Prodor ISIL-a u Afriku

Piše: Hamdy Abdel Rahman

Mediji su i dalje okupirani prenošenjem pogubljenja i žestokih bombaških napada koje vrše grupe Boko Haram, Al-Shabaab Al-Mujahideen, Ansar Bait al-Maqdis i druge nasilne grupe koje se u svom djelovanju oslanjaju na religiju.

Međutim, teška i stvarna pitanja o trenutno bezizlaznoj situaciji u Africi još čekaju na jasne odgovore.

Zanimljivo je da pripadnici ovih ekstremističkih organizacija nikada ne nose ogrtač intelektualne elite niti usvajaju dominantni jezik strateške analize.

Veoma rijetko otkrivaju svoje dugoročne strateške ciljeve, što u mnogim situacijama dovodi do toga da se na njihovim javnim izjavama toliko ne zadržava i ne uzimaju se za ozbiljno.

Došlo je do velikog napretka u razmišljanju takozvane Islamske države i drugih organizacija sličnog usmjerenja po pitanju uspostavljanja države velikog haliffeta.

Možda to ponajbolje objašnjava promjena imena grupe Daish u „Organizacija islamska država“, kao i objavljivanje opsežne mape na kojoj su predstavljene države i teritorije velikog halifata, čije se kompletiranje očekuje u narednim godinama.

Ako su evropski i andaluzijski frontovi otporni na invaziju u ovom trenutku, onda afrički front predstavlja slabu kariku zbog nemoći nacionalne države i krhkog sistema nadzora na regionalnim granicama.

Ovaj članak pokušava analizirati planove Organizacije islamska država za proširenje u Africi, kao i prirodu afričkih zbližavanja i metode odgovora na ovu novu „džihadsku“ invaziju.

Konture afričkih emirata

Džihadska vizija ponovnog osvajanja Afrike podrazumjeva diferencijaciju tri glavne regije na kojima je veoma jednostavno izvršiti prodor s ciljem uspostavljanja afričkog emirata, kao dijela Islamske države.

Prema objavljenoj literaturi ove regije su: zemlja Al-Kenane (Egipat), zemlje Magreba (sjever i zapad Afrike) i Abesinija (Afrički rog i određena područja centralne Afrike).

Ako su evropski i andaluzijski frontovi otporni na invaziju u ovom trenutku, onda afrički front predstavlja slabu kariku.

To znači da afrički front halifatske države obuhvata najveći islamski blok na sjevernoj polovini kontinenta i uključuje: Nigeriju, Ganu, Burkina Faso, Mali, Niger, Čad, Mauritaniju, Maroko, Alžir, Tunis, Egipat, Sudan, Etiopiju, Ugandu, Keniju, Somaliju, Džibuti i Eritreju.

Stanje haosa i političke nestabilnosti u Libiji, nakon raspada režima pukovnika  Muammara Gaddafija 2011. godine, dovelo je do toga da mnogi dijelovi zemlje završe pod kontrolom milicija i oružanih grupa.

Grupa Ansar al-Sharia, koju su Ujedinjeni narodi uvrstili u terorističke grupe, povela je rat protiv snaga penzioniranog generala Khalife Haftara i libijske armije s ciljem preuzimanja kontrole na istoku Libije.

Zanimljiv je i napredak grupe „Majlis Shura Shabab al-Islam“ (Vijeće šura islamske omladine) koji su preuzeli kontrolu nad gradom Derna u blizini egipatske granice i proglasili je pokrajinom pod kontrolom Organizacije islamska država na čijem se čelu nalazi Abu Bakr al-Baghdadi. 

Nema sumnje da je situacija u Libiji krajnje složena i komplicirana, što predstavlja veliki izazov za susjedne zemlje koje se suočavaju sa problemima nastalim nakon Gadafija.

Možda o ovom izazovu najbolje govori priznanje predsjednika Egipta Abdel Fattaha al-Sisija prilikom obraćanja grupi visokih vojnih lidera u novembru, kada je rekao da je samopouzdanje sigurnosne institucije uzdrmano, i to nakon bombaških napada na Sinaju.

Ako su grupe Boko Haram u Nigeriji, Al-Shabaab al-Mujahideen u Somaliji i Ansar Bait al-Maqdis u Egiptu proglasile svoju lojalnost Islamskoj državi, to onda, strateški posmatrano, znači da je došlo do veoma značajnog prodora halifatske države na afričkom frontu.

Možda upravo to objašnjava, kao što smo već spomenuli, promjenu imena grupe Daish i proglašenje vrhovnog imameta za muslimane kao kolektivne obaveze. Muslimani koji se tome ne povinuju smatraju se grešnicima. 

Ideologija Islamske države odražava ista usmjerenja u džihadskoj globalnoj viziji kao i pokreti okupljeni pod njihovom zastavom u Africi, koji vide nužnost u uspostavljanju halifata i primjenjivanju šerijatskog zakona.

Na njih su u velikoj mjeri imale utjecaja i ideje Sayyida Qutba, glavnog teoretičara pokreta Muslimanska braća, kao i pisanje imama Abul Ala'a Mawdudija, osnivača Al-Gama'a al-Islamiyya u Indiji i Pakistanu.

Taktike Boko Harama

Grupa Boko Haram ubraja se u najopasnije vjerske ekstremističke grupe na zapadu Afrike uopće.

Nigerijska vlada još nije u stanju da im se suprotstavi. Tokom posljednjih mjeseci ova grupa je uspjela preuzeti kontrolu nad 20 posto teritorije Nigerije, što predstavlja identičnu taktiku koju je slijedila grupa Islamska država u Iraku i Siriji.

Kada je vođa grupe Abubakara Shekau u augustu 2014. godine proglasio mjesto Gwoza na sjeveru Nigerije prijestolnicom svoga emirata, tom prilikom je iskazao zahvalnost i pohvalio trojicu najistaknutijih vođa džihadskih svjetskih pokreta, i to Abu Bakra al-Bagdadija, Aymana al-Zawahirija i Mullaha Mohammeda Omara.

Ako su grupe kao Boko Haram i Al-Shabaab proglasile svoju lojalnost Islamskoj državi, to onda, strateški posmatrano, znači da je došlo do veoma značajnog prodora hilafetske države na afričkom frontu

Nema sumnje da pažljivo posmatranje obrazaca pokušaja halifatske države, koju je proglasila Islamska država s ciljem pohoda na nove pokrajine, pokazuje da su afrički pohodi dosta lakši i manje koštaju u poređenju sa situacijom u Iraku i Levantu.

Karakteristika afričkog fronta je krhka država i slaba nacionalna vlada, pored relativne lakoće probijanja nacionalnih granica.  

Opasnost Boko Hrama počiva upravo u tome što predstavlja prijetnju za najnaseljeniju afričku zemlju (177 miliona stanovnika) koja je ujedno i najveći izvoznik nafte u regiji, pored toga što ova grupa predstavlja opasnost za regionalni sigurnosni sistem mnogih država u regiji.

Suprotno iskustvu Islamske države u Iraku i Levantu, koji su opkoljeni jakim susjedima, poput Turaka, Kurda i Iranaca, susjedi afričke Islamske države u Nigeriji dosta su slabiji i u velikoj mjeri nestabilni.

Možda je upravo to doprinijelo tome da širenje Boko Harama izvan granica Nigerije postane moguće i očekivano, ukoliko se uporedi sa situacijom Islamske države na azijskom frontu. 

Novi diskurs Boko Harama jasno potvrđuje koncept islamskog internacionalizma i povezanost sa Islamskom državom u Iraku i Levantu.

Ako stavljanje naglaska na to da se ubijanje protivnika smatra legitimnim i opravdanim nije ništa novo, onda je zasigurno novo ime koje pripadnici ove grupe najviše vole i to „Grupa sljedbenici sunneta za da'wu i džihad“.

Možda će nam upravo ovo pomoći da shvatimo koji je to zajednički činilac karakterističan za sve globalne selefijske džihadske pokrete, bez obzira gdje se oni nalazili.   

Napadi Al-Shabaaba

Pokret Al-Shabaab al-Mujahideen držao je kontrolu nad većim dijelom teritorije Somalije sve dok misija Afričke unije nije počela postepeno smanjivati krug njihovog širenja krajem 2007. godine.

Jasno je da se Somalija ne može sama suprotstaviti ovoj neposrednoj opasnosti od radikalnih pokreta.

Bez obzira na prisustvo afričkih snaga iz Ugande, Burundija, Kenije i Džibutija na teritoriji Somalije, pokret Al-Shabaab još nije poražen i još je u stanju da izvrši žestoke akcije protiv nacionalne države i njenih regionalnih susjeda.

Ovdje se mogu istaći dvije osnovne stvari vezane za zemlje Abesinije i ulogu pokreta Al-Shabaab al-Mujahideen u realizaciji tog projekta.

Prva napomena tiče se ulaza u Keniju, budući da Kenija spada u obalne zemlje i ima veliku ekonomsku moć u istočnoj regiji Afrike. Prema tome, pobjeda u Keniji dovodi Islamsku državu bliže južnim granicama Etiopije.

Prema procjenama Međunarodnog instituta za mirovne studije u Stockholmu, Afrika je povećala trošenje na vojsku za 65 posto u protekloj godini

Serija zastrašujućih napada koje je počinio Al-Shabaab na ciljeve u Keniji dovela je do toga da Kenijci izgube povjerenje u sposobnost svoje Vlade da im osigura potrebnu zaštitu, što odmah znači prisustvo sigurnosne krize.

Druga napomena tiče se Etiopije, koja se ubraja u najveće prepreke pred ekspanzijom halifatske države u toj afričkoj regiji.

Etiopija spada u zemlje sa dugom kršćanskom tradicijom i predstavlja drugu po veličini najnaseljeniju afričku zemlju (90 miliona stanovnika, što približno odgovara broju stanovnika Egipta).

Budući da postoji dugogodišnje neprijateljstvo između ove zemlje i Somalije, to bi se moglo upotrijebiti za propagandu i vjerski zanos s ciljem vršenja pritiska na Etiopiju, pa možda čak i priključivanje njenih pojedinih regija pod okrilje Islamske države.  

Troškovi za vojsku veći 65 posto

Šta se onda može učiniti za rješenje ovih afričkih dilema koje zasigurno imaju utjecaj na dalji razvoj, i to u 21. stoljeću?

Možemo pratiti dva glavna pristupa koja utječu na afrički i međunarodni odgovor za prevazilaženje opasnosti od Islamske države i njihove afričke braće.

Prvi pristup je vojne i sigurnosne prirode, što je izgleda i najomiljeniji pristup, budući da sigurnosni aspekt preovladava nad političkim, vodeći se logikom utakmice bez ostvarenih rezultata.

Većina afričkih zemalja odlučila se suočiti sa opasnostima koje sa sobom nosi terorizam i širenje džihadskih pokreta na način da poveća budžet za odbranu.

Reforma obrazovnog sistema i revizija vodećeg vjerskog diskursa predstavlja glavni prioritet prilikom formuliranja bilo kakve integrirane strategije za borbu protiv nasilja i ekstremizma

Prema procjenama Međunarodnog instituta za mirovne studije u Stockholmu, Afrika je povećala potrošnju na vojsku za 65 posto u protekloj godini, nakon perioda stagnacije i relativne stabilnosti koja je trajala oko 15 godina.

Nigerijska vlada odlučila se suprotstaviti Boko Haramu tako što je izdvojila oko  milijardu dolara za vojnu obuku i kupovinu novih aviona.

Postoje određene sumnje da je ovaj novac ukraden, te da je završio u džepovima korumpiranih generala.

Nema sumnje da su sigurnosna i vojna rješenja neophodna i presudna za suprotstavljanje fenomenu oružanog nasilja.

No i pored toga, suptilno približavanje u konfrontaciji smatra se adekvatnijom metodom za presušivanje vrela ekstremizma i fanatizma na duže staze.

Bitno je naglasiti važnost razumijevanja složenih kretanja nasilja i ekstremizma, gdje treba raditi na borbi protiv siromaštva, korupcije, marginalizacije i loše raspodjele bogatstva.

Reforma obrazovnog sistema i revizija vodećeg vjerskog diskursa predstavlja glavni prioritet prilikom formuliranja bilo kakve integrirane strategije za borbu protiv nasilja i ekstremizma.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera