Profil Julije Timošenko

Julija Timošenko, prva ukrajinska premijerka koja je osuđena na sedam godina zatvora zbog prekoračenja ovlasti, prije političke karijere bila je uspješna poslovna žena u plinskoj industriji kada se i svrstala među najbogatije Ukrajince.

Također, jedna je od ključnih figura Narandžaste revolucije 2004. godine zbog čega su je mediji nazivali „Ivanom Orleanskom Narandžaste revolucije”. Časopis Forbes tada ju je proglasio i trećom najmoćnijom ženom na svijetu, a ispred nje našle su se jedino Condoleezza Rice i Wu Yi.

Timošenko  je rođena 27. novembra 1960. u Ukrajini. Udala se za Aleksandera Timošenka, činovnika sovjetske komunističke partije, 1979. godine, a pet godina kasnije diplomirala je ekonomiju na državnom univerzitetu Dnipropetrovs'k.

Između 1990. i 1998. godine držala je ključne pozicije u nekoliko energetskih kompanija kada je i stekla ogromno bogatstvo. U tom period dvije godine je bila predsjednica privatne kompanije United Energy Systems, glavnog uvoznika ruskog gasa.

Prve optužbe

U politiku ulazi 1996. kada je izabrana za predstavnicu oblasti Kirovohrad u ukrajinskom parlamentu, osvajajući 92,3% glasova u svom distriktu. Na istu poziciju ponovo je izarbana 1999. i 2002. godine, a u tom period postaje i predsjednica Komiteta za budžet u državnom parlamentu.Također je dvije godine obavljala dužnost zamjenice premijera u energetskom sektoru u vladi Viktora Juščenka.

Međutim, 2001. godine tadašnji predsjednik Leonid Kučma je smijenio Tymošenkovu, pod optužbama da je krivotvorila dokumente i prokrijumčarila ruski gas dok je bila predsjednica kompanije United Energy Systems of Ukraine. Uhapšena je u februaru iste godine, ali je ubrzo puštena i oslobođena svih optužbi. Tada je izjavila kako je cijeli proces protiv nje montiran te okrivila Kučmu da je pod utjecajm oligarha iz industrije uglja iznio lažne optužbe protiv nje.   

Nakon oslobađanja postaje lider opozicije te nastavlja kritizirati Kučmu zbog korupcije i smrti novinara Georgija Gongađa koji je otet i ubijen krajem 2000. godine. Istovremeno je osnovala Blok Julije Timošenko, političku partiju koja je dobila 7,2% glasova na parlamentarnim izborima 2002. godine.

Narandžasta revolucija

U tom periodu postaje najbliža saradnica Viktora Juščenka, s kojim vodi Narandžastu revoluciju 2004. godine, nastalu zbog spornih predsjedničkih izbora. Njih dvoje se udružuju protiv kandidata proruske Partije regiona Viktora Janukoviča koji se na kraju morao povući. 

Prvi put je izabrana za premijerku u januaru 2005. godine, ali već nakon sedam mjeseci Juščenko je raspustio njenu vladu.

Na vanrednim parlamentarnim izborima 2006. godine njena stranka je dobila 129 poslaničkih mjesta i postala druga najjača stranka nakon Partije regiona.

Poslije vanrednih izbora 2007. godine koalcije oko Viktora Juščenka i Julije Timošenko osvojile su dovoljno glasova da formiraju vladu, pa je Timošenkova ponovo izabrana za premijerku u decembru iste godine.

Skoro godinu poslije toga koalicija se raspala nakon optužbi Viktora Juščenka da je Timošenko u zamjenu za obećanu podršku Kremlja na predstojećim predsjedničkim izborima stala na rusku stranu u ratu oko Abhazije i Južne Osetije.

Godine 2010. je izgubila na predsjedničkim izborima od Viktora Janukoviča, a ubrzo nakon toga i većinu u Radi, zbog čega ju je na čelu vlade u martu  2010. smijenio Mikola Azarov.

Tokom sljedećih nekoliko meseci protiv nje i nekih od njenih ministara podignute su optužbe zbog raznih navodnih krivičnih djela. Početkom augusta 2011. godine određen joj je pritvor zbog ismijavanja suda tokom procesa po osnovu optužbi za zloupotrebu polažaja, koji se završio u oktobru izricanjem sedmogodišnje zatvorske kazne za nekada najmoćniju ženu Ukrajine. 

Izvor: Al Jazeera