Prognana generacija
Piše: Iason Athanasiadis
Kada je Stefan Zweig, jedan od najpoznatijih autora i mislilaca Stare Evrope, zaključio putanju u egzilu počinivši samoubistvo 1942. godine u izoliranom brazilskom gradu Petropolisu, taj njegov čin bio je priznanje da kozmopolitantski, svijet buržoazije u kojem je odrastao, više ne postoji. Umjesto toga, zamijenjen je svijetom preplavljenim nemirima dva svjetska rata.
Zweiger, austrijski novinar, životopisac, romanopisac i mislilac napisao je autobiografiju Svijet od jučer, žal za nepovratnim svijetom otmjenosti i hijerarhije. Nije doživio da posvjedoči novi društveni sistem nastao nakon ratova, i uprkos tome što se njegove knjige prodaju u milionima primjeraka i prilagođavaju za holivudske filmove, on je postao nepoznat. Njegove priče o duhovnim pitanjima i komplikovanim običajima profinjene, bečke buržoazije između dva stoljeća sačuvale su eru daleko udaljenu od ambicioznih, odlučnog realizma poslijeratnog Zapada koji je dominirao američkom industrijom i njenim optimističnim zabavnim proizvodima.
Ali Zweig i njegovo psihološko tumačenje ljudske prirode uživaju povratak. Njegove knjige koje su ponovo objavljene služile su kao inspiracija za prošlogodišnji nagrađivani film Grand Budapest Hotel, a nova biografija je tek objavljena. U Istanbulu, gradu poznatom po književnoj konzumaciji, prijevodi na turski jezik njegovih knjiga mogu se kupiti u trgovačkim centrima.
Stvaranje doba
Da li postoji nešto u našem nemirnom dobu što nas okreće ka Zweigu? Da li se njegovo nostalgično prizivanje rimuje sa stalnim kolapsom poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata? I da li mi, kao i Zweigova generacija, doživljavamo paralelno razočarenje u ideje razuma i napretka? Nakon dva apokaliptična svjetska rata, zapadna elita odgovorila je na izazov “nikad više se ne ponovilo” i na opasnost od komunizma njegujući srednju klasu u najmoćnijim ekonomskim blokovima na svijetu.
Urbani radni prostori, povećana državna birokracija i porast masovnog konzumerizma koji je omogućila nafta, uspostavili su novu ekonomsku logiku koja je djelovala kao automatski stabilizatori mogućih društvenih nemira. Razdvajanje dolara od zlatnog standarda omogućio je veliku ekspanziju zaduživanja koja je finansirala skupi sistem socijalnog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i penzija.
Ovaj period od šest desetljeća je bio neodrživ period stabilnosti izgrađen kako bi se osiguralo da se greške iz prošlosti ne ponove. Ali to je učinjeno na štetu budućih generacija, kako to otkivaju današnje prekvalificirane i nedovoljno zaposlene generacije.
Ekonomska kriza iz 2008. godine bila je šok za tu dob i potaknula je moju generaciju – koja je odrasla u postideološkom razdoblju nakon Hladnog rata i u razdoblju tehnologijom uljuljkanom u letargiju – da postepeno otkrije politiku potaknutu teorijom.
Odgođena utopija
Napredak u tehnologiji doveo nas je bliže utopijskom idealu da će ljudi prestati raditi. Ali naš neuspjeh da preokrenemo naš društveni sistem rezultirao je manjim brojem ljudi koji rade više sati za manje plaće; masovno gubljenje poslova koje političari prikrivaju statističkom obmanom čak i kada odbacuju pozive na raspravu o univerzalnim osnovnim primanjima.
Današnji prijelaz na krizu podsjeća na prolazak ‘zlatnog doba sigurnosti’ za kojom žali Zweig, svjedočeći kolaps svojih uvjerenja koja su ga formirala.
Nalazimo se na pragu treće industrijske revolucije u kojoj će kompanije “zamijeniti ljude mašinama, koristeći senzore za pojednostavljivanje obrazaca distribucije i smanjenje inventara, implementirajući algoritme koji eliminiraju ljudske pogreške i tako dalje”, istaknuto je u nedavno objavljenom eseju. Prvi put veća produktivnost neće ovisiti o ljudskom radu.
Današnji prijelaz na krizu podsjeća na prolazak “zlatnog doba sigurnosti” za kojom žali Zweig, svjedočeći kolaps svojih uvjerenja koja su ga formirala.
“Bili oni toga svjesni ili ne i htjeli to oni to priznati ili ne, mnogi strahuju da Zweigova slomljena i necivilizovana Evropa ne pripada samo jučerašnjem svijetu”, navodi se u nedavnoj recenziji.
“Postoji rastuća sumnja da sigurnost koju uzimamo zdravo za gotovo prolazi i možda je ovo, kao i ponovno otkrivanje prednosti njegovih djela, ono što privlači mnoge da se okrenu ka njemu.”
Odgovor na čudni modernizam
Jedne večeri borbeni avioni su kružili nad iračkim gradom Kirkukom i artiljerija je granatirala sa fronta između kurdskih i ISIL-ovih boraca. Grad je dio nove disfunkcionalne normale: linija razdvajanja sukoba koji se proteže od iranske do alžirske granice, preko Bliskog istoka, nakon Arapskog proljeća.
Islamističke grupe podržavaju stotine hiljada frustriranih, ljutih i nezaposlenih muslimana koji dolaze sa svih pet kontinenata kako bi se pridružili ekstremističkim grupama u Siriji i Iraku. Baš kao što se neki Evropljani bave neizvjesnom budućnosti podržavajući stranke krajnje desnice, tako i ovi radikalizovani muslimani teže ka islamističkoj utopiji za koju vjeruju da može pružiti stabilnost njima i njihovoj djeci.
U međuvremenu, hiljade izbjeglica i dalje bježe od ratova širom Mediterana u suprotnom smjeru. Njihov broj se povećao do te mjere da čak i tradicionalna zimska pauza nije bila primjetna.
Generacija Iračana i Sirijaca, od kojih je većina mlađa od 30 godina i čiji su snovi prerano uništeni, živi u izbjegličkim kampovima.
Slično povećanje antiimigrantskih osjećaja u Evropi, gdje stopa nezaposlenosti od 50 posto nagriza grčku, špansku i italijansku mladež, izaziva poređenje sa fašističkom erom.
A u Sjedinjenim Američkim Državama tvrdnje da je problem velikog broja nezaposlenih riješen devalvacijom plaća (čineći SAD zemlju sa najvećim brojem zaposlenika na svijetu koji rade slabo plaćene poslove), nisu uspjele izbjeći društvene nemire.
Bliski Istok danas proživljava vlastiti svjetski rat, veoma traumatični niz međusobno povezanih sukoba, provodeći reorganizaciju regije.
‘Nešto jednostavno nedostaje’
Generacija Iračana i Sirijaca, od kojih je većina mlađa od 30 godina i čiji su snovi prerano uništeni, živi u izbjegličkim kampovima. Neuspjeh njihove Potemkinove države da ih opremi znanjem stranih jezika ili korisnim vještinama ukazuje na to da, čak i kada se svađa završi, oni će se boriti za svoje mjesto na hiperkonkurentnom globalnom tržištu.
Godine 1913, pozlaćeno društvo dobro obrazovane buržoazije mislili su da će njihov idilični svijet, uglavnom izgrađen na trgovini, kolonizaciji i industrijskoj revoluciji, vječno trajati. Ali pojavom Prvog svjetskog rata nasilno se raspao u samo nekoliko godina, gdje su ti isti idealisti kamuflirani i poslani na front. Do kraja Drugog svjetskog rata tehnološka paradigma tako se naglo promijenila da su ostatci tih društava ponovo projektovani na načine da je generacija na prijelazu 20. stoljeća ostala duboko otuđena.
Prestari i formirani da se prilagode, ali još premladi da budu odbačeni, oni su ostavljeni da vise između kultura, običaja i vrijednosti.
Kako je Robert Musila, još jedan austrijski romanopisac i Zweigov savremenik, koji je potonuo u zaborav, a trenutno doživljava preporod, primijetio pred kraj Drugog svjetskog rata, “u svemu ovome nešto jednostavno nedostaje, iako se tačno ne može reći šta je to, kao da je došlo do promjene u krvi ili zraku; misteriozna bolest izjela je sjemena genija prethodnog razdoblja, ali sve isijava novitetima, i na kraju, niko ne može znati da li se svijet zaista pogoršava ili samo starimo”.
U jeku današnjeg nemirnog doba, Zweig i Musil su mislili da će dobra vremena vječno trajati, ali su stavljeni na bolnu historijsku tranziciju koju su predvidjeli. Kao i danas, tehnološka paradigma naglo se promijenila da su ostaci njihovog društva ponovo projektovani na način da ih je ostavila duboko otuđene. Prestari i formirani da se prilagode, ali još premladi da budu odbačeni, oni su ostavljeni da vise između kultura, običaja i vrijednosti.
Gledajući unatrag, ne predstavlja iznenađenje to što ni jedan od njih nisu imali djecu. U vrijeme kada sve manji broj pripadnika generacije X ima djecu, šta nam to govori o dobu u kojem živimo?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera