijske, kako vam drago – razine vlasti.

Da bi se, pojašnjava se, smanjili proračunski izdaci ukupnog upravljanja Federacijom, umjesto postojećih deset predlaže se šest kantona. To bi, što jes’-jes’, do smanjivanja budžetskog opterećenja i dovelo. Ne vjerujem, doduše, da bi rasterećenje imalo razmjere s kojima se danas spekulira.

No, to nije jedini problem.

Svaka priča o ustavnom preustroju samo jednog dijela BiH, polazi li od zahtjeva za jednakopravnošću – građana ili naroda, svejedno – u startu je upitna.

Zahtjevi za reorganizacijom Federacije praćeni su i argumentacijom da postojeći ustroj sam po sebi producira neravnopravnost Hrvata. Ni s tim se, ruku na srce, nije problem složiti. Bi li, međutim, kolektivnu neravnopravnost eliminirao prijedlog koji je danas u opticaju? Sumnjam. Osobno sam puno bliži tezi da bi se ta forma neravnopravnosti i dodatno pojačala.

U čemu je onda rješenje? U trećem entitetu? Ne daj Bože.

Kao teritorijalizirana forma etničke ravnopravnosti on je najgore što se državi, ali i Hrvatima u njoj može dogoditi. O tome sam, uostalom, mnogo puta i do sada zborio. Etnoteritorijalizacija, da ne duljim, može biti samo medveđa usluga najmalobrojnijima – u konkretnom slučaju Hrvatima.

Razlog: njome se ne udovoljava ni trećini ukupne populacije ovog etniciteta. Zadovoljeni bi, istina, bili zapadni Hercegovci, uključujući Tomislavgrad, Kupres i Livno. Zadovoljen bi bio i prostor zapadno od Neretve – pri čemu su, budimo načisto, neutemeljene projekcije kako bi se u konačnici ovladalo i Mostarom i prostorima istočno od Neretve. Ma kakvi. A ako je tako, može li takav domet biti i hrvatski nacionalni interes?

Politička klasa

Što se mene tiče – ni u ludilu.

Trećim entitetom bi, osim toga, Hrvati, puno više no danas, bili u prilici osjetiti „dobrobiti“ borbe svoje političke klase za „hrvatski nacionalni interes“. Lider HDZ-a, uostalom, već danas ignorira brigu za Sarajevo. Tamo su, veli, Hrvati svedeni na tričavih 1% – i iz pozicije općehrvatskog interesa su irelevantni.

Zahtjevi za reorganizacijom Federacije praćeni su i argumentacijom da postojeći ustroj sam po sebi producira neravnopravnost Hrvata. Ni s tim se, ruku na srce, nije problem složiti. Bi li, međutim, kolektivnu neravnopravnost eliminirao prijedlog koji je danas u opticaju? Sumnjam. Osobno sam puno bliži tezi da bi se ta forma neravnopravnosti i dodatno pojačala.

Što je, naravno, morbidnost koju odćutati nije bio spreman čak ni najjačoj stranci u Hrvata odani kardinal. Dapače. I božićnu je poslanicu morao koristiti kako bi na stupidnost takvih poruka javno upozorio.

Ali, s trećim entitetom Sarajevo ne bi bilo i izuzetak. Sutra će, što se Čovićeve i brige njegove družine tiče, istu sudbinu doživjeti i svi ostali – oni u Tuzli, Banjoj Luci, Zenici, pa i srednjoj Bosni i Posavini.

Nek se, međutim, ne zavaravaju ni zapadni Hercegovci. Ništa bolje ne bi bilo ni njima.

Autoritarna logika, koju danas na vlastitoj koži osjećaju građani RS-a, u Čovićevom bi vilajetu bila mnogostruko radikalnija. I bila bi forma preko koje se nezasita kriminalna vrhuška brani od vlastita naroda. A ceh bi plaćao taj isti narod – puno više no što plaća danas financirajući mostarske i jadranske vile svojih bogova, njihove međugorske hotele i urušavanja tvrtki koje hraniše na desetine tisuća hrvatskih duša, tko zna što sve još ne.

S trećim entitetom bi, osim toga, Hrvati puno više no danas bili u prilici osjetiti „dobrobiti“ borbe svoje političke klase za „hrvatski nacionalni interes“.

Da skratim, etnobegovat može biti strateški cilj jedino hrvatskim kriminalcima i lopovima. Ali, ni oni nisu bez problema. Jer, kako do takvog cilja stići? Izravnim zahtjevom? Teško. Uostalom, nema ni razumijevanja za to – ni kod kuće ni u svijetu. A logikom višeetapnog napredovanja? E, to bi već moglo „piti vode“.

Jedna od faza na putu do cilja bi, recimo, moglo biti realiziranje hrvatskog RTV kanala uz odavno znan scenarij – da Srbi imaju RTRS, Bošnjaci RTV FBiH, a da su bez RTV kanala jedino Hrvati. Zgodno. Iako, takva priča nema veze s činjenicama. A njih je napretek.

Činjenica je da su entitetske RTV prema zakonu javni servisi građana na prostorima entiteta. Činjenica je da RTVFBiH u novinarskoj, uredničkoj i rukovodnoj strukturi ima Hrvate kao i Bošnjake. Činjenica je, na koncu, da je HDZ učinio sve kako bi u sustav upravljanja javnih servisa – BHRT-a i RTV-a FBiH – iako ih ne priznaje svojima, uhljebio sebi odane, one koji visoko kotiraju i u stranačkoj mu vertikali.

Ali, sve to ne brine Čovića i družinu mu. Oni sve to ignoriraju – osim onog što im osobno odgovara. A to, onda, svojski guraju pod krinku nacionalne ravnopravnosti.

No, teško da sve to može ići.

Dodik bi, recimo, rado upro u kola hrvatskog nacionalnog kanala. Ali, ni na kraj mu pameti nije sudjelovanje i u njegovu financiranju. To je ovih dana, doduše preko prvog čovjeka RTRS-a, eksplicitno izrekao. Neće Čovićeve apetite, potom, pratiti ni Bošnjaci.

Ako mu je do vlastite medijske puškarnice – morat će platiti. A, iskustvo sa tim je dosta sumorno. Prisjetimo se, uostalom, Erotela, pa i Radija Herceg-Bosne. Propadali su ili propadaju zbog istih razloga – nedostatka novca. Jer, nisu Čovićevi „domoljubi“ za to spremni ni pribijene pare izdvojiti.

Sporna sjednica

Neovisno o tome, Vijeće ministara usvoji nacrt zakona o hrvatskom RTV kanalu. Preglasani su, pročitah, bošnjački ministri i u parlamentarnu proceduru proslijeđen prijedlog zakona mimo njih.

Je li, međutim, ta informacija i točna? Je li na djelu doista ignoriranje ministara jednog etniciteta ili je ono fingirano?

Ne stoji li, drugim riječima, iza javne manifestacije neslaganja prethodno dogovoren ideal političke klase.

Osobno, priznajem, nisam bio sklon toj mogućnosti i povjerovati u to. Jer ni danas mi, iako su se u đavolje kolo i sami uhvatili, u glavu neće da bi u nacionalne tambure udarati mogli i oni u koje sam se godinama kleo. No, isključiti ne treba baš ništa. Na to me, uostalom, upozoriše i moji drugovi iz SDP-a.

Da skratim, etnobegovat može biti strateški cilj jedino hrvatskim kriminalcima i lopovima. Ali, ni oni nisu bez problema. Jer kako do takvog cilja stići? Izravnim zahtjevom? Teško. Uostalom, nema ni razumijevanja za to – ni kod kuće ni u svijetu. A logikom višeetapnog napredovanja? E, to bi već moglo „piti vode“.

Jer, vele, neke slučajnosti, ako se o njima i može govoriti, upozoravaju.

Indikativna je, prije svega, činjenica da je točka o hrvatskom kanalu uopće stavljena na dnevni red. Prema Poslovniku, „pripremu dnevnog reda vrše ministri“ – u konkretnom slučaju onaj za komunikacije i promet. On, navodno, za spornu sjednicu ovu točku nije delegirao.

Ako je tako, onda je njezino uvrštavanje u dnevni red pravno i političko silovanje. Ne dvojim, doduše, da se od ovog sastava državne Vlade očekivati može čak i to.

Ali zar u tom slučaju ne bi bilo uputno takvo sijelo, koje je izraz političkog i pravnog silovanja, napustiti – dići se i otići, a o svemu izvijestiti javnost i institucije međunarodne zajednice.

Do toga, međutim, nije došlo. Zašto?

Recimo da je prevladala logika da od rasprave ne treba bježati, nego u nju ući kako bi se uvjerilo kolege da izabrani put nije pravi. Ali rasprava o točci dnevnog reda, siguran sam, nije ostavila niti trunke sumnje kako će članovi Vijeća i glasovati. Ako je tako, logično bi bilo da se pred samo glasovanje, kad je sve bilo jasno, napusti sjednica i Vijeće ostavi bez propisanog kvoruma.

No dogodilo se nije ni to.

Naprotiv, članovi Vijeća su uredno podigli ruke za ili protiv predloženog nacrta Zakona.

Indikativna je, prije svega, činjenica da je točka o hrvatskom kanalu uopće stavljena na dnevni red.

Recimo da je i to plod slučajnosti.

Lagumdžiji i Radončiću je, međutim, ostala još jedna mogućnost – da javnost izvijeste kako predloženi nacrt zakona nije podržao niti jedan od ministara Bošnjaka i kako od čitave priče nema ništa.

Jer, prema Zakonu i Poslovniku, o propisima – dakle i nacrtima zakona – državna Vlada odlučuje konsenzusom. Ako, pak, konsenzusa nema, zadatak je predsjedatelja da u kontaktu s ministrima do njega pokuša doći. U slučaju da konsenzus ne bude postignut ni na taj način, odluka se donosi „većinom glasova koja podrazumijeva po najmanje dva člana iz svakog konstitutivnog naroda“.

Lagumdžija i Radončić su se, dakle, u krajnjem mogli pozvati na apostrofiranu poslovničku odredbu i spriječiti pravno nasilje. Ali ni to se nije dogodilo.

Umjesto toga narod je šamaran saopćenjima koja ništa ne znače. Zašto? Što je po srijedi – neznanje, omaška ili svjesni previd kako bi se bacila prašina u oči? Ne znam!

Dešifriranje dileme

Brzo će, uostalom, dešifrirana biti i ta dilema – na prvom zasjedanju državnoga Parlamenta. Ali da je oko samo jednog zakona puno slučajnosti – jeste. Ne čudi, doduše, Radončić. On, uostalom, javno istupa kao tumač interesa Bošnjaka. A SDP? Čije interese zastupa on?

Lagumdžija i Radončić su se, dakle, u krajnjem mogli pozvati na apostrofiranu poslovničku odredbu i spriječiti pravno nasilje. Ali, ni to se nije dogodilo.

S hrvatskim kanalom bi, dakako, konačno moglo demistificirano biti i to.

I moglo bi se potvrditi sumnje da je umjesto socijaldemokratske definitivno prigrlio etničku političku filozofiju.

Iako, argumenata je i bez toga pun kofer – od pristajanja na formulu 2+2+2 do danas.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera