Pripada li Njemačkoj važnija uloga u UN-u

SAD i Velika Britanija pozvali su Srbiju i Kosovo da se vrate dijalogu (EPA)

Pitanje statusa i priznavanje ključne društvene političke, ekonomske i kulturne uloge u Europi, ali i svijetu dio su argumenata kojim na pitanje – zbog čega je Njemačkoj važno da bude stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda – odgovara Ešref Kenan Rašidagić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Njemačka je prije nekoliko dana, zajedno s Belgijom, Južnoafričkom Republikom, Indonezijom i Dominikanskom Republikom, izabrana za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a na dvije godine. Mandat im počinje teći s prvim danom 2019. godine. Lobirajući za to mjesto, šef njemačke diplomacije Heiko Maas govorio je kako „Njemačka posebno želi i može igrati važnu ulogu kada je riječ o prevenciji kriza, očuvanju mira i stabilizaciji“, ali i da je četvrti najveći platiša doprinosa za funkcioniranje UN-a te drugi svjetski donator humanitarne pomoći.

Iako će mnogi reći kako je najveća svjetska organizacija izgubila na snazi i ugledu, još uvijek je više onih koji kažu da je neophodna svijetu. Uz pet stalnih članica (Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina, Francuska i Velika Britanija), Vijeće sigurnosti UN-a, kao tijelo u kojem se donose najvažnije odluke, utvrđuju smjernice i odlučuje o sankcijama  i legitimnoj upotrebi vojne sile, čini i 10 nestalnih, od kojih se polovica članica obnavlja svake godine. Stalne članice imaju pravo veta, nestalne nemaju.

Ostavština Hladnog rata

S obzirom na ugled, status i ulogu, koje je spomenuo prof. Rašidagić, opravdanim se postavlja i pitanje je li, nakon više od sedam desetljeća postojanja Ujedinjenih naroda, sazrelo vrijeme da se Njemačkoj dopusti stalno članstvo u Vijeću sigurnosti. Pogotovo ako se zna da je zna da je aktualna struktura UN-a, samim tim i Vijeća sigurnosti, stvorena krajem ‘40-ih godina prošlog stoljeća, dakle odmah po završetku Drugog svjetskog rata, pa samim tim je i odražavala konstelaciju odnosa u tadašnjem svijetu.

Osigurati ravnomjernu geografsku zastupljenost

Da bi Ujedinjeni narodi ponovno postali relevantan akter u osiguranju mira i sigurnosti u svijetu, a neophodno je osigurati da krovna međunarodna organizacija to bude, potrebno je uraditi temeljiti redizajn strukture i misije UN-a i Vijeća sigurnosti, ukazuje Ešref Kenan Rašidagić.

„Jedna od bitnijih stavki bilo bi i davanje stalnog članstva u Vijeću državama poput Njemačke i Japana, ali i osiguravanje ravnomjerne geografske zastupljenosti kroz uključivanje Brazila i neke od afričkih država. Međutim, izgledi za takvo što su gotovo nepostojeći, budući da ovise o spremnosti postojećih stalnih članica (sa pravom veta) da svojevoljno pristanu na relativno minoriziranje njihovih uloga“, navodi Rašidagić.

„Ukratko, sile pobjednice u tom sukobu su sagradile UN kao okvir za osiguranje mira i sigurnosti u svijetu i logično je da u tom momentu u tom okviru nije bilo mjesta za Njemačku i Japan, koje su označene kao glavni krivci za narušavanje postojeće svjetske sigurnosne arhitekture. Ovakav sistem se održao i tokom Hladnog rata zahvaljujući prešutnom dogovoru SAD i SSSR kojima je odgovaralo njihovo pozicioniranje kao blokovskih lidera“, podsjeća Rašidagić.

Već krajem ‘60-ih godina prošlog stoljeća Njemačka i Japan su se vratile na svjetsku političku, a posebno ekonomsku pozornicu i ponovno stekle status velesila. Ništa se nije promijenilo ni tada, a ni nakon okončanja Hladnog rata.

„Raspadom hladnoratovskog poretka u kojem su i UN funkcionirale kao teatar nadmetanja odnosno kolaboracije dvije supersile sigurnosna arhitektura zasnovana na postratnim premisama postala je u potpunosti arhaična i nefunkcionalna. To se najbolje odražava u potpunoj irelevantnosti UN i Vijeća sigurnosti kada je u pitanju njihova osnovna misija – osiguranje kolektivnog mira i sigurnosti u svijetu, što je bilo vidljivo i krenulo je od ratova u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi“, konstatira Rašidagić. Po njemu, postojeća institucionalna arhitektura UN-a ne odražava faktičke promjene i promijenjene geopolitičke odnose u svijetu nakon ‘90-ih.

Okrenuti se Francuskoj

No, kompliciranost odnosa unutar Ujedinjenih naroda, a pogotovo (zlo)upotreba mogućnosti stavljanja veta na pojedine odluke jedan su od argumenata protivnika stalnog njemačkog članstva u Vijeću sigurnosti UN-a. Prema mišljenju političkog analitičara Martina Brusisa, Njemačka ne bi trebala ni pokušavati dobiti stalno mjesto u Vijeću sigurnosti „sa stvarima koje se vežu za članstvo“, apostrofirajući upravo mogućnost veta“.

Njemačka i druge članice Europske unije bi trebale pokušati, smatra, uspostaviti bliske konsultacije i koordinaciju s Francuskom, tako da francuska pozicija u Vijeću sigurnosti bude usko povezana s EU-om i predstavnicima pozicije Unije.

Za dijalog umjesto sukoba

Šef njemačke diplomacije Heiko Maas je u lobiranju za njemačko, doduše nestalno, članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a kao ključne zadatke naveo „razoružavanje umjesto naoružavanja“ i „dijalog umjesto sukoba“, pa se očekuje da će u tom smjeru Njemačka i djelovati.

Jasno je, podsjećaju analitičari, i da Njemačka želi ojačati europske pozicije u UN-u, budući da nakon Brexita Francuska ostaje jedina predstavnica Unije. No, svima je na umu njemačko posredovanje u mnogim svjetskim krizama, pogotovo umješnost u pokušajima izgradnje mira i rješavanja sukoba.

Ako se, ipak, sagledaju argumenti za, odnosno protiv njemačkog stalnog članstva u Vijeću sigurnosti Brusis navodi značajan doprinos proračunu UN-a i aktivnostima organizacije. Spomenuti mehanizam veta, koji očito smatra najvećom zaprekom za normalno funkcioniranje Vijeća, ključna je zapreka članstvu.

„Više veto igrača u Vijeću sigurnosti ne bi pridonijelo tome da ta institucija prijeđe preko blokada koje su rezultat mogućnosti veta. To bi moglo dodatno paralizirati funkcioniranje Vijeća“, upozorava.

Ograničiti pravo na veto

Iako su od okončanja Drugog svjetskog rata protekle 73 godine još uvijek, doduše kao jedini argument, protivnici uključivanja Njemačke u stalno članstvo Vijeća sigurnosti UN-a ističu njezinu nacističku prošlost. No, Rašidagić smatra da se zapravo radi „o protivljenju postojećih stalnih članica da se njihova uloga dijelom umanji kroz uključivanje novih članica u stalnih sastav Vijeća“.

„Njemačka 2018. godine je svjetlosnim godinama daleko od Njemačke iz Drugog svjetskog rata i predstavlja bastion mira, stabilnosti, sigurnosti i, naposljetku, razuma u regiji Europe, što se svakodnevno može vidjeti kroz poteze njemačke vlade u odnosima sa Rusijom, suprotstavljanja ekscesima SAD-a pod Donaldom Trumpom, pozicioniranja u krizama koje negativno utiču na EU integracije (migracije, Brexit), ali i borbe protiv populističkog i desničarskog vala koji prijeti da uništi Europu kakvu poznajemo“, ukazuje Rašidagić.

Aktualno stanje u svijetu, u kojem dominiraju rivalstva moćnih sila, hibridni i trgovinski ratovi, migracije, zahtijevaju postojanje snažnijih međunarodnih organizacija. I stoga Brusis smatra da je došlo vrijeme za reformu Vijeća sigurnosti UN-a, „na način da se limitiraju mogućnosti veta stalnih članica kada se radi o vitalnim sigurnosnim pitanjima“.

„Ako je takva reforma moguća, onda bi tu trebale biti uključene i neke druge velike nacije kao stalne članice (pogotovo Indija, Brazil i Indonezija), kako bi se bolje oslikala raznolikost trenutnog međunarodnog poretka“, zaključuje Brusis.

Izvor: Al Jazeera