Prvaci iz 1972: Željo je bio mašina

„Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Deraković.“

Tako je glasila udarna jedanaestorka sarajevskog Željezničara koji je u sezoni 1971/72 nogometnog prvenstva Jugoslavije postao, prvi put, šampion tadašnje države – jedanaestorka koju će svaki stariji „Željovac“ u jednom dahu izdeklamovati.

Prvi sastav Želje tada su činili: Slobodan Janjuš, Dragan Kojović, Velija Bećirspahić, Blagoje Bratić, Josip Katalinski, Enver Hadžiabdić, Branimir Jelušić, Boško Janković, Josip Bukal, Edin Sprečo i Avdija Deraković, a još su u sastavu bili Slobodan Kojović, Fahrija Hrvat, Džemaludin Šerbo, Nusret Kadrić, Hajrudin Saračević, Miloš Radović i Željko Rudić – na čelu sa velikanom trenerskog posla Milanom Ribarom.

Godine čine svoje, skoro je pola stoljeća prošlo od te titule, a od 11 šampiona Jugoslavije – njih četvorica su još među nama.

Slobodan Čobo Janjuš je u američkom Chicagu, ali je često među sarajevskom rajom. Branimir Brane Jelušić, Enver Hadžija Hadžiabdić i Edin Sepi Sprečo su u Sarajevu i pokušali smo doći do njih kako bi ih zamolili da nam kažu kako je bilo nositi plavi dres prije 45 godina, sjećaju li se Beograda i 11. juna 1972…

Spreču su zdravstvene poteškoće spriječile da govori za Al Jazeeru, ali Brane, Čobo i Hadžija su se rado odazvali na naš upit.

Naši sagovornici kažu kako je Željo tada bio mašina, kako se dugo radilo na jačanju i razvoju tima, te kako je titula mogla doći i ranije.

Zvezdaši navijali za Partizan

Titula se odlučivala u posljednjem kolu Prve lige Jugoslavije – Željezničaru je trebao bod sa teškog gostovanja u Beogradu kod Partizana, dok je na Koševu kod Sarajeva gostovala Crvena zvezda, takmac „Plavih“ za titulu…

Brane Jelušić prisjetio se te utakmice.

„Sarajevo je maltene uvijek više voljelo da Zvezda bude prvak, a ne mi, pa smo mi pretpostavljali kako će biti u Sarajevu. Uvijek smo prije utakmice izlazili na stadion, da vidimo kakav je teren, popričamo sa igračima… Taj dan – niko ništa ne priča, svi mutni, a stadion pun navijača Zvezde koji su navijali za Partizan“, govori naš sagovornik.

Klub na prvom mjestu – kazna za svaki kiks

Tada je odnos prema klubu, navijačima i igri bio na veoma visokom nivou. Ako se šta kiksalo – kazna je slijedila, ističe Jelušić.

„Jednom sam otišao kod blagajnice po platu i vidio da se ne slaže sa mojom računicom. Kažem: ‘Šta je ovo’ – ona meni da pitam trenera. Dobro. Odem na trening, pokucam kod Ribara u svlačionicu, kaže: ‘Izvoli Brane, šta si trebao’, a ja njemu velim da mi se ne slaže računica plate. Sjedi, kaže, pa nastavi: ‘Sjećaš se u ponedjeljak, kad smo imali trening, kad te je jedan čiča, naš navijač, pitao što ste izgubili. Kako si odgovorio, jesi bio drzak”. Jesam, kažem, nije mi bilo ni do čega… ‘E nećeš više bit. Oni su navijači, ima da objasniš šta je kad te pitaju, a drzak ne smiješ biti prema navijačima.'“

Da šala može imati velike posljedice, osjetio je isti igrač i naš sagovornik:

„Išao sam u Tehničku školu na Marin Dvoru, a bio sam došao do prvog tima. U subotu izašao vani i pred školom igrao lopte sa rajom iz škole, a u nedjelju – utakmica sa Rijekom na Grbavici i ja u sastavu. Došao pred utakmicu na stadion, trener Saračević, što je radio sa Ribarom, čita sastav i ja desno krilo u prvoj postavi. Stari igrač Štaka iz Osimove generacije kaže: ‘Izvini, treneru mogu li nešto da kažem? Ne znam hoće li Brane biti sposoban da igra, jučer se izigr'o pred školom!’ Kaže meni Saračević: ‘Haj ti, Brane, fino se obuci, pa na tribine… A ja u 11!’ Izvinjavao mi se Štaka kasnije, htio se našaliti, ali je tako bilo sa trenerima.“

Tadašnji stadion JNA je bio pun, nastavlja Brane i govori kako je prvo poluvrijeme bilo neizvjesno, a Zvezda na Koševu je vodila 2:0.

