Prohujalo sa Olujom

Hrvatsku je devedesetih napustilo 200.000 Srba u Oluji i još toliko prije i poslije nje - otprilike dva Splita ili pola Zagreba (Arhiva)

Dvadeset i dve godine nakon vojne akcije Oluja, Srbija i Hrvatska i dalje razmenjuju protestne note, ali ne na vojne već na poljoprivredno-trgovinske teme. Pošto je vlada u Zagrebu višestruko povećala naknade za carinske inspektorske preglede voća i povrća iz Srbije, vlada u Beogradu uputila joj je oštar protest. Srpska premijerka Ana Brnabić, inače poreklom sa otoka Krka, ne samo da smatra kako su pomenute carinske dažbine nedopustive, nego napominje da iz Hrvatske, već po tradiciji, u vreme godišnjice Oluje, stižu negativni signali. I Ivica Dačić, šef srpske diplomatije, poznat po tome što voli da peva, zamera svojim kolegama u Zagrebu što je Oluja i ovog avgusta obeležena koncertom u Slunju glasovitog Marka Perkovića Tompsona.

Sve je rečeno

Izuzmemo li parastose i prigodne skupove, od kojih je najmasovniji onaj u Veterniku kod Novog Sada, moglo bi se reći da su pomenute usputne, gotovo bizarne natuknice srpske premijerke i ministra spoljnih poslova, još jedino preostalo što sadašnja srpska vlast ima da kaže povodom, nesumnjivo, velike tragedije Srba iz Hrvatske, odnosno, ondašnje samoproglašene Republike Srpska Krajina. Više je razloga zašto je to tako, ali je osnovni u činjenici da sadašnji srpski režim, zbilja, predstavlja kontinuitet sa onim Miloševićevim, ratno -nacionalističkim iz devedesetih godina prošlog stoleća. Ne samo u Beogradu, nego i u Briselu, Berlinu, Vašingtonu… najčešće se zaboravlja da su i Vučić i Dačić, i mnogi iz njihovih današnjih (ne)reformisanih stranaka, bili direktni ili indirektni saučesnici Miloševićevog sveukupnog “zločinačkog poduhvata”.

Koga zanima, bez problema može na YouTube i društvenim mrežama naći video klipove što prikazuju sadašnjeg predsednika Srbije kao mladog radikala koji, nekoliko meseci pre Oluje, na nekom skupu u Glini, sve kličući, čestita “braći Srbima i sestrama Srpkinjama”, što “nikada više ustaška vlast ovde u Glini, na Baniji, neće moći da dođe… Nikada više oružanim putem“.

Rečju, srpski predsednik Aleksandar Vučić i njegovi četnici … radikali, naprednjaci… te ministar Dačić i njegovi, Miloševićevi nacional-socijalisti, akteri su politike koju su, što životima, što progonima, platili i Bošnjaci, i Albanci, i Hrvati… Platili su je i Srbi širom Jugoslavije, koje je Vožd, uz svesrdnu pomoć Srpske akademije nauka, Srpske pravoslavne crkve i srpske JNA, rešio da “usreći“ – “konačnim rešenjem srpskog nacionalnog pitanja“, odnosno, tvorevinom zvanom Velika Srbija.

Od te “velike nacionalne i državotvorne ideje“, od ratova za nju pa do sada, (pre)ostade postojeća Srbija. Ne zna se pouzdano šta su joj i gde su joj državne granice, te neodoljivo asocira na nekakvo osvetničko ostvarenje nacionalističke ideje “Svi Srbi u jednoj državi“. U tom ostvarenju, u takvoj Srbiji, evo već duže od dve decenije, žive i stotine hiljada Srba izbeglih ne samo iz Hrvatske posle Oluje, nego i nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, odnosno, posle gubitka Kosova nakon NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore 1999. godine.

Prezir i poniženje

Vratimo se akciji Oluja i njenim direktnim posledicama iz avgusta 1995. Svako ko je tih dana pre dvadeset i dve godine bio u Srbiji, posebno u Beogradu, teško da može zaboraviti bezbrojne slike ljudske patnje i poniženja. Autoputem koji prolazi gotovo kroz centar grada danima se sporo kretala kilometarska kolona vozila krajinskih registracija.

Najviše je bilo traktora sa prikolicama na kojima beše improvizovani žičani kavezi. U kavezima, smoždeni od žege i dugog putovanja, zajedno ljudi i stoka. Ovce, koze … Mnogima od njih, jedini imetak koji su stigli poneti sa sobom … Bilo je puno starih i majki sa decom … Takve putnike namernike, na svakom prilazu autoputu i izlazu sa mosta Gazela, pomno su nadzirali policajci naoružani dugim cevima, ne dozvoljavajući im da skrenu i zadrže se u Beogradu … Novom Sadu … Šapcu … Kragujevcu … Nišu …

U biti, Miloševićev režim je Srbe izbeglice iz Hrvatske primio sa neskrivenim prezirom i gađenjem. Režimska štampa i RTS, dakako po diktatu, maksimalno su ih zaobilazili ignorišući njihovo stradanje. Sam Milošević im se izrugivao diveći se hrvatskim vojnicima koji su, „mesecima hrabro, od svih mogućih napada, i sa zemlje, i iz vazduha, branili Vukovar, a vi niste mogli ni jedan jedini dan da odbranite Knin“.

Prisilno su ih sprovodili u kolektivne izbegličke centre, u kojima neki od njih i danas žive, skapavajući u bedi i očaju. Neke su, pod pretnjom oružja nabijali u vagone i deportovali na Kosovo. Nakon NATO bombardovanja i povratka na Kosovo proteranih Alanaca u junu 1999. ti su zlosrećnici ponovo morali u izbeglištvo .

One vojno sposobne, koji su se nekako probili do gradova, policija je nezakonito hapsila i izručivala Željku Ražnatoviću Arkanu, kako se sada otkriva, „ratnom biznismenu“ koji je hrvatskoj strani pribavljao i prodavao šlepere oružja iz stokova u Srbiji. Nakon ponižavanja i prave torture kojoj su ovi zarobljenici bili podvrgavani od strane Arkanovih tigrova, otpremani su na, a ratišta u Bosni sa kojih se mnogi nisu vratili. U nesagledivoj tragediji Srba izbeglica iz Hrvatske, među retkima koji su prema njima iskazali humanost, bile su pojedine nevladine organizacije i brojni građani koji su nesebično pomagali ljudima u nevolji.

Život ide dalje

Dvadeset i dve godine od pomenutih tragičnih događaja, Hrvatska je već po tradiciji proslavila još jedan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Istovremeno, Vučićeva vlast u Srbiji, uz bratsku solidarnost Dodika i njegovih, parastosima, pomenima i ritualnim osudama zločina – navodno je tugovala. Kada se sve relevantne činjenice uzmu u obzir, jedino je nesumnjivo da su Srbi izbegli iz Hrvatske nakon vojne akcije Oluja, žrtve i hrvatskog i srpskog režima. Žrtve su Miloševićevog i Tuđmanovog dogovornog ratovanja, a koji im je od njih dvojice i njihovih režima naneo više zla neće se nikada racionalno utvrditi.

Čineći i nesumnjive ratne zločine, Hrvatski generali i vojnici, njih čak 138 000, za samo nekoliko dana avgusta 1995. porazili su pet puta manje brojne i izrazito slabije snage RSK. Pobedili su u ratu u koji je Srbe u Hrvatskoj gurnuo Miloševićev režim, a u kome su i oni , prema susedima Hrvatima, činili ratne zločine. Dvadeset i dve godine nakon Oluje, izbegli Srbi, sada već uveliko državljani Srbije od kojih mnogi imaju i srpski pasoš, i hrvatsku putovnicu, za svoju potonju tragediju mahom više ne krive ni Franju Tuđmana, a još manje Slobodana Miloševića. Manje ili više svesni da su i sami, bar delimično , doprineli svom stradanju , jer su verovali a neki i učestvovali u Voždovom projekat, žive i rade držeći se onde Andrićeve da je u ćutanju sigurnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera