Protesti u RS-u: Događanje naroda ili bura u čaši vode

Najava protesta donijela je optužbe vladajućih na račun opozicije, ali i buđenje straha od mogućih nereda (Reuters)

Piše: Mladen Obrenović

Događanje naroda na ulicama Banje Luke, najavljeno za 14. svibnja, otvorilo je novu krizu na političkoj sceni bh. entiteta Republika Srpska, donijelo optužbe vladajućih na račun opozicije, ali i buđenje straha od mogućih nereda.

Na najavu opozicijskog Saveza za promjene, koji organizira prosvjed nezadovoljan općim stanjem u tom entitetu za što optužuje Milorada Dodika i njegove političke partnere, reagirala je vlast najavom protuprosvjeda. I oba događaja trebaju biti održana u isto vrijeme. U međuvremenu je opoziciji poručeno da su svi termini na lokacijama na kojima žele održati prosvjed do početka lipnja – rezervirani.

Činjenica jest da je situacija u Republici Srpskoj, baš kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, vrlo teška i da je povoda za iskazivanje nezadovoljstva građana odavno bilo. Mnogi su se i pitali što je još potrebno da se dogodi građanima kako bi reagirali i iskazali svoj stav, odnosno gdje je ta crvena linija odnosno prag izdržljivosti. Takva pitanja postavlja i politička analitičarka Tanja Topić.

„Pokazalo se da su građani Republike Srpske veoma glasni u gunđanju, ali privatno i tajno, u kafanama, svojim domovima, no javno su skriveni u mišjim rupama i uporno ćute“, ukazuje Topić.

Nužnost postojanja političkih građana

Srđan Šušnica upozorava i kako ljudi „ne mogu postati ‘politički građani’, jer za njih to znači suočiti se sa najmračnijim istinama i temeljima ‘republiko-srpstva’, ali i sa kriminalom i korupcijom njihovih pretpostavljenih, šefova i poslodavaca, jer onda više nema komfora“.

„Jednom kada se taj animozitet razvije u dovoljnoj mjeri, kad nestane tog komfora, a hoće, ovdje bi mogao izbiti sukob poduprt sa raznih strana međunarodne politike, sličan onom sirijskom, ali manji intenzitetom. Izgleda da oni koje sebe doživljavaju u političkom smislu ‘Srbima’ ne znaju i ne umiju drugačije mijenjati svoju političku realnost, nego u potresima i seobama, a i ni to ne umiju sami, već im je potreban lider. Nakon Miloševića, Dodik je je prvi koji obećava takav razvoj događaja“, ukazuje Šušnica.

„Kritika i iskazivanje nezadovoljstva svedeni su na nivo napada i ugrožavanja Republike Srpske, te prijeti opasnost da budete proglašeni izdajnikom. I to je ona vješta obmana i manipulacija građanima koja ih je paralizovala i dovela u stanje onih koji ne misle i koji ćute“, dodaje.

Ispiranje mozga

Upućeni u stanje na području Republike Srpske odavno se pitaju zašto se građani ponašaju kao da je situacija idealna. Neshvatljivo je, primjerice, da ljudima ugrožavaju građanska i osnovna ljudska prava, a oni na to šute i ne reagiraju. Tako je i drugdje, vjerojatno će reći. I svakodnevno odlaze, a oni koji ostaju – nemaju drugog izbora.

U tom smislu, aktivist Srđan Šušnica ukazuje kako je „dejtonski režim od naroda u Republici Srpskoj tokom 20 godina ispiranja mozga stvorio isključivo ‘političke Srbe’, tako da među većinom glasača nema više ni političkih građana, ni radnika, ni seljaka, ni intelektualaca, ni sekularnih, ni ateista, ni opozicionara, ni bilo kakve druge ideološke identitete“

„Kada bi samo na trenutak većina stanovništva u Republici Srpskoj posmatrala zemlju u kojoj žive ne iz perspektive ‘političkog srpstva’, već sa nekog univerzalističkog i građansko-liberalnog ili lijevo-liberalnog stajališta i tako glasala, dejtonski sistem bi se brzo istopio, a Republika Srpska bi nestala kao neprijatni miris“, ukazuje Šušnica.

Po njegovom mišljenju, „konformizam vlada svugdje, a oni koji osjećaju i misle drugačije su malobrojni da bi nešto promijenili – ili nisu zainteresovani za izbore, ili su ucijenjeni ekonomskom egzistencijom, ili odlaze iz zemlje“.

„Republika Srpska je populacijom i glasačima mala i postaje sve manja, a u kulturnom i političkom smislu je izolovana. Mladi i većina ne znaju za bolje, a kad saznaju odlaze odavde. Oni koji mogu šalju djecu vani. Tu su samo budžetlije. Nekih unutrašnjih izvornih snaga za obrat u Republici Srpskoj nema, jer Dodik govori i radi sve što ‘politički Srbi’ na budžetu žele da vide i čuju. A to što krade… Neka krade, barem je ‘naš’ i čuva ‘naše'“, ironično primjećuje.

Odmjeravanje snaga

Tanja Topić upozorava kako je stvorena atmosfera poviješene političke temperetaure uoči subotnjih događanja, ali i da je „samo zakazivanje kontraprotesta u isto vrijeme imalo za cilj da zastraši građane kako ne bi došli na proteste“.

„Moj utisak je da je to bilo kontraproduktivno i podiglo cijenu protestima opozicije. Mnoge će to izvući na ulicu upravo iz inata. I još kad nekom priprijetite da će, ako stane na stranu opozicije, biti proglašen izdajnikom. Kao da postoji mjerna jedinica za utvrđivanje stepena izdaje i ko je taj koji uopšte ima pravo utvrđivanja i kvalifikovanja te vrste“, pita Topić.

„Sve zavisi od umješnosti i jednih i drugih, organizacije, poruka koje se žele poslati, zahtjeva… I svakako da će i jednima i drugima to biti dobar test za odmjeravanje snaga u predvečerje lokalnih izbora. Veći domet ne očekujem“, dodaje Tanja Topić.

Puko preživljavanje

Govoreći o ključnim problemima građana Republike Srpske koji su identični onima u drugom bh. entitetu, Topić ukazuje da je život sveden na „puko preživljavanje“.

„Troškovi života rastu, plate nikako ili neznatno. Mnogi su nezaposleni i preživljavaju zahvaljujući pomoći iz dijaspore. Dio obrazovanih mladih ljudi napušta ove krajeve i to nikog posebno ne zabrinjava. Nad većinom su se nadvile brige zdravstvenog osiguranja, sad već dominira strah od sigurnosti dobijanja penzija. Dakle, vlada strah od neizvjesne i tegobne budućnosti“, upozorava Topić.

Svijet vladajućih Topić naziva „nestvarnim svijetom, oličenim u malom postotku bogatih i moćnih, a socijalni jaz među društvenim grupama je enorman, poput provalije“.

Smatra i kako je gotovo polovica građana Republike Srpske „potpuno neizainteresovana za sve što se dešava u društvu, s visoka preziru politički život i sve aktere, niko im nije dovoljno dobar da bi se uključili u društvene i političke procese, pa su, zapravo, najdisciplinovaniji i najaktivniji partijski vojnici“.

Iako je građanima teško, očito je da ih nitko drugi, osim političara, nije mogao izvući na ulice da iskažu svoje nezadovoljstvo.

Topić ukazuje kako je „očito da građani umiju govoriti samo kroz usta političara“, iako pred izbore govore kako žele promjene i za njih žele glasati. Unatoč tome, nastavlja, „građani posljednje dvije decenije ostaju zarobljeni u identičnoj matrici, koja je dominantno entonacionalna i politička.

„Živimo sadašnjost zarobljeni u prošlosti, a očito nam je takva i vizija budućnosti“, slikovito zaključuje.

Izvor: Al Jazeera