Problematična vremena pred SAD i S. Arabijom

Robert Jordan je osudio to što Donald Trump ignorira ulogu Mohammeda bin Salmana u slučaju ubistva saudijskog novinara (Reuters)

Ove godine se navršava obećavajuća godišnjica u historiji američke vanjske politike.

Prije 50 godina, 1969., američki predsjednik Richard Nixon skicirao je „Niksonovu doktrinu“ koja je bila nova vanjskopolitička strategija prema kojoj je SAD stavljao naglasak na prijateljske nacije koje dobijaju podršku za preuzimanje odgovornosti za svoju sigurnost i za sigurnost regije.

To je dovelo do naredne regionalne sigurnosne strategije „stubovi blizanci“ u Zaljevu, čime su se Iran i Saudijska Arabija pozicionirali kao policajci u zaljevskoj regiji da djeluju kao bedemi stabilnosti, gdje je primarni naglasak bio na Iranu. Njihova je zadaća bila da se suprotstave regionalnom širenju socijalizma pod utjecajem SSSR-a i da osiguraju slobodan protok nafte od Zaljeva do globalnih tržišta.

Impulsivni i neodgovorni princ

Kada je, deceniju kasnije, Islamska revolucija svrgnula konzervativni iranski režim, Saudijska Arabija je ostala jedini stub američkog strateškog interesa u regiji i u naredne četiri decenije ostala je američki ključni regionalni partner. Ali dok se približavamo 50. godišnjici, ovaj poseban odnos počeo se odmotavati na dramatičan način.

U 2018., razlozi za zabrinutost stalno su se gomilali u vezi uloge saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana (MBS) u nizu kontroverznih vanjskopolitičkih pogrešnih koraka – od sukoba u Jemenu do blokade susjednog Katara i približnog kolapsa Vijeća za zaljevsku saradnju. Sve više MBS-a vide kao impulsivnog i neodgovornog i njegova prikladnost za tron se sve više dovodi u pitanje.

Njegov potez da centralizira vlast, čime je raskrstio sa tradicionalnim kolektivnim donošenjem odluka i balansom moći u kući Saud, izazvao je zabrinutost zbog potencijala za unutarnju nestabilnost i njegovu sposobnost da ispuni zadatak u vezi Vizije 2030, znamenitog programa o ekonomskom razvoju Saudijske Arabije.

Nakon ubistva s predumišljajem saudijskog novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu, ovi su razlozi za zabrinutost u Kongresu dostigli besprimjerne nivoe. Bila je prisutna dvostranačka podrška za poduzimanje mjera protiv Rijada, a republikanski senator Lindsey Graham je otišao tako daleko da je MBS-a proglasio krivim za Khashoggijevo ubistvo i pozvao je da ga zamijene.

Dakle, hoće li 2019. označiti početak nove dinamike u američko-saudijskim odnosima? Odgovor na ovo pitanje će uveliko ovisiti o američkom Kongresu.

Diktat i veto

U SAD-u, institucionalna privilegija da se izrađuje vanjska politika pripada predsjedniku. Međutim, Kongres može donositi zakone o vanjskoj politici i stoga ima potencijal da diktira vanjskopolitički plan. To se dešavalo prije.

U 1990-im je, naprimjer, Kongres uspio promijeniti pristup Clintonove administracije u vezi odnosa s Iranom. Lobističke grupe su uspjele pojačati antiiranski sentiment i među demokratama i među republikancima, vodeći ponajprije do usvajanja Zakona o vanjskopolitičkim sankcijama Iranu iz 1995. i Zakona o sankcijama Iranu i Libiji iz 1996. koji su proveli sveobuhvatne sankcije Iranu, pored prijetnji sankcijama međunarodnim kompanijama koje su uložile više od 20 miliona dolara u iranski energetski sektor.

Predsjednik Bill Clinton je želio pragmatično se angažovati s Iranom, na način koji je poslije usvojio predsjednik Barack Obama, ali uzimajući u obzir podršku koju su ova dva prijedloga zakona dobila i od demokrata i od republikanaca, on ih je nevoljko potpisao da postanu zakoni čak i nakon što je iskazao svoje protivljenje Kongresu koji je uveo restrikcije na njegovu sposobnost angažovanja s Iranom.

Utjecaj ovoga je bio taj da je Clintonova administracija bila prisiljena usvojiti rigidnu strategiju „dvostrukog blokiranja“ i prema Iranu i prema Iraku kako bi osigurali sigurnost u Zaljevu. Clinton, stoga, nije bio u mogućnosti da iskoristi uvode za poboljšane odnose koje je ponudio iranski predsjednik Khatami.

Kongres također može prevazići predsjednički veto na vanjskopolitičke prijedloge zakona sa dvotrećinskom većinom. Tokom Obamine druge administracije, zastupnici u Kongresu su glasali za Zakon o pravdi protiv sponzora terorizma koji je u suštini omogućio porodicama žrtava od 11. septembra da pokrenu tužbe protiv saudijske Vlade. Obama je odmah uložio veto na ovaj prijedlog zakona, ali su i Zastupnički dom i Senat glasali većinski za preokret ovog veta.

Ovo podcrtava da, kada je Kongres zabrinut zbog vanjskopolitičkih pitanja koja se tiču vrijednosti – a ovi poprimaju populistički dvostranački karakter – postoji potencijal za Kongres da poduzme mjere koje određuju vanjskopolitički plan SAD-a.

Trump kao paravan

Kao i svoji prethodnici, predsjednik Donald Trump je odlučio provoditi određeni vanjskopolitički put na Bliskom istoku, koji bi Kongres mogao blokirati

Trump vidi odnose sa Saudijskom Arabijom iz transakcijske perspektive i traži načine da se okoristi od njih na tri načina: saudijske kupovine oružja kojim može mahati pred svojim biračkim tijelom; saudijske podrške za tzv. „sporazum stoljeća“ koji želi prisvojiti kao svoje veliko vanjskopolitičko postignuće; i saudijskog učešća u antiiranskoj osovini što mu pomaže da poništi Obamino naslijeđe.

On obraća malo pažnje na tradicionalne stubove američko-saudijskih odnosa, uključujući odbrambenu saradnju, aranžmane o dijeljenju obavještajnih podataka i proizvodnju nafte. Uzimajući u obzir činjenicu da je SAD nadmašio Saudijsku Arabiju kao najveći svjetski proizvođač nafte, predsjednik je svjestan da Rijad ima mali utjecaj na globalne cijene nafte.

Korist koju on vidi u održavanju dobrih odnosa sa Rijadom i posebno sa MBS-om do sada su pružili neki paravan za mladog prijestolonasljednika i rastuću osudu njegovih vanjskopolitičkih grešaka. Pa ipak, ovo bi se moglo promijeniti.

Trump se pokazao kao nestalan u svojim odlukama i obavezama. U decembru je njegova administracija najavila planirano povlačenje američkih vojnika iz Sirije. Ova odluka ide kontra ne samo američkih obećanja Kurdima, kojima je Trump u više navrata rekao da im želi „pomoći“, već i protiv interesa antiiranske osovine i njenih nastojanja da suzbije iranski utjecaj u Siriji.

Još važnije, on se već urušio pod pritiskom Kongresa u vanjskoj politici. Prijedlog zakona Kongresa iz 2017., Zakon o suprotstavljanju američkim neprijateljima kroz sankcije, koji cilja na Rusiju, Sjevernu Koreju i Iran, ograničio je sposobnost za angažman sa ruskim predsjednikom Putinom. Trump je primijetio da je ovaj prijedlog zakona „ozbiljno manjkav – posebno zato što ograničava autoritet izvršne grane da pregovara“. Bio je prisiljen da ga potpiše u zakon uzimajući u obzir izgled da Kongres preokrene predsjednički veto.

Inicijalni koraci

Kongres je već poduzeo inicijalne korake u vezi Saudijske Arabije. U novembru 2018, američki Senat je usvojio dvoje neobavezujuće rezolucije. Prva je tražila od Trumpa da ukloni sve američke snage uključene u sukob u Jemenu. Druga je izjavila da postoji „visok nivo povjerenja“ da je MBS „saučesnik“ u Khashoggijevom ubistvu.

Niz prijedloga zakona i rezolucija već je pripremljen i bit će razmatran u narednim mjesecima. Među njima su prijedlozi zakona Senata: Zakon o zabrani nuklearnog oružja za Saudijsku Arabiju iz 2018. i prijedlog zakona da se zabrani vojna pomoć Saudijskoj Arabiji dok državni sekretar ne utvrdi da je Jamal Khashoggi živ i slobodan.

Također, zamah za Zakon o neproizvodnji nafte i izvozu kartela iz 2018. je vjerovatan, uzimajući u obzir odluku OPEC-a i Rusije iz decembra 2018. da se smanji proizvodnja, nakon čega je navodno uslijedila odluka Saudijske Arabije u januaru da to proširi.

Ove mjere će vjerovatno pogurati dvostranački konsenzus o potrebi da se kazni MBS za svoje pretjerivanje. Uklanjanje prestolonasljednika moglo bi spriječiti Kongres da poduzima dodatne mjere, ali jasno je da to ne dolazi u obzir za saudijsko vođstvo u ovom trenutku.

Stoga bi 2019. mogla obilježiti početak nove dinamike u američko-saudijskim odnosima, koju će Kongres, a ne predsjednik, odrediti i oblikovati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera