Priča iz halepskih tunela
Piše: Ahmad Abazeid, pisac i istraživač
Tu… ispod zemlje, u vlazi, tami i zastrašujućoj tišini, sa sjekirom u ruci i pratiocem, kopao je tunel. Možda da izvrši bombaški napad, da se infiltrira u neprijateljske redove ili da dođe do hrane i pomoći, zavisno od onoga što je bitka u to vrijeme zahtijevala od njega. Detalji konačnice ga ne zanimaju sve dok je put jedan: kopanje tunela prema slobodi!
U zastrašujućoj tišini, sa svakim udarcem sjekire i razbijanjem kamena, pojavljivalo se lice djeteta ubijenog u Houlai, panika zatočenih u Damasku, stihovi starca u Doumi, porodice spremne na izbijanje požara u Baniyasu, škole čiji učenici leže raskomadani po Halepu… A onda, kada se vrati svom domu, ponovno je prisiljen da kopa – i njegova porodica je stradala pod ruševinama.
Djeca i ratne igre
U susjednom tunelu sjedi čovjek čija su šestorica braće mučenički stradala i sa sigurnošću govori o narednoj bici koja se sprema. Pored njega je još jedan koji je izgubio četvero, pa još jedan koji je izgubio dvoje… U tišini je slušao one koji se spremaju za najveće gubitke kako bi njihova porodica pronašla put prema svjetlu.
„Možda ćemo morati kopati cijeli život da iskopamo mali otvor u nadi da bi kroz njega zasjalo svjetlo za generacije koje dolaze.“
Na površini zemlje, iznad šume tunela i kopača u mraku, kao da je nastupio smak svijeta… Tu je Halep, najopasniji i najljepši grad na svijetu, grad koji je ostao bez hrane, ali ne i bez ljudi.
Između svaka dva pokolja, majka sprema večeru za svoju djecu koja bi uskoro mogla biti mrtva; borac sprema svoj zavežljaj za odlazak u rov koji će postati grob njegovom neprijatelju… ili njemu samom. Između kuća i parkova, kopaju se grobovi u velikoj žurbi, mlada dočekuje budućeg mučenika, djeca su se zanijela u ratne igre, bebe se rađaju s pogledom ljutnje i osvete, a sloboda piše posljednje stihove svoje sretne himne u srcima pobunjenika…
Učiteljice bez učenika
Nedaleko od poprišta masakra, svijet je živio sasvim uobičajenim životom… u njegovoj zastrašujućoj rutini! Isprobali smo sve načine stradanja, ginuli od gelera, obrušavanja zidova, komadanja udova… vidjeli smo strašne prizore, rijeke krvi i brojne ljudske žrtve; a onda, nakon što su prošli dani, mjeseci i godine masakra, ravnodušno smo zastali usred ogromne grobnice, smijući se iz dubine srca velikoj slobodi.
U masakru, u jednoj školi, nakon što su izvučena raskomadana tijela malih ‘terorista’, pod ruševinama je ostalo zaglavljeno tijelo još jedne djevojčice. Čitavu nedjelju dana njena majka i otac proveli su u suzama, bdijući pored ruševina, a Bijeli šljemovi su kopali i kopali. Kada su na kraju došli do tijela stradale djevojčice, roditelji su osjetili olakšanje….sreću.
U masakru, u jednoj školi, dvije učiteljice su sjedile ispred svojih učenika u školskim klupama i držale popodnevni čas. Samo dvije sekunde kasnije, učiteljice i dalje sjede na istom mjestu… obezglavljene… bez učenika.
U masakru, u jednoj školi, na zemlji zatrpanoj smrću i dijelovima tijela, leži ispruženo tijelo djevojčice, spokojno i u tišini, dok se krv slijeva niz njen školski šal oko vrata. Pored nje, otvorena sveska i rečenica ispisana bojicama „Ja volim Siriju“, a Sirija je neumorno sahranjivala svoje voljene.
U narednom masakru, reći ćemo žrtvama da umiru lijepo odjevene i da, za svaki slučaj, ostave pored sebe precizne kamere, možda će zatrebati kakvom dnevnom listu koji se dijeli uz jutarnji čaj. Obavijestit ćemo žene da ostave oporuke namirisane citatima Simone de Beauvoir, kako bi njihova smrt imala nekog smisla u razgovorima koji se vode po brojnim organizacijama i ministarstvima. Obavijestit ćemo ubijenu djecu da u svojim sveskama napišu desetak puta kakva je tačno razlika između Vijeća sigurnosti i terorizma, ali ćemo i rijetkim preživjelim reći jednu istinu: koliko su usamljeni.
Diskusija o elokventnom opravdanju
Dok smo umirali, dok je pokolj prijetio ljudima a smrt dolazila iz svakog pravca: s kopna, mora i iz zraka, očigledni genocid bio je samo moguća stavka u konferencijskim salama. Pokolji su bili poput bilo kojeg političkog čina koji se u tišini predlagao kao tema za diskusiju, modifikaciju ili pregovaranje. Masakr je bio prikladan, legalan i u trendu, kako to dolikuje velikim silama. To nije bilo djelo nekih manjih organizacija, niti je to bila klasična džihadska retorika da bi se – prema ekspertima – smatrala činom terorizma.
Države koje su stoljećima širile moralne i humanitarne parole narodima na zemlji ozbiljno diskutiraju o nekom elokventnom opravdanju ili preciznom znanstvenom izgovoru za veliki masakr, kao da među hiljadama stradalih žele pronaći bar jednu osobu za koju mogu reći da pripada frakciji koju mrze.
„Nacije“ su se sastajale kako bi raspravljale o najpovoljnijem rješenju dok masakr traje: evakuacija ljudi iz njihovih gradova. Pri tome su bili zahvalni krvniku ako zaustavi masakr bar na dva sata. Od nas su tražili da zauzvrat pokažemo dobru volju, da odložimo oružje, zaboravimo mučenike koji su dali živote i odreknemo se vlastite savjesti te da nastavimo dalje prihvativši sramotu i poraz zadovoljni naknadom.
Naši arapski velikodostojnici i naš arapski narod bili su zauzeti nogometnim tabelama i gasom. Niko od poštovanih lidera nije narušio svoj ugled i mirnu pribranost kako bi osudio ili se usprotivio našem javnom umiranju. Čak su i riječi utjehe bile više od onoga što zaslužuju mrtvi.
Ukus slobode
Možda ćete nas ponovo upitati: Da li je sloboda bila vrijedna ovolikog stradanja?!
Ali, nakon ovolikog stradanja možda je bolje postaviti pitanje: zaslužuje li svijet život nakon ovolike sramote?!
Naš rat traje dugo jer je i nepravda dugo trajala. Cilj kojem težimo je naše neotuđivo pravo, ali je dug put koji vodi do njega. Borba da se narodu pruži mogućnost da živi bez mučeničkih žrtava i da se osigura pravo budućim generacijama na slobodu i dostojanstvo trajat će sve dok traju nasilje i nepravda.
Dok drugi žive u porodičnom spokoju, mirnim gradovima i luksuzu, bez opsade, granatiranja ili brze smrti na ulicama, nisu ni svjesni kako je ukus slobode ljepši od svega.
Nećemo se kajati što smo imali svoje dostojanstvo.
Izvor: Al Jazeera