Prognozirati domete Hrvatske je nemoguća misija

Hrvatska ima solidnu reprezentaciju, bez nekih posebnih kompozicijskih manjkavosti, pokrivenu na svim pozicijama (Pixsell)

Piše: Zoran Čutura

Uoči svakog velikog košarkaškog natjecanja u posljednjih 20 godina hrvatsku reprezentaciju prati isti obrazac ponašanja javnosti – razina optimizma polako se diže kako se natjecanje primiče, najvišu točku dostiže u trenutku podbacivanja lopte na prvoj utakmici turnira, a na najnižu pada neposredno nakon te prve utakmice. Potom slijedi histerično čupanje kose tijekom natjecanja…

Za neupućene – ako takvih još ima – dužan sam podsjetiti kako hrvatski košarkaši nisu osvojili medalju od 1995. godine i onog famoznog i još uvijek maglom obavijenog silaska s postolja u Ateni, a u međuvremenu su uspjeli izmisliti silno maštovite načine na koje se mogu  gubiti ključne utakmice. Jednog lijepog budućeg dana, kad netko vrijedan bude napisao i objavio “Košarkašku knjigu bizarnih poraza”, u njoj će se naći barem tri poraza hrvatskih košarkaša.

Četvrtfinale Eurobasketa iz Turske 2001. godine, kad su “prosuli” 19 poena prednosti protiv domaćina s kraja treće dionice; četvrtfinale Eurobasketa iz Beograda 2005. godine, kad su, kombinacijom neponovljivih okolnosti, uključujući i brutalne sudačke previde (ili otimačinu…), izgubili od Španjolaca; četvrtfinale Eurobasketa iz Poljske 2009. godine, kad su krajem poluvremena imali 15 razlike protiv Slovenije, da bi po izlasku na teren s minute odmora Marko Popović našao za shodno vrlo emotivno objasniti sucima kako je “popio” lakat, pa je sam “popio” tehničku zbog te male monodrame izvedene na krivom mjestu u krivo vrijeme i uslijedio je raspad sustava.

Nadanje je iracionalna kategorija

Utoliko je nejasno čime je izazivan onaj obrazac iz prve rečenice teksta – možemo ga pripisati tek mentalitetu nacije, jer nema nikakvog uporišta u realnosti. Zanimljivo, uoči aktualnog Eurobasketa – čija se uvodna skupina igra u Zagrebu i time je metropola dobila najvažniji košarkaški događaj u posljednjih 26 godina, od Eurobasketa 1989. godine – još uvijek nije krenuo taj standardni emotivni “hali-gali” javnosti. Vjerojatno je tome uzrok i popriličan oprez koji dolazi iz redova same reprezentacije. Ne razbacuju se velikim riječima, što je za svaku pohvalu. Iako su dobili sve pripremne utakmice, svih devet.

Tu i tamo me za rukav uhvate poznati ili nepoznati, pa krene diskusija: “Ovi naši nisu loši, što ti/vi misliš?” Eto, neki dan, dok sam sjedio na stepenicama ispred Arene – čekajući ekipu da joj “izdilam” ulaznice za  turnir uz sudjelovanje Hrvatske, Estonije, Bosne i Hercegovine i Izraela – nalete dva frenda s kojima sam davnih dana igrao košarku, dakle oni tipovi koji su nepovratno inficirani i pratit će taj sport dok god mogu – i u dobru, i u zlu. Kao i ja. Kaže D.: “‘Ajde, da čujem što imaš reći…” Kažem ja: “‘Ajde da prvo ja čujem što ti imaš reći, pa ćemo onda usporediti mišljenja.” Kaže D.: “Pa, nadam se da mogu do polufinala.” Kažem ja: “Svi se mi nadamo da mogu do polufinala, pa i dalje. Ali, nadanje je jedno, to je iracionalna kategorija, a pokušaj objektivne analize mogućnosti je nešto drugo.” I onda kreće moj mali govor…

Hrvatska ima solidnu reprezentaciju, bez nekih posebnih kompozicijskih manjkavosti, pokrivenu na svim pozicijama, uz nekoliko igrača koji su izrazito kvalitetni i nemaju se čega sramiti kad ih se uspoređuje s kolegama iz drugih selekcija (Bojan Bogdanović, Dario Šarić, Ante Tomić), nešto iskustva koje treba dati rutinu i mir (Roko Leni Ukić), i nešto mladosti koja treba dati dodatnu energiju (Šarić, Mario Hezonja). Što dobro zvuči.

No, problem je u tome što reprezentaciju slične kvalitete ima još desetak europskih selekcija i svi oni će na natjecanje stići s istim ambicijama i motivom – osigurati dodatne olimpijske kvalifikacije, a ako se ukaže prilika za nešto više (čitati: medalja), tim bolje. S obzirom na raspored i kostur ždrijeba, Hrvatska bi, prema svim parametrima – iako ti “parametri”, zdrav razum i logika ne moraju imati nikakve veze sa stanjem stvari, jer se početkom natjecanja u priču uključuje i nepredvidivi element psihologije – trebala ući u četvrtfinale, među osam najboljih.

Sve se svodi na jednu tekmu

I, što onda? Ta jedna četvrtfinalna utakmica šalje te u borbu za medalju, ili u “spašavanje onoga što se spasiti dade”, nakon neprospavanih noći i razmišljanja o onome što si propustio. Opet se svo pripremanje i cijeli turnir svodi na jednu tekmu, na 40 minuta, možda i na jednu loptu u završnici te utakmice. A tu nemamo dobrih iskustava… Jedini prolaz četvrtfinala u posljednjih 20 godina Hrvatska je imala prije dvije godine u Sloveniji, i to preko Ukrajine.

Tko bi, dakle, mogao biti suparnik Hrvatske u tom četvrtfinalu, tko bi još mogao ući među osam najboljih na Eurobasketu? Sigurno Francuska i Španjolska i, ako naletimo na njih, u obje utakmice bismo ušli kao autsajderi. Pa onda Srbija, Grčka, Turska, Italija, Njemačka, Litva, Rusija… Koga bismo više željeli od koga i zašto? Stvarno je teško za kazati, još teže je prognozirati ishod tog mogućeg četvrtfinala. U toj utakmici će vjerojatno presuditi neki detalj, raspoloženi pojedinac, dvije vezane “trice”, pogrešna sudačka procjena, promašeno slobodno bacanje nakon taktičkog prekršaja na centru igrališta, kakva trenerska procjena o načinu napada ili obrane protiv suparnika koji ti kompozicijski odgovara ili ne odgovara…

Reprezentacija Hrvatske ima i vrlina i mana, kao i svaka reprezentacija. Kao vrline joj vidim onu prethodno spomenutu pokrivenost po pozicijama, napadački potencijal kroz različitost i kreativnost napadača, šuterske mogućnosti (Bogdanović, Damjan Rudež), mogućnost kreacije preko igrača koji nisu organizatori po poziciji (Kruno Simon, Šarić, Tomić), osiguranu skakačku dominaciju (Tomić, Luka Žorić) i polivalentnost krilnih igrača, koji mogu igrati i na poziciji niskog posta (Bogdanović, Marko Tomas) kao taktička prednost.

Šta se događa u Tomasovoj glavi?

Jasno, ostaje upitno stanje Tomasa – po meni najmodernijeg hrvatskog košarkaša u posljednjem desetljeću, dečka koji igra i napad i obranu te trči u tranziciji u oba smjera – koji je ozlijeđen dvije godine, priključio se pripremama, pa istegnuo mišić deset dana prije turnira. Što se događa u njegovoj glavi? Gubi li ugovor u Turskoj ako se ozlijedi na Eurobasketu? Ozljedu Olivera Lafayettea i uključivanje Dontayea Drapera u završnoj fazi priprema ne vidim kao problem – Draper je već bio u reprezentaciji, pozna i igrače i mentalitet, samo treba pohvatati način igre i dostići željenu razinu natjecateljske forme. Kao ni kraće pauze Bogdanovića i Šarića – te će ih pauze samo izbaciti iz forme na početku turnira.

Najveća mana naše selekcije su atletski kapaciteti – zato teško igraju protiv, recimo, Francuske, koja je puna tamnoputih atleta. Francuzi će ih pretrčati i pretući, izolirat će igrača kojeg žele izolirati, uništit će im organizaciju napada… To su sad detalji taktičkih priprema za različite suparnike, protiv Francuske Hrvatska treba pokušati igrati “pet-na-pet”, na niski broj poena, uvodeći utakmicu u ritam koji Francuzima ne odgovara.

Po pozicijama bih hrvatsku selekciju skenirao ovako: najveći problem organizatora je slab pritisak na loptu. I tu pomoći nema, takav je profil igrača, tek Rok Stipčević može učiniti nešto više u određenim intervalima. Na (simetričnim) pozicijama dva-tri problem je individualna obrana; najbolji napadači suparnika uglavnom su baš na tim pozicijama. Tu će vrlo bitno biti prethodno spomenuto stanje Tomasa. Visoka krila (Rudež, Šarić) su manje-više u redu, što je vrlo bitno, jer je u selekciji godinama to bila problematična pozicija, krpana na sve moguće načine.

I centri su u redu, samo će problema imati kad i ako ih suparnici budu ciljano napadali “pick” igrom, jer se i Tomić i Žorić izvan reketa osjećaju kao ribe na suhom. Zato su mogući ozbiljni problemi čak i protiv reprezentacija koje nemaju kvalitetu, ali imaju atipičnu kompoziciju, s četiri ili čak pet igrača koji mogu šutirati (i pogoditi) s perimetra. Kao Estonija prije par dana…

I Perasović bježi od prognoze

Sve u svemu, puno sam govorio D.-u, puno sam napisao, a nisam ništa pompozno i jako važno zaključio. Iz jednostavnog razloga – to je nemoguće. Nemoguće je prognozirati plasman Hrvatske na Eurobasketu i iza te prognoze stati imenom i prezimenom, likom i djelom.

“Nismo napravili sve što smo željeli tijekom priprema, krenuli smo s jednom skupinom igrača, pa se priključila druga skupina – oni iz NBA – ali mislim da sa svime ipak možemo biti zadovoljni. I druge su reprezentacije imale sličnu situaciju. Ozljede koje su nam se dogodile pri kraju priprema su sastavni dio sporta, sve su to sitnije stvari – osim mijenjanja Lafayettea Draperom – i svi će igrači uhvatiti formu za natjecanje. Naš konačni domet izuzetno je teško prognozirati…”, slaže se s mnogima hrvatski izbornik Velimir Perasović.

“Ono što je sigurno jest da je Eurobasket izjednačen kvalitetom i teško će biti pobijediti bilo koju utakmicu. Čim se u utakmicu uđe nedovoljno mentalno pripremljen, odmah nastaju problemi. To je pokazao i posljednji pripremni turnir, kad smo dva puta bili na rubu poraza protiv nominalno slabijih reprezentacija [Estonija i Izrael]. Po meni su Francuska i Španjolska najjači, odmah uz njih je Srbija, a mi smo u skupini reprezentacija koje imaju pravo očekivati da naprave pozitivno iznenađenje”, zaključio je Perasović.

Izvor: Al Jazeera