Priča migranta – surova istina

Svaka izbjeglica donosi jednu novu priču, koja će vremenom ugledati svjetlo dana (EPA)

Piše: Hadis Kurtović

Glavna tema, posljednjih nekoliko mjeseci prisutna u medijima, od malih portala do najvećih medijskih kuća, su migranti sa Bliskog istoka. Migranti su pokazali da su evropske vrijednosti u krizi, samim tim su pokazali i krizu same Evrope. Svakako da integracija migranata u evropske vrijednosti je još jedna kriza u nizu što stvara veliki poduhvat i za migrante i za samu Evropu.

Duge kolone, prenatrpani migracioni centri, izmorena lica su svakodnevnica, na sve to i još više su spremni migranti nadajući se boljem životu. Međutim, s druge strane imamo krizu smisla postojanja i prezira prema patnji savremenog društva.

Rawi Hage, autor knjige „Žohar“, upravo nam piše o životu migranta i krizi smisla postojanja, odnosno o migrantskoj zajednici koja živi u Kanadi. Rawijev protagonist nije migrant iz ovog vremena, nego iz vremena iranske revolucije, kada je veliki broj Iranaca napustio Irana žudeći za zapadnom demokratijom.

Autor pripovijeda uz ogromnu dozu crnog humora i prezirom prema patnji savremenog društva o migrantskoj zajednici sa tačke gledišta jednog džeparoša i sitnog lopova koji je sebi umislio da je žohar, odnosno pola čovjek pola žohar.

Sumanute ideje

Ovakvim sumanutim idejama pokuša izvršiti suicid, međutim, ne polazi mu za rukom. Završava kod psihijatrice, koja mu pokušava pomoći otkriti njegove razloge suicidalnih misli. Kroz sesije glavni lik nam otkriva tajne podijeljene u povjerenju, ali i one otkrivene na silu na zahtjev i molbu psihijatrice.

Pripovijeda nam o svojim odnosima prema roditeljima i sestri, te o svom životu i tragičnoj procjeni prije dolaska u Kanadu.

Autor, po svemu sudeći, priča svoju životnu priču uz mnogo fikcionih elemenata. Prema tome, roman ne može svrstati kao autofikcijski, niti autobiografski, ali ipak ima izražen autobiografski ton pripovijedanja. Rawi Hage je pisac egzistencijalista, posve je vidljiv uticaj Camusa, Sartrea, Celinea i mnogih drugih egzistencijalista bivšeg vremena, koji su svojevremeno postali klasici u književnosti.

Čitajući roman vrlo dobro će nas podsjetiti na Camusovog Stranca. Stalna borba za smislom života i postojanja prožeta je u Hagevijim stranicama romana. Rečenice su mu često kratke, sa jednom ili dvije riječi vodi dijaloge, ali svakako svojim pitkim stilom pisanja zadržava pažnju čitaoca do kraja samog romana.

Priča migranta

Rawi Hage lijepo slaže priču. Velike ambicije i žestinu pisanja, koje smo mogli primijetiti u njegovom prvijencu “De Nirove igre” se nastavlja i u „Žoharu“. Sve sklapa u jednu lijepu i shematiziranu priču, što čini ovaj roman i predvidivim  u samom kraju.

Migranti koji su preplavili zapadnu Evropu donose svoju krizu i svoju priču. Svaki pojedinac  donosi jednu novu priču, jednu sudbinu proživljenu na vlastitoj koži, koja će vremenom ugledati svjetlo dana. 

Zasigurno, dok mi čitamo ovaj tekst, na granici jedne od evropskih zemalja ili obala Sredozemnog mora, pod ćebetom i u blatu, na otvorenom nebu nastaje jedan novi roman i jedna nova priča, puna surove istine i društvene patnje.

Izvor: Al Jazeera