Primitivni ‘križar’ i opasna ksenofobija

Najveći dio stanovnika Hrvatske pomogao je izbjeglicama, piše autor (AP)

Piše: Josip Antić

U tjednu u kojem se val izbjeglica na transferu do Austrije i Njemačke popeo do 100.000 osoba, da bi zadnjih dana pokazao nešto manji pritisak, Hrvatska je mogla ne samo odmoriti one koji su u prihvatu i pomoći dali najveći obol nego i suočiti se s vlastitim reakcijama koje su pratile mučnu, dramatičnu i dirljivu seobu naroda.

Prije svega riječ je o snažnoj empatiji s kojom je najveći dio stanovnika (ne samo u krajevima koji su na granici sa Srbijom ili se nalaze na koridorima prema Mađarskoj i Sloveniji) dočekao i ispratio one kojima je to u ovom trenu bitno.

Posredstvom medija otkrilo se tih dana mnoštvo dirljivih scena: u trenucima kad organizacija ni izbliza nije funkcionirala, anonimni građani dočekivali su izbjeglice s hranom i odjećom, drugi su ih besplatno prevozili od Zagreba do graničnih prijelaza, treći su iz Dalmacije i Istre slali donacije i zimsku odjeću.

Nisu to česti trenuci kad kolektivno nesvjesno provali tako da u drugom i drugačijem prepozna vlastiti lik i prema njemu se odnosi taman onako kako propisuje za ovaj dio Europe važeća moralna (i religijska) paradigma: ne čini drugom ono što ne želiš da drugi čini tebi.

Tim više začuđuje da su upravo iz krugova onih koji bi po svom nebeskom poslanju trebali prednjačiti u brizi za drugoga upravo prošlog tjedna do javnosti stigle ne samo suprotne, nego i opasne poruke. Nije da se riječi ksenofobije nisu tu i tamo čule i među dežurnim policajcima duha.

Osvanule su tako priče o tome kako je „u najmanju ruku sumnjivo da su najveći dio izbjeglica muškarci u punoj snazi“, da su to „bogatuni, jer odakle im mobiteli i internet i tko plaća skupi roaming po zemljama kojima prolaze“, čulo se i da je ta gomila  tužnog i napaćenog svijeta “organizirana i upućena da sruši Europu“.

No, po onoj kako je važno promisliti tko što govori, a tek onda o sadržaju, malo tko je reagirao na takve poluparanoidne pričice, tim više što je njihov utjecaj na opću klimu prema izbjeglicama bio ništavan. Ne mislim da je utjecaj onih koje ću sad spomenuti potencijalno išta veći, ali s obzirom odakle dolazi, teško da se njih može odšutjeti.

Neznanje i mržnja

Za lansiranje prve poslanice iz arsenala za vjerski rat poslužio je internet, točnije YouTube. Na toj stranici pojavio se video na kojem izvjesni franjevac Danijel Maljur, župni vikar Župe svetog Nikole u Hrvatskoj Kostajnici (u sklopu portala koji se zove Obrana vjere) ventilira toliko neznanja, mržnje i vjerskog fanatizma da je pravo čudo da je moderna tehnologija uopće izdržala toliku količinu jada, a da se prethodno u čitavoj regiji kompjuterski zasloni nisu pogasili k'o svijeće na kiši. Ima tu misli o astrologiji, Jehovinim svjedocima, jogi, filmu o Noi, a ima i o islamu.

Fra Danijel je najprije pobrojao sve veće tragedije koje su u povijesti zadesile čovječanstvo – od Džingis Kanovih konjaničkih blitz kriegova, pa sve do nacističkog holokausta i potom zaključio da „islam koji se na mala vrata uvlači u naše živote, bez sumnje, nadmašuje sve navedene tragedije“. 

Ima i fra Danijel dodatnu argumentaciju, komparativnom religijskom analizom došao je do zaključka da židovstvo i kršćanstvo vuku zajedničke korijene od Abrahama, dok je „jedino islam sasušeni korov“. „Ta religija prkosi pravome Bogu, svim ljudima, a i zdravom razumu“.  Nakon toga slijedi nizanka o tome kako je „Kur'an nevjerodostojna knjiga, jer je nastala puno nakon Muhammedove smrti“.

Fra Danijel pouzdano zna da sveta knjiga svih muslimana „nije Božja objavljena riječ, nego đavolsko nadahnuće“.  Po njemu „samo je radikalan musliman normalan musliman“, jer islam  „propisuje radikalizam“, „to je nasilna religija koja uništava cijeli svijet“.

Fra Danijel zna čak i to da je od utemeljenja islama kao religije „u osvajačkim pohodima islama ubijeno 270 milijuna ljudi“.  Zaključak: „nema dijaloga s islamom“, kaže čovjek čija je deviza reda „mir i dobro“, a na stranicama Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda opisan je kao „franjevac s neobičnim smislom za humor koji je odlučan u obrani vjere i spreman za izazove modernog društva“.

Priča o fratru zbog kojeg bi valjda sveti Franjo iz Asizija u očajanju dobio trostruko otvaranje stigmi objavljena je nedavno u hrvatskim medijima, traženo je očitovanje biskupa i nadređenih, a reakcija nije bilo.

Mudri ljudi

Dakako, u Katoličkoj crkvi ima čitav niz mudrih, smjernih, obrazovanih, širokih i duševnih sljedbenika svetoga Franje čiji su stavovi prema islamu i, što je još važnije, suživot s muslimanima najbolji lijek protiv zla što ga propagira čovjek koji nažalost nosi isti habit kao oni koji su stoljećima, posebice na prostoru Bosne, prednjačili u promicanju obrazovanja, međusobnog razumijevanja i poštivanja ljudi različitih religija.

Upravo na takvim stavovima (ali i na pozivu papa Franje) temeljeni su brojni primjeri iz katoličkih župa u kojima se prikupljala pomoć za izbjeglice. Uostalom, o civilizacijskim dosezima hrvatskog društva svjedoči i nedavna izjava  muftije Islamske zajednice u Hrvatskoj Aziza Hasanovića o tome  kako bi upravo hrvatski model uređenja odnosa sa Islamskom zajednicom, koji se pokazao učinkovit, trebao biti model drugim zemljama, u Europi i širom svijeta, kako urediti međusobne odnose.

Šutnja na fra Danijelovu „obranu vjere“ negiranje je svega dobroga što su franjevci i drugi katolički svećenici i njihove islamske kolege, vjernici i nevjernici napravili i što čine, ali je istodobno iskaz opasne neodgovornosti.

U slučaju da se, što nije nerealno, Njemačka i Austrija odluče za zatvaranje granica pred izbjeglicama i da slijedom domino efekta u Hrvatskoj ostane izvjestan broj izbjeglica (da sad ne ulazimo u priče o Balkanu kao izbjegličkom ”hot spotu”), vrlo je vjerojatno da će neki od njih završiti u Sisku (navodno posebno ranjive skupine). Biskupiji u kojoj svoju vikarsku dužnost obavlja upravo fra Danijel.

Šutjeti danas o mržnji prema islamu koju on zagovara sa YouTubea znači biti sutra suodgovoran ako netko od njegovih sljedbenika s riječi prijeđe na djela.

Primjer križara iz Hrvatske Kostajnice jedinstven je u svom primitivizmu, no ksenofobnih stavova prema izbjeglicama ne manjka ni u onom dijelu klera u kojem se obrazovanje i pristojnost drže neupitnom kategorijom.

U istom tjednu kad je fra Danijel „o svom trošku“ držao govore o ”katoličkom džihadu”, u jednom drugom mediju, ovaj put za stavove Katoličke crkve u Hrvatskoj znatno važnijem, objavljen je komentar koji fenomen velike seobe naroda doživljava ne samo u prijeporu sa nedavnim zaključcima komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax nego i sa višeput isticanima stavovima vrhovnog poglavara Katoličke crkve pape Franje.

Poziv Pape

Tek kao posjetnik: Papa je još u kolovozu (kad izbjeglice nisu prelazile u Hrvatsku) pozvao župe u cijeloj Europi da prime po jednu izbjegličku obitelj, a o njegovoj trajnoj opredijeljenosti svjedoči i to da je  tijekom nedavnog boravka u SAD pozvao Amerikance da odbace “neprijateljstvo” prema imigrantima.

Identično stajalište zauzeli su članovi Iustitia et paxa, koji su se jasno referirali protiv politike mađarskog premijera Orbana, ocijenivši  “neprimjerenom praksu potpunog zatvaranja granica te afirmaciju koncepcija strogog kažnjavanja izbjeglica zbog nedopuštenih prelazaka preko granica”.

Za  razliku od tih nadređenih mu autoriteta, Ivan Miklenić u svom uredničkom komentaru u Glasu koncila pozdravlja politiku Mađarske, a izbjeglice vidi kao „opasnost za Europu“.

Tamo gdje običan čovjek vidi promrzle majke i djecu na kiši bez cipela, očeve koji više nisu sigurni u ispravnost odluke da se upute na takav put s obitelji, razdvojene obitelji i sveopću tugu, jad i čemer, svećenik Miklenić zaključuje kako su to “sve ljudi prikladni za ostvarivanje ciljeva ideologije globalizma koja ima naum razaranja ne samo obitelji, nacije, nacionalne države, kulturnoga identiteta, nego i, možda i osobito, monoteističkih svjetskih religija, posebno kršćanstva u svim njegovim pojavnostima”. 

Kad smo već kod Mađarske, tamošnji  biskup Laslo Kis-Rig to je početkom rujna izrazio znatno kraće. Po njemu nije riječ o izbjeglicama već o invaziji: “Oni dolaze i viču ‘Allahu akbar’. Oni žele da preuzmu kontrolu.”

U tom smislu stanku koja je trenutno uslijedila u dolasku izbjeglica ne bi samo trebalo shvatiti kao prigodu za odmor nego i za emitiranje kontraporuka ksenofobiji i vjerskoj netoleranciji.

Stvaranje novog života nikad i nigdje nije lak posao, posebice kada se iza sebe ostavlja rat, kad se nose ratni ožiljci, mijenja kulturološki krug. To je mnogim stanovnicima Hrvatske jasno preko vlastitog iskustva.

Što se uvjerenih kršćana tiče, imaju li dvojbe u tom pogledu bit će dovoljno da se sjete da je i Isus bio migrant! Nešto prije epizode o pokolju nevine dječice Evanđelje ovako zbori:

„Anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: ‘Ustan'i, reče, ‘uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem, jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.’ On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: ‘Iz Egipta dozvah Sina svoga“.

Kad se već fra Danijel i don Ivan nisu dosjetili knjige kojoj su posvetili svoj život.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera