Prisilni brak – siva zona zakona

Piše: Muhammad Abdul Bari

Kako kod muslimana, tako i kod nemuslimana, postoji dosta konfuzije između ugovorenih brakova – gdje dvije porodice, uz saglasnost buduće mladenke i mladoženje, dogovore partnerstvo i prisilnih brakova, gdje je jedna strana primorana na brak protiv svoje volje.

To pitanje se našlo na naslovnicama u Velikoj Britaniji, gdje ministrica unutrašnjih poslova Theresa May treba izložiti kako će prisilni brakovi postati krivično djelo u Engleskoj, Walesu i Sjevernoj Irskoj. Sličan zakon uveden je u novembru u Škotskoj, dajući tamošnjim sudovima ovlaštenje da donose mjere zaštite onima koji su izloženi riziku: oni koji ih prekrše bi se mogli suočiti sa dvije godine u zatvoru.

Uzmimo u obzir brojke: Skoro 8.000 mladih ljudi u Velikoj Britaniji bilo je prisiljeno na brak u 2009. godini. Postotak mladića koji su prisiljeni na brak možda je mali (neki kažu 15 posto, naprama 85 posto žena), ali oni su, također, žrtve ovog zločina.

Priče o ženama prisiljenim na brak su užasnije (sa petogodišnjom djevojčicom za koju se smatra da je postala žrtva prisilnog braka). Međutim, muslimanski imam Ajmal Masroor nedavno je ispričao svoju ličnu priču o tome kako je prije 20 godina bio žrtva takve prakse i o tome kakve je posljedice ona imala na njega i njegovu porodicu. Ovi muškarci i žene često pate u tišini; mnogi su nemoćni da se usprotive kulturnom pritisku i emocionalnoj ucjeni svojih roditelja, porodica i plemena.

Od 2008. godine sudovi u Engleskoj, Walesu i Sjevernoj Irskoj su u mogućnosti da prema Zakonu o prisilnom braku izdaju nalog kako bi se spriječili prisilni brakovi i zaštitile žrtve. No Vlada planira kriminalizirati prisilne brakove. Da li je to najbolje rješenje?

Religije protiv prisilnog braka

Definicija koju koristi Kraljevsko tužilaštvo Velike Britanije (CPS) je ona koju su usvojili Vlada i visoki policijski službenici: “Prisilni brak je brak bez važećeg pristanka jedne ili obje strane, gdje je prinuda faktor.”

Prisilni brak razdire ljubav i žrtvuje muškarca i ženu na oltaru tuđih hirova. Ljubav je unutrašnja strast koja ne može biti prisilna i koja se ne može trampiti za porodičnu ili plemensku čast i kulturu.

Prinuda može uključivati fizički, psihološki, finansijski, seksualni i emocionalni pritisak. Kao takav, prisilni brak je gnusna praksa i neodbranjivo kršenje ljudskih prava. On zarobljava dvije duše bez ikakvog poštovanja i dostojanstva za ijednu od njih. Neki kažu da je to malo više od ropstva. Žrtve prisilnog braka, naročito žene, pate od izolacije, poremećaja ishrane, depresije, zloupotrebe narkotika i pokušaja samoubistva, kao i drugih fizičkih i psihičkih bolesti. Neki činovi nasilja u ime tzv. časti ili “ubistva iz časti” povezani su sa prisilnim brakom.

Porodični život zasnovan na braku je temelj ljudskog društva od početka našeg putovanja na Zemlji i prisiljavanje na takvu zajednicu je anatema. Ljubav jeste i treba biti izvor bračne zajednice; to je dar kojim su ljudska bića darovana. Prisilni brak razdire ljubav i žrtvuje muškarca i ženu na oltaru tuđih hirova. Ljubav je unutrašnja strast koja ne može biti prisilna i koja se ne može trampiti za porodičnu ili plemensku čast i kulturu.

Glavne svjetske religije nemaju (ili ne trebaju imati) nikakve veze sa prisilnim partnerstvima. Prisilni brak je “moralno i zakonski pogrešan”, kaže Crkva Engleske. Također, protivan je i jevrejskom zakonu.

Prisilni brak se čak ni ne smatra brakom u islamu. Da bi brak bio važeći u islamu, mora postojati pristanak strana kojem se propisno svjedoči. Poslanik islama poništio je brak koji je izvršen prisilno i koji žena nije prihvatila, rekavši: “Ako čovjek udaje svoju kćerku uprkos njenom protivljenju, takav je brak nevažeći.”

Začuđujuće je da prisilni brakovi još u ime religije prevladavaju u nekim, uglavnom plemenskim, kulturama. Nažalost, to uključuje i neke muslimanske kulture. No, glavnina muslimana otvoreno se protivi prisilnom braku. Na seminaru o prisilnom braku održanom 2009. godine u džamiji u Istočnom Londonu, njen glavni imam je govorio zajedno sa ličnostima iz oblasti prava i jasno je rekao: “Brak je važan dio islama; slobodan i voljan ugovor između muškarca i žene koji žele provesti svoje živote zajedno. Islam nas uči da su roditelji čuvari blagostanja i sigurnosti svoje djece; prisilni brakovi u suprotnosti su sa takvim učenjem.”

Je li zakon primjenjiv?

Postoji približavanje stavova između zagovornika i protivnika prijedlogu Vlade da se prisilni brakovi smatraju krivičnim djelom. Međutim, glavno je pitanje da li će on biti primjenjiv.

Podizanje svijesti o prisilnim brakovima i stvaranje odbojnosti prema njima je od vitalne važnosti. 

Konsultacije Vlade sa javnošću govore o postojanju snažnih argumenata za i protiv kreiranja novog krivičnog djela. Dakle, postavlja se pitanje da li je neophodno, ako sistem funkcionira unutar postojećih zakona, koristiti “tupi” instrument zakonodavstva za rješavanje tako složenog problema, naročito kada primjena možda neće biti laka?

Oni koji smatraju da bi prisilni brak trebao biti krivično djelo u zakonu sugeriraju da će “to podići nivo svijesti i da će djelovati kao sredstvo za odvraćanje – baš kao što je to slučaj u mjestima gdje je već postao krivično djelo, kao što su Australija, Njemačka, Belgija, Kipar i Danska”. 

Oni koji se protive tome ukazuju na zabrinutost da bi kazneni postupci mogli odvratiti žrtve, što bi zatim dovelo do manje civilnih ili krivičnih sankcija, i u konačnici do toga da prisilni brak postane još prikriveniji. Ne može se potcijeniti bojazan da žrtve možda neće moći istupiti.

Lord Lester iz Herne Hilla, koji je predstavio nacrt zakona o prisilnom braku usvojen 2008, rekao je: “Postoji već dosta krivičnog prava za rješavanje ubistava, otmica, silovanja i svih drugih manifestacija zla povezanih sa prisiljavanjem ljudi na brak protiv njihove volje.” Sugerirao je da je pristup porodičnog prava bolji od kaznenog procesa koji se, kako je rekao, “nije pokazao efikasnim načinom za hvatanje u koštac sa velikim društvenim problemom”.

Drugi problem oko kriminalizacije je taj da postoje istinska siva područja između ugovorenog i prisilnog braka. Šta je sa situacijama u kojima nema nasilja ili primjene stvarne sile? Tada bi bilo izuzetno teško odrediti da li je prag za prisilni brak dostignut. Tu su, zatim, pitanja oko namjere i “teret dokazivanja”.

Zakoni najbolje djeluju sa mobilizacijom javnog mnijenja; moralno prihvatanje od strane većinskog stanovništva je stoga jako važno. Podizanje svijesti o prisilnim brakovima i stvaranje odbojnosti prema njima je od vitalne važnosti. S obzirom na to da krivično pravo već predviđa kaznu za zločine koji mogu biti počinjeni kada se osoba prisiljava na brak, onda, po mom mišljenju, nema potrebe za izradu novog zakona.

Stavovi izraženi u ovom tekstu tu autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera