Priče palestinskih tinejdžera koje su osakatili izraelski vojnici
Piše: Jaclynn Ashly
Betlehem, okupirana Zapadna obala – Palestinski tinejdžeri s dubokim ožiljcima po nogama sasvim su uobičajen prizor u izbjegličkom kampu Dheisheh, a posteri i murali Palestinaca koje su ubile izraelske snage ukrašavaju betonske zidove kao svjedoci uznemiravajuće stvarnosti rutinskog izraelskog nasilja u kampu.
Međunarodni zakon zabranjuje upotrebu prave municije na civilima, osim u krajnjoj nuždi usljed opasnosti po život. Međutim, izraelski vojnici slobodno ispaljuju prave metke na Palestince tokom sukoba ili vojnih racija.
I palestinske i izraelske grupe za ljudska prava istakle su da je pretjerana upotreba sile Izraela nad Palestincima prouzrokovala više desetaka trajnih i privremenih oštećenja na okupiranoj palestinskoj teritoriji.
Nekoliko stanovnika kampa Dheisheh također je nedavno ubijeno, a posljednja je žrtva 21-godišnji Raed al-Salhi, koji je više puta ustrijeljen tokom izraelske vojne racije prošlog mjeseca. Podlegao je od zadobijenih rana 3. septembra u bolnici Hadassah u Jerusalemu, gotovo mjesec kasnije.
Palestinska nevladina organizacija Badil iz Betlehema izvijestila je o značajnom povećanju broja ranjavanja Palestinaca u izbjegličkom kampu prošle godine, od kojih je većinu uzrokovala prava municija. Većina prostrijelnih rana kod mladih u kampu nalazi se u predjelu ispod koljena, što sada najčešće nazivaju “pucanje u koljeno”.
Stanovnici kampa Dheisheh kažu da je izraelski vojni zapovjednik, koga mladi u Dheishehu zovu “kapetan Nidal”, prijetio da će namjerno osakatiti Palestince u kampu. “Polovinu vas osakatit ću i pustiti da druga polovina gura kolica”, kažu da je izjavio.
Badil potcrtava kako ove prijetnje pokazuju da incidenti “pucanja u koljeno” nisu slučajni ili izolovani nego su “rezultat sistematske izraelske vojne politike, čiji je cilj da suzbije otpor, teroriše palestinsku omladinu i trajno ih ranjava i / ili uzrokuje trajna oštećenja njihovom fizičkom i mentalnom zdravlju”.
Issa al-Mu'ti (15): ‘Nisam osjećao noge, vidio sam samo krv’
“Imao sam 12 godina. Bila je 2015. godina. Izbili su sukobi s izraelskim vojnicima na sjevernom ulazu u Betlehem. Bio sam kući s porodicom kad je do mene došla vijest da je moj mlađi brat otišao učestvovati u sukobima.
Plašio sam se za njega. Nije trebao otići. Odlučio sam izaći i potražiti ga kako bi ga vratio u kamp.
Kad sam stigao, sukob je bio u toku. Izraelci su bacali suzavac i ispaljivali čelične metke obložene gumom. Ali ja sam nastavio tražiti brata. Odjednom su vojnici otvorili vatru ispaljujući prave metke. Pao sam na tlo. Nisam mogao ustati ili pomjeriti noge. Osvrnuo sam se oko sebe tražeći pomoć i vidio vojnike kako pucaju na Palestince koji su bježali.
Izraelski policijski pas napao me, ugrizavši me za nogu. Pokušao sam ga otjerati, ali onda su došli vojnici. Vukli su me po pločniku i tukli me, čak su me udarali po nogama. Nisu shvatili da sam ranjen. Kad su vidjeli moje rane, lica su im se izobličila u šoku i pobjegli su od mene.
Odmah sam pogledao dolje. Moje noge izgledale su tako strašno. Nisam ništa osjećao – vidio sam samo krv. Kasnije sam saznao da sam pogođen dum-dum mecima u obje noge. Upotreba ovih metaka ilegalna je po međunarodnom zakonu.
Vojnici su neko vrijeme zurili u mene izdaleka. Vidio sam da su zaprepašteni i da nisu znali šta da rade. Nakon izvjesnog vremena prebačen sam u bolnicu Hadassah u Jerusalemu. Tamo sam proveo tri mjeseca, od čega sam gotovo mjesec bio lisicama privezan za bolnički krevet.
Naoružani izraelski vojnici bili su stacionirani u mojoj sobi sve vrijeme i ponekad su dolazili izraelski obavještajci u bolnicu i ispitivali me o bacanju kamenja i Molotovljevih koktela na vojnike.
Bol je bio nesnošljiv. Imao sam jednu operaciju na lijevoj nozi i 20 operacija na desnoj. Na desnoj nozi bile su najgore rane. Doktori su mi rekli da su mi meci uništili vene, tako da krv nije mogla doći do moje noge.
U bolnici mi se pojavila gangrena i doktori su rekli da će mi morati amputirati nogu.
Prvo sam odbio. Šta bih mogao raditi s jednom nogom? Osjećao sam da bi mi život bio uništen. Ali, bol od gangrene pojačala se. Noga mi je postala crna i osušila se. Situacija je došla do te tačke da je odsijecanje noge bilo olakšanje.
Povrede koje sam zadobio promijenile su svaki aspekt mog života. Ne mogu dugo hodati. Prije ranjavanja sam radio da bih olakšao porodici. Mi nismo bogati, pa mi je bilo važno da doprinesem domaćinstvu. Ali, sada ne mogu raditi ništa.
Moja je porodica pokrenula tužbu protiv vojnika na izraelskom sudu.
Nedugo potom izraelski vojnici dolazili su u našu kuću i maltretirali mog oca. On radi u pekari u Gush Etzionu [jednoj od ilegalnih izraelskih četvrti]. Vojnici mu stalno prijete, govore mu da će mu oduzeti izraelsku dozvolu, pa neće moći raditi – što bi uništilo našu porodicu – ili da će mene staviti u pritvor ako porodica ne odustane od tužbe.
Znam da vojnici vjerovatno neće biti kažnjeni. Oni su Izraelci koji će se pojaviti pred izraelskim sudom. Ali, oni su me trajno onesposobili i ustrijelili me mecima zabranjenim međunarodnim zakonom. Kako mogu ne biti smatrani odgovornima?”
Ramzi Ajamiah (15): ‘To utječe na našu psihu’
“Izraelski vojnici pucali su mi u obje noge. Metak koji je prošao kroz moju lijevu nogu pogodio je čašicu. Pogodio je i živac, pa doktori nisu mogli izvaditi metak. Geleri su ostali u mojoj lijevoj nozi.
Ne mogu dugo hodati. Ponekad me noge izdaju. Posebno tokom zimskih mjeseci, hladnoća pojačava bol. Ponekad je bol tako jak da ne mogu ići u školu. Izgubio sam više od jedne školske godine zbog povreda.
Incident se dogodio u 6 ujutro 2016. kad su izraelski vojnici izvršili raciju u kampu. Ja sam krenuo u školu. Vojnici redovno ulaze u kamp vozeći se civilnim, a ne vojnim vozilima, pa ih nije lako primijetiti.
Jedan od tih autobusa bio je parkiran ispred škole. Čim su vojnici izašli iz autobusa, izbili su sukobi.
Vojnici su me pogodili pravim metkom u lijevu nogu. Bio sam u šoku i srušio sam se na tlo. Moj prijatelj vidio je šta se dogodilo, pritrčao mi je i pokušao me odnijeti dalje od sukoba. Tada je jedan od vojnika pucao mom prijatelju u nogu i pogodio ga. Ali, on je nastavio ići. Onda ga je pogodio opet, ovog puta u drugu nogu, i obojica smo se srušili.
Tada su me vojnici ponovno pogodili u desnu nogu.
Gotovo mjesec bio sam u bolnici. Doktori su morali uzeti meso s drugih dijelova mog tijela i presaditi ga u nogu jer mi je metak izbio velike komade mesa iz noge. Umetnuli su mi fiksator da drži meso dok su rane zacjeljivale i noge su mi stavili u gips.
Neke dvije sedmice nakon što sam otpušten iz bolnice, izraelski vojnici došli su u moju kuću usred noći da me uhapse. Mislio sam da će me vojnici pustiti na miru nakon što su pucali na mene. Ali, oni su me izvukli iz kreveta, stavili mi lisice i povez preko očiju i ubacili me u izraelski vojni džip. Rekli su da sam bacao kamenje na vojnike u kampu.
Proveo sam dvije sedmice u izraelskom zatvoru Ofer u blizini Ramallaha. Tamo me zatvorski doktor nemarno liječio. Izgledalo je kao da je fokusiran na to da mi pogorša stanje.
Prvo mi je skinuo gips. Bez gipsa mi se dešavalo da fiksator u nozi zapne za čaršafe tokom noći. Stalno je bilo mnogo krvi. Umjesto da zamijeni gips doktor je počeo uklanjati fiksator, jedan po jedan metalni dio. Nakon toga su mi se rane pogoršale.
Nije to samo fizički bol. Svi mi koje su Izraelci ranili patimo i psihički, imamo traume.
Ja sam postao ovisan o lijekovima protiv bolova, koji su mi trebali da bih mogao izdržati. Tata ih je počeo sakrivati od mene. Bio sam ljut kad ih nisam mogao dobiti. Prošao sam kroz nekoliko kriza; čak su mi se javljale halucinacije i počeo sam pričati sam sa sobom.
Nemam nijednog prijatelja koga izraelski vojnici nisu ili ranili ili zadržali u pritvoru. Naša zajednica još je slomljena zbog Raedove smrti [Raed al-Salhi]. On je najnovija izraelska žrtva i svi su ga u kampu voljeli. Bilo koji od nas mogao je imati takvu sudbinu.
Issa i ja najbolji smo prijatelji. Mi smo sada jedini iz društva koji nismo u zatvoru ili mrtvi zbog Izraela.”
Mustafa Elayan (17): ‘Žele nas učiniti bespomoćnima’
“Zaputio sam se prema ulazu u kamp tokom jutarnjih sati 2015. godine, gdje su izbili sukobi s izraelskim vojnicima. Kad sam stigao, iznenada sam dobio metak u desnu nogu. Ja to tada nisam znao, ali na krovu jedne od susjednih zgrada bio je izraelski snajperist, koji je gađao.
Pao sam na tlo. Zvao sam u pomoć, ali nikoga nije bilo u blizini. Svi su se razbježali, pa sam se počeo vući do kampa. Neki momci u kampu našli su me i odnijeli.
Izraelski vojnici bili su stacionirani na svim ulazima u kamp i oni su spriječili [palestinska] kola hitne pomoći da uđu. Privatni automobil odvezao nas je u bolnicu, ali trebalo nam je najmanje 40 minuta da nađemo izlaz iz kampa. Ja sam mnogo krvario. Sve o čemu sam mogao misliti bio je bol. Strahovao sam da neću preživjeti do bolnice ili da će me vojnici pritvoriti.
Završio sam u rehabilitacijskoj bolnici Beit Jala, gdje su mi doktori rekli da sam pretrpio rijetku povredu. Metak mi je probio nogu i uništio splet živaca. Ponekad sam u tijelu osjećao električni šok zbog oštećenih živaca.
Doktori su probali sve da mi ublaže bol. Pio sam lijekove protiv bolova jedan za drugim. Čak su mi ubrizgali anestetik u kičmu, ali ništa nije pomoglo.
Nekih pet mjeseci sve što sam osjećao, vidio ili pomislio bio je bol. U to vrijeme zalihe lijekova protiv bolova primakle su se kraju u bolnici. Bilo je jasno da trebam biti prebačen u drugu bolnicu.
Stanovnici u kampu Dheisheh pratili su moj slučaj. Sedmicama su protestovali i blokirali saobraćaj na glavnoj ulici zahtijevajući od Palestinske samouprave da mi pomogne. Konačno je Palestinska samouprava uspjela isposlovati da moja majka i ja dobijemo dozvolu da uđemo u Izrael kako bih bio liječen u vojnoj bolnici Tel HaShomer u Tel Avivu.
Kola hitne pomoći ostavila su me na punktu ‘300’ u Betlehemu, odakle sam trebao biti prebačen u izraelsku ambulantu. Ali, vojnici su me satima držali na nosilima na ulici. Ismijavali su me, udarajući me u rame uz riječi ‘Čestitamo, sada si heroj’ i rekli su mi da ću ići u zatvor.
Kad smo konačno stigli, moja majka i ja nismo ni s kim mogli komunicirati. Nije bilo nikoga ko bi s nama razgovarao na arapskom. Ja sam tako glasno vrištao od bolova da su me sestre premjestile u odvojenu sobu, ispred koje je bio izraelski stražar.
Zaključali su vrata i zapečatili sve prozore i nisu čak ni mojoj majci dozvoljavali izaći iz sobe. Morala je spavati na hladnom, tvrdom podu jer joj Izraelci nisu osigurali madrac.
Proveo sam 19 dana u bolnici. Nisu me liječili, samo su mi davali panadol svakih nekoliko sati. Ponekad je sestra ulazila u sobu i vikala na mene na arapskom, optužujući me da sam na nju bacao kamenje i nazivao je neprijateljem. Kad smo pokušavali dobiti informacije od nje o mom liječenju, pretvarala se da ne govori arapski.
Nismo znali šta da radimo. Zažalio sam što sam došao u bolnicu. S obzirom na to kako su prema meni postupali, osjećao sam se kao da sam ranjen po drugi put.
Naši prijatelji i porodica u kampu Dheisheh preko Facebooka su stupili u kontakt s Palestincima državljanima Izraela da vide mogu li nam pomoći. Nekoliko njih došlo je u bolnicu i pokušalo saznati šta se događa. Doktori su im rekli da će mi amputirati nogu.
Pročitajte više: Mladi Palestinci: Izrael je život učinio paklom
Mnogo smo se uplašili. Jednog dana Palestinci su uspjeli ući u moju sobu dok je trajala smjena straže. Zamotali su me u deku, stavili me u kolica i prokrijumčarili iz bolnice. Odnijeli su me do izraelskog automobila sa žutim tablicama i odvezli me nazad u bolnicu Beit Jala.
Četiri mjeseca kasnije grupa italijanskih aktivista došla je u bolnicu da me posjeti nakon što su čuli za moj slučaj. Oni su me prebacili u Italiju, gdje sam operisan, gotovo godinu nakon ranjavanja.
Italijanski doktori kažu mi da ću jednog dana opet moći trčati. Više ne osjećam bol, ali ne osjećam ništa od koljena nadolje. I dalje ne mogu pomjeriti čak ni stopalo, pa se ne nadam da ću sasvim ozdraviti.
Povrede su mi uništile život. Ne mogu normalno hodati. Ne idem u školu otkad sam ranjen. Ne radim ništa posebno sada osim što sam u kući ili ponekad lutam po kampu.
Ali, ja nisam jedini. Izraelske politike fokusirane su na to da nas onesposobe. Oni nas čak ni ne žele ubiti. Žele nas ostaviti na životu, ali nas učiniti bespomoćnima da im se na bilo koji način suprotstavimo.”
Izvor: Al Jazeera