Problemi italijanskih ribara zbog imigranata

Imigranti nastavljaju dolaziti Sredozemnim morem iz Sjeverne Afrike, a italijanskim ribarima ta situacija stvara sve više problema.

Uz patrole Obalne straže, ribari su ti koji najčešće nailaze na krijumčarske čamce i spašavaju migrante ili bespomoćno gledaju kako se utapaju.

Reporterka Al Jazeere Charlie Angela razgovarala je s ribarima u jednoj luci na Siciliji.

Nakon povratka u luku nakon 10 dana ribarenja u vodama Sredozemlja tamošnji ribari mogli bi ispričati mnogo priča o moru. Ovaj put, srećom, vratili su se samo s ribom u mrežama. Druge progoni ono što su vidjeli.

Pietro Russo već 38 godina lovi ribu u vodama između Italije i Libije. Iz mora je do sada izvukao više od 1.000 migranata i veliki broj tijela.

„Kad u daljini ugledate čamac, stegne vam se u grlu jer odmah znate kakvi vas prizori čekaju. Želimo ih sve spasiti, ali ponekad vas u tome spriječi uzburkano more. Muka vam je kad gledate nekoga kako se utapa, a ne možete mu pomoći“, kaže on.

Mnogo praznina

Al Jazeerina novinarka Charlie Angela iz sicilijanskog mjesta Mazara Del Vallo javlja:

„Ribarske čamce redovno pozivaju da spašavaju migrante na moru kako bi popunili praznine u europskoj misiji Triton, a praznina je mnogo. Na hitnom sastanku, Europska unija obećala je odmah poslati dodatne brodove, no to je bilo prije više od sedmice, a stigao je samo jedan.“

Količina ribe koju su ulovili u 10 dana na moru je mala. Industrija je već pod pritiskom, a dodatne spasilačke dužnosti uzimaju danak.

„U emotivnom smislu, naši ribari se iscrpljuju svaki put kad učestvuju u operaciji spašavanja muškaraca, žena i djece. U ekonomskom, gube novac kad ne rade svoj posao, više od 3.000 eura dnevno. To nije pošteno“, navodi Giovanni Tombiolo, predsjednik ribarske zadruge Cosvap.

Neki od čamaca ribara sa Sicilije često plove gotovo do same libijske obale, mnogo dalje nego patrole EU. Ali i to nosi svoje rizike. Domenico Asaro, bivši ribar, pritvaran je tri puta pod optužbom za ribarenje u libijskim vodama. Opisuje kako je na njegov čamac jednom pucano iz mitraljeza.

„Tada nas je zaustavila libijska obalska straža, ali nalazili smo se u međunarodnim vodama.  Već sam ranije bio otet, 1996. godine,  i čamac mi je zaplijenjen. U zatvoru sam proveo šest mjeseci i izgubio 22 kilograma. Zato sam pomislio: ‘Ovaj put se neću predati, makar me potopili.'“, govori on.

Korijen problema

Bliže Tunisu nego Rimu, Mazara del Vallo dom je za otprilike 5.000 migranata. Lokalni biskup Domenico Mogavero smatra da se Europa mora više pozabaviti njihovom situacijom.

„Duboko sam zabrinut jer mislim da Italija i Europa ne shvataju u potpunosti naš problem. Rješavaju samo hitna pitanja, a uopće ne istražuju sam korijen problema“, kazao je biskup.

Ovi ribari će uskoro opet isploviti. Smatraju da se, iako su već bezbroj puta dokazali da su heroji, Europa i dalje previše oslanja na njih.

Izvor: Al Jazeera