Presuda Prliću i drugima – zločini i političke manipulacije

"Pravosnažna presuda u slučaju 'Prlić i ostali' neće donijeti satisfakciju žrtvama", piše autor (EPA)

Nervoza uoči izricanja presude žalbenog vijeća Haškog tribunala u slučaju “Prlić i ostali” raste. Promocija Prlićeve knjige u Zagrebu, boravak tužitelja iz ovog slučaja u Bosni i Hercegovini, obilježavanje godišnjice rušenja Starog mosta u Mostaru svojevrsno su zagrijavanje pred 29. novembar, dan za kada je zakazano ročište. Oku analitičara nije promaklo da je izricanje presude čelnicima nekadašnje samoproglašene Hrvatske republike Herceg-Bosne zakazano samo nekoliko dana nakon godišnjice (18. novembra) jednostranog formiranja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koja će kasnije “prerasti” u samoproglašenu Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu.

Presuda žalbenog vijeća bit će mješavina prava, politike, činjenica, ali i neznanja, nerazumijevanja, naivnosti, predrasuda sudija koje će o njoj odlučivati. I oni su, ipak, samo ljudi.

Udruženja žrtava i dio javnosti koji se smatra oštećenim provođenjem politike “HRHB” nade polažu u kvalifikacije iz presude raspravnog vijeća – sukob Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane bio je međunarodnog karaktera, postojao je udruženi zločinački poduhvat i utvrđena je krivica optuženih za zločine počinjene u njegovoj realizaciji.

Antonetti ne krije svoju naivnost

Pritom se zaboravlja da su tvrdnje raspravnog vijeća o ovim pitanjima usvojene uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg sudije Jean-Claudea Antonettija. On u svom suprotnom mišljenju navodi nekoliko izjava tadašnjeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana u kojima se potenciraju teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, potreba saradnje s bosanskim Muslimanima te eventualna konfederacija, do koje bi se došlo referendumom.

Pripajanje dijela Bosne i Hercegovine, navodi Antonetti, Tuđman je navodio samo u slučaju da se dio Bosne i Hercegovine s većinskim srpskim stanovništvom eventualno pripoji Srbiji. Antonetti taksativno navodi i presude Haškog tribunala ostalim zapovjednicima HVO-a i Hrvatske vojske u kojima se ne navodi institut udruženi zločinački poduhvat, niti su na osnovu njega izrečene kazne (Tihomir Blaškić, Kupreškići, Ante Gotovina, Dario Kordić, Mladen Naletilić,…). Antonetti ne krije svoju naivnost u vjeri da Tuđman nije mogao govoriti jedno, a činiti drugo u kontaktima s međunarodnim zvaničnicima.

U suprotnom mišljenju sudija Antonetti osporava tvrdnju raspravnog vijeća da je sukob tretiran u ovom slučaju bio međunarodnog karaktera. Sudija tvrdi da Tužilaštvo nije ponudilo kao dokaz nijedan dokument kojim se van razumne sumnje može utvrditi aktivno učešće HV-a u planiranju i izvođenju ofanzivnih akcija u Bosni i Hercegovini.

Preglasavanje u sudskom vijeću o ovim značajnim pitanjima sigurno će izazvati pažnju sudija koje trebaju donijeti konačnu presudu. Sudije raspravnog vijeća, uprkos neslaganjima o karakteru sukoba, visinu kazne za svih šest optuženih donijele su jednoglasno, što govori o tome da je Tužilaštvo, van razumne sumnje, dokazalo njihovo učešće u počinjenim zločinima.

‘Humano preseljenje muslimanskog stanovništva’

Odbrana nepravosnažno osuđenih, prema onome što je dostupno javnosti, svoju energiju fokusirala je na osporavanje udruženog zločinačkog poduhvata, za šta je izuzetno zanimanje pokazala i zvanična vlast u Hrvatskoj. Raspravno vijeće konstatovalo je da je cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda.

Ovaj hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini trebao se ili pripojiti Hrvatskoj nakon eventualnog raspada Bosne i Hercegovine, ili postati nezavisna država unutar Bosne i Hercegovine, tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su već u decembru 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom samozvane Hrvatske republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Tuđman, predsjednik Hrvatske) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.

U najmanju ruku od kraja oktobra 1992. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Slobodan Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti s mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorije Herceg-Bosne.

Za Hrvatsku bi mnogo značajnije bilo pokušavati osporiti međunarodni karakter sukoba, jer je takva kvalifikacija u pravosnažnoj presudi dovodi u nezgodan položaj na svjetskoj političkoj sceni. Učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu individualnog je karaktera svakoga od spomenutih, kao i Prlića i ostalih, ali prihvatanje kvalifikacije o međunarodnom sukobu na tlu Bosne i Hercegovine Hrvatsku historijski označava kao agresora.

Ko je potpisao Vašingtonski sporazum?

Raspravno vijeće, na osnovu iskaza svjedoka, ustanovilo je da je sukob Armije Bosne i Hercegovine i HVO-a u naznačeno vrijeme bio međunarodnog karaktera, zbog aktivnog učešća pripadnika Hrvatske vojske i direktne kontrole koju je vlast u Zagrebu imala nad strukturama HVO-a i samoproglašene Hrvatske republike Herceg-Bosne. Vojnici HV-a aktivno su učestvovali u napadima na mjesta u srednjoj Bosni, neki su bili na platnim spiskovima Hrvatske vojske, a predsjednik Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak koristili su svoj utjecaj na imenovanja ministara u samoproglašenoj vladi te kod smjenjivanja Ivice Rajića, ili, u konačnici, uklanjanja Mate Bobana s funkcije, piše u obrazloženju presude raspravnog vijeća.

