Presuda Ratku Mladiću zatvara krvavi krug genocida

Ratko Mladić haški je optuženik čijim se slučajem zatvara krug presuda za genocid u Srebrenici, ali u regiji se presude Haškog tribunala ne poštuju te i dalje tumače po etničkoj pripadnosti, kažu sugovornici Al Jazeere.

Bivši zamjenik glavnog haškog tužitelja Graham Blewitt smatra Mladića “jednom od najodgovornijih osoba za ozbiljne i teške zločine”, počinjene u Bosni i Hercegovini u prvoj polovici ‘90-ih. 

Blewitt za Al Jazeeru kaže i da su “vremenska ograničenja s kojima su se suočavali tužitelj i Sud učinili nemogućim da se Mladića kazneno goni za sve zločine koje je počinio”.

“Odabirući najteža kaznena djela, među kojima su opsada Sarajeva i genocid u Srebrenici, tužitelj je pružio dovoljan obim zločina (pretpostavljajući da će Mladić biti osuđen za ta kaznena djela) da Sudsko vijeće odredi adekvatnu i dugotrajnu kaznu. Moje je čvrsto uvjerenje da je bilo prikladno Mladića kazneno goniti za ova, odabrana kaznena djela”, kaže Blewitt.

Smatra i da je kazneni progon Mladića, jednog od posljednjih haških bjegunaca, ispunio mandat koji je Haškom sudu dalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.

“Pridonio je međunarodnom miru i sigurnosti pokazujući da će počinitelji takvih zločina odgovarati i biti kažnjeni shodno tome. I to je posljedično pridonijelo zaustavljanju nekažnjivosti i ciklusa nasilja, te trajnom miru u državama bivše Jugoslavije”, dodaje Blewitt.

Najteži ratni zločini

U završnoj riječi u predmetu “Mladić” tužitelj Alan Tieger rekao je: “Bilo kakva kazna [bivšem zapovjedniku Vojske Republike Srpske] Ratku Mladiću manja od maksimalno predviđene, a to je kazna doživotnog zatvora, bila bi uvreda i živim i mrtvim žrtvama, kao i udarac pravdi.”

Mladićeva obrana misli drugačije i traži oslobađajuću presudu, tvrdeći da zločine nisu počinile snage kojima je zapovijedao nego paravojska, dobrovoljci, pripadnici teritorijalne obrane, policija te civili nad kojima nije imao kontrolu.

Presuda, čije je izricanje zakazano za srijedu, posljednji je prvostupanjski proces pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Sedam dana kasnije bit će izrečena presuda u žalbenom postupku u predmetu “Prlić i ostali”, čime Haški sud zatvara svoja vrata.

Osim za genocid, Mladić je optužen i za zločine protiv čovječnosti te kršenje zakona i običaja ratovanja. Na teret mu se stavlja planiranje, poticanje, zapovijedanje, pomaganje i podržavanje najtežih zločina, te sudjelovanje u nekoliko povezanih udruženih zločinačkih pothvata. Sudilo mu se i za teror nad građanima Sarajeva, eliminaciju Bošnjaka u Srebrenici, kao i uzimanje osoblja UN-a za taoce. Na teret mu se stavlja i genocid (u Srebrenici i još šest općina), progon, istrebljivanje, ubojstva, deportacija i prisilno premještanje stanovništva kojima je cilj, prema optužnici, bilo “trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u Bosni i Hercegovini”.

Prema Mladićevoj obrani, on je bio “blag, neučinkovit oficir, koji je pokušavao zaštititi Muslimane pred ljudima poput Karadžića […] i imao je sekundarnu ulogu i mnogo manju moć od komandanata korpusa”.

Nepoštivanje presuda 

Ponavljajući riječi tužitelja Tiegera, koji očekuje doživotnu kaznu, aktivist Eugen Jakovčić iz zagrebačkog Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, udruge koja je pratila procese za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, smatra da takva očekivanja “kao da održavaju civilizacijski minimum u iščekivanju presude”. Po njegovu mišljenju, ohrabruje činjenica da će Mladić “dočekati živ izricanje prvostupanjske presude za neke od najtežih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata, a koji su se dogodili u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj”.

“Nažalost, rad Haškog suda, njegove presude, a još manje u njegovim predmetima utvrđene činjenice slabo su nas ili gotovo nikako suočavale s prošlošću, ali obiteljima žrtava one su važne i to je za sada najvažnije”, kaže Jakovčić.

Nepoštivanje presuda u Haškom sudu, ali i pred sudovima u Bosni i Hercegovini problematičnim u suočavanju s prošlošću smatra i Erna Mačkić, izvršna urednica Balkanske istraživačke mreže u Bosni i Hercegovini.

“Bez obzira što smo dugi niz godina iza ratnih dešavanja, presude se, nažalost, tumače u ovisnosti o tome kojoj etničkoj grupi pripadamo. Ipak, predstavljaju upozorenje da se nedjela koja su počinjena i procesuiraju”, navodi Mačkić.

Stoga smatra da su presuda Mladiću i ostale presude koje se odnose na ratne zločine “jako bitne sa historijskog aspekta i utvrđivanja činjenica šta se dešavalo u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini”. “Ono što je drugačije, a još nije utvrđeno sudskim presudama jest kvalifikacija genocida u šest bh. opština, a što se stavlja na teret Mladiću. I ovisno o toj tački optužnice u presudi Mladiću uslijedit će niz reakcija”, kaže Mačkić.

‘Nepokolebljivost suda’

Govoreći o spomenutim reakcijama i vraćajući priču na Srebrenicu, Blewitt tvrdi da bi osuđujuća presuda Mladiću za genocid u toj enklavi pod zaštitom UN-a “trebala pridonijeti tome da žrtve prihvate iskrenost i nepokolebljivost Haškog suda u pokušaju da omogući pravdu”.

“Jasno je da osuđujuća presuda neće vratiti ubijene, ali prevlađujući osjećaj postizanja značajnog stupnja pravde trebao bi pružiti djelomičnu utjehu preživjelim žrtvama i njihovim obiteljima. Ne mogu zamisliti da bi sudsko vijeće moglo Mladića osloboditi krivnje, jer znam koliko su jaki dokazi Tužiteljstva. Ako se nemoguće dogodi i Mladić bude oslobođen krivnje, nije teško zamisliti da bi to moglo biti veliki izvor frustracije i podjela u Bosni i Hercegovini”, upozorava Blewitt.

“Sa aspekta preživjelih, barem kako oni navode, svaka presuda je bitna i na određeni način je satisfakcija. Kada bi se dogodilo eventualno oslobađanje Mladića za tačku optužnice za Srebrenicu, u svakom slučaju to bi izazvalo jako puno frustracija”, razmišlja i Mačkić.

Mladić je bio u bijegu punih 16 godina, a pritom je, navodno, imao aktivnu pomoć osoblja tadašnje jugoslavenske vojske, te specijalne postrojbe sastavljene od oficira vojske Srba iz Bosne i Hercegovine. No, srbijansko tužiteljstvo tvrdi da je optužnica protiv 11 osoba za pomaganje u Mladićevom bijegu i skrivanju proglašena državnom tajnom. Na pitanje govori li to što o (ne)suradnji Srbije s Haškim sudom i nespremnosti za suočavanje s istinom Jakovčić ukazuje na jednu od analiza beogradskog Fonda za humanitarno pravo, u kojoj stoji:

Stvarna slika Srbije

“Na čelu Vojske Srbije je čovek problematične ratne prošlosti; optuženi ili osumnjičeni za ratne zločine su poslanici u parlamentu; ima ih u glavnim odborima vladajućih stranaka, a najviši predstavnici vlasti savetuju se i rukuju sa osuđenim ratnim zločincima, od kojih su neki predavači na Vojnoj akademiji. To je slika Srbije danas, više od 20 godina od okončanja ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i skoro 20 godina od kraja sukoba na Kosovu.”

Uz sve to, navodeći brojne segmente “sumorne svakodnevice u suočavanju s teškim ratnim nasljeđem”, podsjeća i na beogradsku promociju knjige Momčila Krajišnika, koji je odslužio kaznu od 20 godina zatvora zbog progona, deportacija i prisilnog premještanja bošnjačkih i hrvatskih civila tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali i prijem kod bivšeg srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića. Dodaje tome i gostovanja na tribinama vladajuće Srpske napredne stranke još jednog osuđenog ratnog zločinca, Veselina Šljivančanina, koji je također odslužio kaznu. Na oba događaja, upozorava Jakovčić, predstavnici Inicijative mladih za ljudska prava prekidali su skupove, oba su puta fizički napadnuti, a sve je prošlo bez sankcija po napadače.

Nakon što Tribunal izrekne presudu Mladiću, a poslije toga i čelnicima samoproglašene Herceg-Bosne, slijedi “odlučujuća ‘bitka’ za naslijeđe UN-ovog ad hoc suda za bivšu Jugoslaviju”. Kako on misli, neophodna je javna prezentacija svih činjenica koje je Haški sud utvrdio u presudama van razumne sumnje. To bi trebao biti još jedan od koraka prema suočavaju s istinom, “neophodan za objektivan prikaz prošlosti, i to na temelju činjenica, a ne impresija i emocija”, kaže Jakovčić.

Izvor: Al Jazeera