Prešućeni zločini se ponavljaju

Bosanskohercegovački novinar Nermin Bise i istraživač ratnih zločina Aziz Tafro autori su knjige Stolac, prešućeni zločin, koja je nedavno izašla iz štampe a koja razotkriva zločine u selima Dabrica i Orašlje na Rotimlji kod Stoca.

Knjiga završava porukom da je “stolački kamen svjedok i ognjišta, i kuće, i krvi, i užasa, i plača”.  Dio je to teksta kojeg je Bise dešifrirao s stećka nekropole  Radimlja, koja se nalaze pred njegovom porodičnom kućom u Popratima.

Jer, među tim “kamenim spavačima” pjesnika Maka Dizdara, Bise je kao dječak, tokom vrelih hercegovačkih ljeta, spavao, a kao mladić sanjario o prvim ljubavima…  Kao koautor knjige Stolac, prešućeni zločin, za koju je recenzentkinja Jasminka Pitić napisala da ima i krik i muk tragedije…  da se zločinci moraju kazniti, jer se prešućeni zločini ponavljaju, Bise kaže da Stočani imaju svoje mjesto pod suncem u stvaralačkom i spisateljskom parčetu prostranstva i počašćen je time.

• Naslov knjige Stolac, prešućeni zločin, čiji ste koautor, implicira otvorena pitanja koja su i duže od 20 godina od proteklog rata u BiH tabu tema ili tema s “više istina”?

– Knjiga demistificira užasne zločine koji su ovdje počinjeni, a preko kojih se prelazi kao da se nisu ni desili. Jedan od motiva je i da se skine stigma s kolektivne odgovornost cijele etničke grupe ili naroda. Knjiga dokumentovano i činjenično navodi imena izvršilaca, nalogodavaca i naredbodavaca, a po prvi put dokumentuje jezivi zločin u selu Dabrica koje je do agresije na našu domovinu pripadalo općini Stolac, a sada je u bh. entitetu Republika Srpska. Tu je brutalno ubijeno 26 civila – 13 Bošnjaka i 13 Hrvata.

Četvrt stoljeća je period poslije kojeg se može, sportskim žargonom rečeno, mjeriti prvo prolazno vrijeme i kada istina mora početi da dobiva svoje konture. Tako ćemo napraviti otklon od ”više istina”. Pogledajte gdje nas je dovelo tih ”više istina”. Svjedoci smo i danas da nemamo približena stajališta o zločinima iz Drugog svjetskog rata, pa i nekih ratova stoljećima unatrag. Ali, zupčanik po kojem se okreće kolo istorije naprosto tako funkcionira na ovim prostorima.

• Dakle, knjiga o Stocu je traganje za jednom istinom?

– Nisam imao problem u takvom pristupu od trenutka kada sam prije par godina javno i nedvosmisleno osudio stravičan zločin u Grabovici. Žrtve imaju svoja imena i prezimena. Nalogodavci izvršioci također. Zlikovcima se ne smije dopustiti da se pokriju iza kolektiviteta. Kolektivitet isto tako ne smije ostati gluh, slijep i nijem na monstruozne zločine. Tu se mora napraviti otklon i konačno skinuti stigma kolektivne odgovornosti.

Za Grabovicu su izrečene presude. Za Dabricu i Orašlje nema istrage, nema postupka, nema presude. Imamo samo žrtve.  I tu dolazimo do spoznaje da su zlikovci djelovali individualno, ali očito u sklopu političkog i vojnog pokroviteljstva onih koncepata koji su htjeli podijeliti BiH i njen najmnogobrojniji narod desetkovati.

• Koje dokaze iznosite u knjizi?

– Žive riječi preživjelih svjedoka zločina koje su uvrštene u presudi Haaškog suda u predmetu Jadranko Prlić i ostali. Nažalost, zločin u Dabrici 21. juna 1992. ili zločin u zaseoku Orašlje na Rotimlji 13. jula 1993. nije ostavio preživjele, niti je pokrenuta bilo kakva istraga. Ta dva stratišta čak nisu ni locirana na mapi zločina počinjenih u BiH. Na oba ova stratišta brutalno su ubijena djeca, starci i starice, teško pokretne invalidne osobe, čak i osobe s poteškoćama u mentalnom razvoju. Posmrtni ostaci Dabričana još nisu pronađeni, izuzev dva skeleta. Kolega Aziz Tafro, koautor knjige, je poznati istraživač zločina genocida.

• Navodite da se samo u dan razlike, ali u razmaku od 50 godina, na istom mjestu – u zaseoku Orašlje, i nad istim porodicama ponovio zločin?

– Imamo dokument koji otkriva imena ubijenih 12. jula 1943. godine, a to je 66 ljudi iz porodica Bucman, Palata, Pehlić, Džoklo, Behram. Došli smo do dokumenta da su zločin počinili pripadnici njemačke SS divizije s domaćim kolaboracionistima, ustašama i domobranima. Upada u oko kao simptomatičan, s aspekta kontinuiranog ponavljanja zločina, podatak da je prošlo tačno 50 godina i jedan dan od zločina u Orašlju, jer se isti brutalan i svirep zločin nad djecom i unucima ubijenih ponovio 13. jula 1993. godine. Tu i racio na trenutak zablokira i čovjek ostane bez riječi. Zločin u Orašlju se mora rasvijetliti i procesuirati, a izvršioci primjereno kazniti zbog dvoje jetima (siročadi) – sestre i brata od pet i deset godina iz porodice Bucman i ostalih civilnih žrtava.

• Potresna su i svjedočenja ubistva 18-godišnje Sanide Kaplan?

– Djevojka  je pokošena rafalom iz ruku bojovnika HVO-a. Iz iskaza korištenog u svjedočenju Selvedina Kaplana i Samira Kaplana, brata ubijene Sanide, sklopili smo mozaik kako izgleda scena kad mejt (tijelo) ubijene djevojke odvoze traktorom na mjesno mezarje. Bila je umotana u bijelo ćebe. To je potresna slika. Brat i najbliži rođaci su izvedeni iz logora da sahrane svoju sestru. Vode ih porobljene i naređuju im da Sanidin mejt stave u traktorsku prikolicu. To su autentična svjedočenja preživjelih u postupcima koji su vođeni u Sudu BiH. Tu je i iskaz Sanidine majke Fate. To je potresno, ali to je istina koju moramo prihvatiti kao činjenicu o počinjenom zločinu.

• Stolac danas, jedna od “dejtonskih kontroverzi”?

– Dejtonski sporazum je kontroverzan. A, Stolac ustvari, i nije, jer je Stolac općina s najvećim procentom u implementaciji Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma. Ovdje su se ljudi vratili mimo volje svih političkih aktera u BiH, i rekao bih sa stopostotnom sigurnošću i mimo volje međunarodne zajednice u BiH.

Molit ćemo Boga da ima i hrišćana, i katolika, i muslimana – vjernika

Stećak. Taj kamen. Stoji. I svjedoči. Stolački. Hercegovački. Bosanski. Naš. Stoljećima prkosi vremenu. Vjetru. Suncu. Čovjeku. Kazuje. Govori. Ćuti. Piše. Onako dostojanstveno. To krv je. To nebo je. To život je. I slike. Pročitane. Žive. Nama. Vama. Onima. Da, taj kamen. K'o bedem stoji. I kaže. Krv sam ti. Oca. Babe. Dede. Pradede. Đeda. Čukunđeda. Oko sam ti. I život sam tvoj. Ti u mojim venama. Ja u očima tvojim što gledati moraju naprijed. Ja, stolački stećak, kažem. Pao sam od sablje. Metka. Ne! Ne! I ne! Pao sam od ljubavi za Istinu, eto to ti kažem. I zato stojim ovdje uspravno, da ti kažem. I ti kaži. Ne ćuti. Podigla me samo jedna ruka. Meni sad vidljiva. Da ti nastaviš dalje. Ja nevin sam. I vječan.

Ja, stolački kamen. U srcu majke sam ti. I ruku njenih što brižno te doticala. Hranila. Njegovala. U oku sam tvoje sreće. U glavi sam onog koji me zaobilazi. I koji me neće pogledati nikad. Jer, istina sam, a on čovjek nije. Jer, čovjek samo u oči gleda. E, moj rođeni. Ja sam ti stolački kamen. Od onih prije. I onih budućih. A, ti si sad stvaran. Gledaj me. I kaži, kaži im da vidio si me. I pokaži im i kuću ovu moju vječnu. I onu na kojoj se ukopah. Da istinom borim se. Za tebe. Do vječne staze tvoje. Ja, stolački kamen. Svjedok sam. I ognjišta. I kuće. I krvi. I užasa. I plača. I tebe. Umotanog u ćebe. U krilu tvoje majke, što bježaše od najmilijeg. Jer, morade. Ja, stolački kamen kažem. Ostani tu. Ne idi. Ovdje je ljubav. I sve tvoje. I srce pomahnitalo. I pogled stidni djevojke. Kod Potoka. Ovdje je. Inat. I prkos. I jabuka u dvorištu komšije. Sva ta ljubav, veća je od zla oka onog što stide se pogledati u mene. U kamen. Jer, to čovjek nije. Neka, nekaaaa…. Ne zaboravi, izvor sam. Iskrenost. Oprosti, jer ti si veći. Praštanje je tvoje. Većem pripada. Čovjek si. To kaže stolački kamen. Stoljećima stojim. I borim se. Iako i ne vidiš. To kaže kamen u kojem srce bije …Tebi. O. Čovječe! Pokvaren je onaj koji ljude nagovara. Ali, ljudi nemaju imana. Doći će dan kada ćemo moliti Boga da ima i hrišćana, i katolika, i muslimana. Vjernika. Kakvo zlo ulazi u ljude. Itekakvo zlo.

(Odjeljak iz knjige Stolac, prešućeni zločin)

 

Znate, nama Stočanima je bilo namijenjeno da naselimo Vareš, Kakanj i Kraljevu Sutjesku, a zauzvrat su Varešani, Kakanjci napučili Stolac. To je implementacija sporazuma iz Graca Mate Bobana i Radovana Karadžića. U javnosti se ne pridaje skoro nikakav značaj dolasku delegacije HDZ-a Vareša u Stolac 1991. i uzvratne posjete čelnika HDZ-a Stoca u Vareš iste godine.

• Zašto su ti sastanci značajni?

– Tada je dogovoreno preseljenje ljudi iz Vareša u Stolac, a Stočani su trebali otići u gradove pod Bobovcem. Hrvati iz Vareša, Kraljeve Sutjeske i Kaknja, ispod Bobovca , dolaze po instrukciji Mate Bobana, Gojka Šuška i Franje Tuđmana ovdje na jug i jugoistok države. Tuđman tim ljudima pravi naselja i tim naseljima daje imena po Bobanu i Šušku. Sve se to dešava u trenutku krvavih sukoba i brutalnih zločina između Armije RBiH i HVO-a, saveznika s početka odbrane od agresije na BiH.

Memorandum SANU-a Dobrice Ćosića motivira Slobodana Miloševića da s Radovanim Karadžićem ulazi u aranžman ostvarivanja ovog nauma, pa se tako Hrvati ispod Bobovca u jeku žestokih sukoba prebacuju preko teritorija koji je zaposjela JNA i domaći kolaboracionisti koji će kasnije postati Vojska Republike Srpske.

• Kakve su reakcije na knjigu?

Za sada odlične. Imali smo tek jednu promociju – u Potocima kod Mostara. Slijedeća bi trebala biti u Blagaju, potom u Mostaru, i onda bi došli u Stolac na godišnjicu posljednje faze etničkog čišćenja Stoca koje  je izvršeno 4. augusta 1993. O tom danu na nekoliko mjesta u knjizi pišem u književnoj formi. Ljudi mi govore da su počeli čitati i nisu je ostavljali dok nisu pročitali do kraja svih 330 stranica. A to je valjda dobar znak. Valjda zbog toga knjige i vrijedi pisati. 

Izvor: Al Jazeera