Dodatni argument o međunarodnom karakteru sukoba Armije Bosne i Hercegovine i HVO-a na tlu Bosne i Hercegovine može se tražiti u procesu pregovora o zaustavljanju sukoba. O tome su direktno pregovarali predsjedavajući Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman da bi 18. marta 1994. stavili potpis na Vašingtonski sporazum. Izetbegović nije tada nastupao kao nacionalni lider, niti je o tome postigao sporazum s Matom Bobanom dok je bio na čelu Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine.

U presudi raspravnog vijeća potkrala se greška, pa je kao datum potpisivanja Sporazuma naveden 1. mart, a kao akteri se spominju Haris Silajdžić i Mate Granić. Oni su stavili paraf na preliminarni sporazum, koji su kasnije potpisala dvojica predsjednika.

I ako u konačnoj presudi ostane ocjena o međunarodnom karakteru sukoba, jasno je da oštećeni iz toga neće moći izvući nikakvu satisfakciju, kao što to nije bilo moguće ni nakon presude istog Haškog tribunala u slučajevima protiv visokih oficira i zvaničnika Republike Srpske zbog uloge visokih zvaničnika Jugoslavije, Srbije i tadašnje Jugoslavenske armije. Uprkos lobiranju, Hrvatska nije uspjela ono što je Srbija. 

Kako je Prlić preseljavao stanovništvo

Transkripti razgovora sa sastanaka Tuđmana i najbližih saradnika dostupni su Tužilaštvu i bili su predmet rasprave na sudskim ročištima, za razliku od nagodbe Vlade Srbije i Tužilaštva da se zacrne dijelovi transkripata sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane. Pregledom 2.600 stranica presude raspravnog vijeća vidljivo je da su neki od izrečenih stavova na ovim sastancima otkrili zločine prema vlastitom narodu u provedbi Tuđmanove ideje o “humanom preseljenju”, a što je javnosti, zaokupljenoj udruženim zločinačkim poduhvatom, promaklo.

Jadranku Prliću Tužilaštvo je stavilo na teret, a sudsko vijeće prihvatilo da je HVO u općini Vareš izvršio prisilno preseljenje nekoliko hiljada Hrvata na područje Hercegovine. U presudi se navodi da je, između ostalih, “na sastanku održanom u Splitu 5. novembra 1993, kojem su prisustvovali Franjo Tuđman, Milivoj Petković i Slobodan Praljak, Jadranko Prlić u vezi s objedinjavanjem hrvatskih teritorija izjavio sljedeće: ‘Mi se moramo približavati zaokruženju teritorija. Mi smo kao Vlada proljetos utvrđivali i prijedloge i zaključke, čak i o preseljenju određenih brigada sa nekih područja, koje bi uključivalo i preseljenje pučanstva sa tih područja i njegovo koncentriranje na određenim pravcima za koje smatramo da mogu postati i ostati hrvatski prostori.'”

Vijeće je zaključilo da su opasnost od mogućeg napada Armije Bosne i Hercegovine i stvarno izvedeni napadi bili dovoljni da dovedu do odlaska Hrvata iz općine, ali je utvrdilo i to da su snage HVO-a izvršile pritisak na Hrvate u cilju da oni odu iz Vareša.

Hoće li i u ovoj presudi Haškog tribunala biti elemenata politike? Hoće. Tokom posjete Bosni i Hercegovini nagovijestio je to tužilac u ovom procesu Kenneth Scott. Zbog mirnijih odnosa u regiji, ponekad morate praviti kompromise i s lošim momcima, pa je moguća i blaža presuda od one koju je izreklo raspravno vijeće, rekao je Scott.

Od trenutka izricanja nepravosnažne presude u Bosni i Hercegovini i regiji traju rasprave o historijskoj ulozi samoproglašene Hrvatske republike Herceg-Bosne. Prvo, nesporna je činjenica da je upitan njen legalitet. Nekoliko dana nakon proglašenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, 23. novembra 1991, Vlada Socijalističke republike Bosne i Hercegovine proglasila je Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu nezakonitom, a Ustavni sud Bosne i Hercegovine 14. septembra 1992. donio je odluku o njenoj neustavnosti.

I bebe su bile u logorima

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija potvrdilo je 16. novembra 1992. da neće priznati nijedan unilateralno proglašen entitet koji narušava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Činjenica je, također, da je HVO odigrao vrlo važnu ulogu u odbrani teritorije Bosne i Hercegovine od napada Jugoslavenske narodne armije početkom 1992, ali i u borbi za opstanak hrvatskog naroda na ovom prostoru. Od početka 1993. počeli su zločini, a u većini slučajeva nije ih nasumice počinila šačica nedisciplinovanih vojnika nego su bili ishod plana koji su pripremili učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz samozvane Hrvatske republike Herceg-Bosne, rekle su sudije u prvostepenom postupku.

Pravosnažna presuda u slučaju “Prlić i ostali” neće donijeti satisfakciju Nijazi Duharkić, koja je sa samo dva dana od rođenja bila sedam mjeseci zatočena u jednom od logora HVO-a, ni onima koji su bili zatočeni u Dretelju, Heliodromu i drugim logorima. U mjesecima koji slijede ona će kao naručena poslužiti akterima izbornog nadmetanja sljedeće godine da prodube frustracije i žrtava, ali i zagovornika politike Herceg-Bosne.

Presuda će vrlo brzo izgubiti svoj pravni život i postati predmet političke manipulacije. Posljedica će biti očekivana reakcija glasača iza glasačkog paravana – zaokruživanje stranaka i kandidata koji već više od 20 godina vladaju ravnotežom straha.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera