Prvi egipatski predsjednik: Odbacila ga revolucija

U novembru 1954. godine Naguib je smijenjen sa mjesta predsjednika i stavljen u kućni pritvor u palači u predgrađu Al-Maraj (Getty Images)

Kolekcija pisama koje je napisao Muhammed Naguib, prvi predsjednik Republike Egipat, osnovane na ruševinama monarhije, nakon što je Pokret slobodnih oficira poveo revoluciju u julu 1952. godine, otkriva detalje iz perioda militarističke vladavine, Naguibove izolacije od društva i njegovog zatvaranja u kućni pritvor.

General Naguib, prvi predsjednik Arapske Republike Egipat i osoba koja se obratila kralju Farouku sa zahtjevom da odstupi sa vlasti, nije očekivao da će se njegova revolucija, kojom je kralj svrgnut sa vlasti, na kraju okrenuti protiv njega samog.

U novembru 1954. godine smijenjen je sa položaja i stavljen u kućni pritvor u palači u predgrađu Al-Maraj (sjeverno od Kaira). Bivši predsjednik Anwar Sadat pustio ga je na slobodu nakon rata 1973. godine, dok se s ovim svijetom rastao 1984. godine.

Unutar oronule kuće, članovi njegove porodice govore o životu Muhammeda Naguiba.

‘Šta sam skrivio?’

Smatraju kako je on jedan od onih kojima je učinjena najveća nepravda nakon događaja 23. jula. Zaboravljen je od Vijeća revolucionarne komande i stavljen u kućni pritvor.

Porekli su njegovu ulogu u rukovodstvu Pokreta slobodnih oficira, dok su njegovo ime, kao prvog predsjednika Republike Egipat, potpuno izbrisali i titulu dodijelili Gamalu Abdel Naseru, prema njihovim riječima.

Abdel Qawi Youssef al-Qashlan, jedan od članova njegove porodice, kaže da je Naguib uvijek ponavljao: “Šta sam skrivio pa da se prema meni ovako ponašaju?”, misleći na revolucionare.

“Kada mu je došao maršal Abdel Hakim Amer, vrhovni komandant oružanih snaga, da ga obavijesti o odluci o njegovom smjenjivanju sa predsjedničke dužnosti, rekao mu je: ‘Ja neću dati ostavku, jer bi to značilo da sam odgovoran za gubitak Sudana, ali ako se radi o razrješenju sa funkcije, onda pozdravljam takvu odluku.'”

Iz svoje male biblioteke izvadio je “Abbas” pisma napisana rukom njegovog djeda Naguiba, koje je poslao Abdel Naseru i Ameru u vrijeme svog zatočeništva. U jednom pismu traži iznos od deset džunejha (drugi naziv za egipatsku valutu funtu), od ukupno 176 džunejha predviđenih za njegovo izdržavanje, kako bi se obavila hitna operacija njegove supruge, jer je potrošio sve što je imao.

U drugom pismu piše: “Volio bih da mogu pomoći svoju državu, koja je u ratu. Da mogu, prodao bih svoju odjeću i namještaj u domu, ali nisam u mogućnosti učiniti bilo šta. Nemam više od pet džunejha, i oni su samo simbol žrtve za moju domovinu.”

Tajno u rat

U trećem pismu Naguib govori o teškim uslovima života s kojima se suočava, pa kaže: “Jesam li ja živ ili mrtav? Nisam se šišao već mjesec dana, a doktor me nije posjetio već deset dana”,  iako je svaki dan primao injekcije zbog problema s jetrom.

U istom pismu Naguib izražava čežnju za suprugom i djecom i piše Abdel Naseru: “Volio bih da sedmično mogu poslati pismo supruzi i djeci, kako bi ih uvjerio da sam još uvijek živ, pa da mi od njih stigne makar jedan red s odgovorom da su dobili moje pismo i da znam da su dobro. Naravno, moja djeca i sve što imam žrtva su za ovu državu.”

U još jednom pismu, na kojem piše “vrlo, vrlo tajno” i “vrlo, vrlo hitno”, a koje se uručuje direktno predsjedniku Abdel Naseru, Naguib traži da mu se dozvoli da brani svoju državu nakon Šestodnevnog rata 1967. godine (Al-Naksah), i piše:

“Želim da mi dozvoliš moju najveću želju, a to je da učestvujem u najsvetijoj i najčasnijoj dužnosti, odbrani Egipta. Dopusti mi da se pridružim borbi kao običan vojnik, koristeći lažno ime i pod čijim god nadzorom želiš.”

Izvor: Al Jazeera