„Spiker stalno objavljuje: Na stadionu u Sarajevu, Zvezda vodi 2:0. A nama bod treba protiv Partizana. Na kraju poluvremena smo uspjeli povesti. Boško Janković je u 41. ili 42. minuti sa 18 pogodio donji ugao gola, Ćurković se bacio, ali nije uspio odbraniti. Drugo poluvrijeme nas je bilo tako krenulo, Boško dao još dva gola, Bećirspahić jedan. Partizan nije davao otpor, mi se bili razigrali, navalili k'o Tatari i nagurali im još ta tri gola.“

Poslije su navijači utrčali na teren, „razgulili opremu svim igračima sem meni, jedini sam ja pobjegao u tunel i sačuvao“, govori uz smijeh Jelušić.

„Ma, sve su im poskidali, u gaćicama i suspenzorima ušli. Ja sam uspio sačuvati komplet opremu, sad mi je uokvirena.“

Ribar i dva Osima

To je bila titula, nastavlja Jelušić, i ne može se porediti sa ovim današnjim. Svaka njima čast, ali to je šestina jugoslovenske lige, dodaje.

„Nervira me i kad pričaju sad – Željo igra u Ligi šampiona. Fino recite da je igrao u pretkolima, a kad izbore grupnu fazu, onda je to Liga šampiona. Jedino smo mi igrali Kup šampiona, tada sa prvakom Engleske Derbyjem.”

Najviše zasluga za uspjeh te generacije pripada treneru Ribaru, koji je za Jelušića, jedan od tri stručnjaka koji se ističu u Željinoj historiji:

„Ribar je tu bio 10 godina, premda je mene vodio 15 jer me je trenirao u juniorima. Onda slijedi Ivica Osim koji je napravio pravu generaciju i njegov sin Amar Osim koji je osvojio nekoliko titula. Imao je Željo mnogo dobrih trenera, recimo Mišu Smajlovića, Borisa Bračulja, ali nisu imali titula…“

„Družili smo se, lumpovali, nije nas trener nikada ružio jer nas je uvijek bilo šest-sedam. Govorio je to je prava ekipa. Ovi sad se ne vide sem na treninzima i utakmicama. Drugačije smo živjeli, bilo je i kod nas para, ali drugi odnos, pare su bile sa strane.“

Parade po betonu

Iako je u Sjedinjenim Američkim Državama, Janjuš – pantera sa Željinog gola odmah se odazvao našem pozivu za razgovor. Imao je 20 godina kada je Željo na današnji dan savladao Partizana u Beogradu 4:0 i došao do prve titule.

Za Čobu mnogi tvrde kako je jedan od najboljih golmana u historiji ovog prostora, a zanimljivo je da je branio i za ljute rivale tima sa Grbavice – komšijsko FK Sarajevo.

Parade po betonu, „desetke“ u prvoligaškim duelima, samo su neke crtice iz njegovog života…

„Godine brzo prolaze, kako životne, tako i ‘fudbalske’ normalno. Ipak, poslije 45 godina to se ne može zaboraviti jer to je prva titula koja je stigla u Dolinu ćupova (jedan od naziva stadiona Željezničara). To je moj najsretniji dan u karijeri“, kaže on za Al Jazeeru kada smo mu rekli temu ovog teksta – godišnjica prve titule.

„Trebalo je osvojiti titulu u onoj ligi, pored jakih klubova i velike četvorke. To se nikad ne može zaboraviti  – biti prvak u ono vrijeme i sada je ogromna razlika.“

Čobo ističe kako je sarajevski tim u to vrijeme bio „fabrika stvaranja pravih igrača jer mnogi su odlazili u klubove velike četvorke“.

„Fudbal je bio mnogo kvalitetniji i liga je bila mnogo mnogo jača nego danas. Zašto? Zato što svi pravi biseri odlaze iz lige i uvijek ostaje liga na istom nivou. Sada mi je drago jer vidim veliki pomak u radu sa mlađim kategorijama“, navodi on.

Možda do Trsta…

Na pitanje da povuče paralelu između tadašnjeg i sadašnjeg nogometa, Janjuš odgovara kako je velika razlika zbog samog motiva kod igrača.

„U ono vrijeme nogomet se igrao iz ljubavi i veća ljubav je bila prema klubu u kojem igrate. U današnje doba sve je postalo komercijala gdje se gubi ljubav prema klubu i samo je trka za velikim transferima. To ubija nogomet. Na Zapadu je druga slika jer lige su jake, sa jakim klubovima koji nemaju finansijske probleme i nogomet je na visokom nivou.“

Željezničar je proteklu sezonu Premijer lige Bosne i Hercegovine završio na drugom mjestu iza mostarskog Zrinjskog što je bilo dovoljno za plasman u Ligu Evrope, tačnije njene kvalifikacije. Kada smo ga pitali da prokomentira plasman u Evropu, Čobo je bio veoma direktan:

„Bez pravih igrača i jakog Želje, ne mogu ni do Trsta u Italiji doći! Najveći problem u svoj toj priči je koliko je klub finansijski jak. Problem je i što je liga prosječna i što svi pravi mladi biseri odlaze i zato nema kvaliteta“, istakao je Janjuš.

Navijačima treba strpljenja

Željinu šampionsku generaciju Ribar je stvarao godinama. Za tako nešto moderni navijači Želje nemaju strpljenja, kaže Hadžiabdić i dodaje kako nije bilo incidenata i ucjene koji stvaraju pritisak i na igrače i na upravu.

„Prije su ljudi imali više razumijevanja, strpljenja, voljeli su svoj klub i navijali i kad dobija i kad gubi. Posljednjih 15-20 godina nije tako. Sada se samo priznaje kada si prvak ili kad osvojiš Kup. Stvaranje dobrog tima je proces, Ribar je ekipu stvarao od 1967. godine kada je Željo prvi put bio jesenji prvak“, govori Hadžija.

“To je bilo veliko iznenađenje, biti jesenji prvak pored velike četvorke. To je nagovještavalo da stasava jedna generacija koja može nešto napraviti. Nije više Željezničar bio tim koji se malo-malo borio za opstanak ili ispadao iz lige. Sve se slagalo, dolazili su ozbiljni ljudi u upravu, razmišljalo se dugoročno i tako je došlo i do titule 1972.“

Prisjetio se i on Beograda i 11. juna 1972.

„Bilo je spektakularno. Sam rezultat je bio iznenađujući i visok, no Željezničar je odigrao vrhunski i nismo dozvolili Zvezdi, iako je dobila Sarajevo na Koševu, da nas prestigne i uzme nam titulu. Čarter letom smo došli u Beograd, a Ribar je insistirao da se obučemo ležerno, farmerke i majica, iako je to bila odlučujuća utakmica. Sve je to donijelo da smo igrači bili i opušteniji i samouvjereniji i vjerovali smo u sebe i sve je to donijelo pobjedu.“

Pustiti Upravu da radi

Hadžiabdić je jedan od rijetkih koji je i kao trener osvojio titulu – 1998. godine je Željo osvojio naslov šampiona BiH. Koja mu je draža titula?

„Biti prvi, u svakom slučaju je ogromno zadovoljstvo, i za igrača i za trenera. Teško je podijeliti koja je draža titula, ali je radost u obje uloge ogromna.“

Malo je nedostajalo da i ove godine Željezničar bude prvi, ali je po Hadžiji urađeno nešto također veoma značajno.

„Ova garnitura ljudi koji vode – treba ih pustiti da rade. Željezničar će napraviti tim, bit će i titula, ali ovo što je urađeno infrastrukturom ostaje. To je za ponos, 40 i nešto godina taj Istok je vapio i tražio odlučnije ljude da ga naprave (istočna tribina stadiona Grbavica je ove sezone izgrađena op.a.). Stadion sada lijepo izgleda i bit će još ljepši“, govori naš sagovornik.

Tim dinamit

Milan Ribar je šezdesetih godina prošlog stoljeća preuzeo tim i pod njegovim vodstvom „Plavi“ su igrali „totalni nogomet“.

Mnogi su ih zvali „tim dinamit“ i smatrali kako su i prije 1972. trebali osvojiti titulu.

Starije kolege novinari pisali su tada o velikom slavlju sarajevskih navijača u jugoslavenskoj prijestolnici, blokiranim saobraćajnicama, pjesmama i zastavama…

Od tada su prošle četiri i po decenije, mnoge titule su proslavljene, ali ta ima posebnu težinu – prva u plavoj riznici.

Izvor: Al Jazeera