Psihološki rat za Mosul je počeo

Neuspjeh u Mosulu bi podsjetio kako su Amerikanci otvorili vrata ISIL-u (Anadolija)

Piše Boško Jakšić

Pomalo neočekivano za stratege ratovanja kojima faktor iznenađenja predstavlja jedan od ključnih elemenata, Amerikanci su grupi Islamska država Irak i Levant (ISIL) predstavili detaljan plan napada na Mosul, drugi najveći grad u Iraku, čiji je pad juna prošle godine označio početak spektakularnog napredovanja islamista po Iraku i Siriji i bio pozornica proglašenja kalifata.

Američka Centralna komanda (CENTCOM) obznanila je da će u ofanzivu za povratak kontrole nad Mosulom krenuti u aprilu ili maju i da će dotle okupiti 12 iračkih brigada sa između 20.000 i 25.000 vojnika, koliko procenjuje da je neophodno da se poraze islamisti.

Početkom 2014, ISIL je ušao u Fallujah i delove Ramadija, najvećih gradova iračke provincije Anbar, nekadašnjim uporištima Al-Kaide, da bi ubrzo zauzeo provincijski centar Raqqa u Siriji, koji je i danas nezvanična prestonica kalifata.

Prava drama počela je kod Mosula u prvoj polovini juna spektakularnim porazima dve iračke divizije sa oko 30.000 ljudi koje su se bukvalno razbežale i kapitulirale pred naletom oko 800 pripadnika ISIL-a koji su se prebacili iz Sirije. Dokazi masovnog dezerterstva ležali su po ulicama: kamuflažne uniforme, zaštitni prsluci, vojnička oprema.

Udarnu silu ISIL-a, pod komandom iskusnih džihadista i bivših oficira Saddamove armije, činili su ne samo domaći i strani islamisti, već i neki pripadnici Slobodne sirijske armije koju Zapad i dalje naoružava i obučava.

U gradu od 1,8 miliona stanovnika odmah su pobili oko 670 zarobljenika. Bez ikakvog otpora zauzeli su i Tikrit, Saddamovo rodno mesto. Potvrđujući sve dubine iračkih raskola, lokalni stanovnici dočekali su islamiste raširenih ruku i Saddamovim portretima: oni su neprijatelji njihovih neprijatelja – Irana i centralne šiitske vlasti u Bagdadu. To što je Saddamova ideologija bila sekularna, a ISIL-ova sunitski rigidna, bilo je manje važno.

Fijasko iračke armije

Plen je bio bogat: preuzete su mnoge vojne baze. Zaplenjene su rakete, tenkovi, američka borbena vozila Humvee, tone lakog naoružanja i municije. Pripadnici ISIL-a domogli su se i više stotina miliona dolara keša pljačkajući banke. Iz zatvora su oslobođeni pohapšeni radikalni militanti, započeta je kampanja širenja straha.

Pad Mosula bio je fijasko 600.000 ljudi brojne iračke armije kojoj su Amerikanci, u noći svog vojnog povlačenja 30. juna 2009. godine, poverili da brani zemlju.

Kakav šamar posle invazije i okupacije koja je Washington koštala blizu 1.000 milijardi dolara i živote više od 4.500 američkih vojnika, dok su Iračani platili cenu od barem 100.000 mrtvih.

Vojna kapitulacija i brzo napredovanje islamista dramatično su promenili balans snaga u zemlji, definitivno uništili karijeru bivšeg premijera Nourija al-Malikija, Kurdima omogućili da preuzmu kontrolu nad spornim gradom Kirkukom, objedinili šiite, zbližili Washington i Teheran, ozbiljno uzdrmali ionako krhku geopolitiku regiona.

Razmere poraza armije – koju su Amerikanci naoružavali i obučavali da bi posle njihovog povlačenja 2011. pokušali da zemlju sačuvaju na okupu, spreče sukob većinskih šiita i manjinskih sunita i stanu na put nasilju – izazvale su šok u Bagdadu, gde su zvaničnici optuživali vojsku za izdaju.

Procena generala Lloyda Austina, komandanta CENTCOM-a i Martina Dempseyja, načelnika Združenog generalštaba, je da se posle poraza kod Kobanija u Siriji, ISIL vojno nalazi na silaznoj liniji.

Islamistički „Blitzkrieg“ efikasno je razbio američka uveravanja da su posle decenije trenaža stvorili ujedinjenu i kompetentnu iračku vojsku, „najbolju armiju Bliskog istoka“.

Ništa nije pomoglo ni što je SAD krajem decembra 2013, alarmiran pogoršanjem situacije na terenu i najavama eksplozije nasilja, Bagdadu tiho isporučio desetine raketa Hellfire i izviđačke dronove.

Vlastima je preostalo da štite ono što je preostalo od Iraka. Postalo je, međutim, jasno da će ta armija nastaviti da trpi gubitke, da je njen „borbeni moral“ srozan. Kako takva armija da bude kopneni oslonac međunarodne intervencije na Mosul?

Silazna linija

CENTCOM, koji nadgleda vojne aktivnosti međunarodne koalicije protiv ISIL-a, veruje da će pored 3.200 Iračana koji su već prošli obuku, uspeti da za dva meseca opremi i utrenira pet iračkih brigada i tri brigade kurdskih Pešmerga koje Mosul treba da napadnu sa severa. Obuka se već vrši po logorima u Jordanu, u Turskoj uskoro počinje, u Saudijskoj Arabiji kreće za tri, a u Kataru za šest meseci.

Računa se i na policajce koji su napustili Mosul, na specijalne iračke snage za borbu protiv terorizma, kao i na lokalne plemenske milicije. Jedino nije saopšteno da li će na bojište biti poslat i određeni broj američkih instruktora.

Procena generala Lloyda Austina, komandanta CENTCOM-a i Martina Dempseyja, načelnika Združenog generalštaba, je da se posle poraza kod Kobanija u Siriji, ISIL vojno nalazi na silaznoj liniji.

I dok stratezi, operativci i obaveštajci doteruju detalje plana napada na Mosul, analitičari pokušavaju da odgovore na pitanje: zašto Amerikanci, uz toliko detalja, islamistima šalju signale kada će krenuti u bitku koja bi, nesumnjivo, mogla da bude ključna za budućnost ISIL-a?

„Ukoliko ne zavaravate, ukoliko ovo nije osmišljena zamka, nije normalno da nekoga upozoravate da dolazite“, kaže jedan vojni istoričar.

„Sve ovo je pomalo bizarno.“

Zamka bi mogla da se sastoji u tome da se ISIL primora da ubrzo koncentriše veće snage za odbranu Mosula, čime bi njegovi položaji na zapadu Iraka ili u Siriji postali ranjiviji. Ili se radi o poruci upozorenja lokalnom stanovništvu da na vreme pobegne uoči neizbežnog urbanog rata.

„Iznenađen sam“, kaže penzionisani general David Barno koji je komandovao američkim snagama u Avganistanu 2003-05.

„Pomalo je zbunjujuće dati toliku količinu detalja i vremenskih okvira.“

Velike količine naoružanja

Da li su Amerikanci izgubili strpljenje jer se pokazuje da kampanja vazdušnih udara na Irak i Siriju, započeta u avgustu, odnosno septembru 2014, ne daje očekivane rezultate? Ili se smatra da će presecanje vitalne linije snabdevanja ISIL-a na ruti Mosul-Raqqa dovoljno izolovati Mosul?

 Propast operacije preuzimanja Mosula imao bi katastrofalne efekte.

Zašto Washington ubrzava kada zvaničnici u Bagdadu sumnjaju da njihove snage mogu da, za tako kratko vreme, odgovore zadatku. Pritom se žale da nisu dobili ni obećano naoružanje. Amerikanci umnogome pobijaju taj argument.

Prema izvorima iz Pentagona, 2014. su za Irak poslate tone naoružanja, municije i opreme. Precizira se: blizu 1.600 raketa Hellfire prošle godine i još 232 ove godine. Oko 10.000 pušaka M-16 stiže uskoro.

Takođe, SAD je isporučio hiljade raketnih i ručnih bacača, protivtenkovskih oruđa, oko 10.000 komada borbenih optičkih sredstava M-68. Sledi isporuka 250 oklopnih borbenih vozila otpornih na mine, kao i savremenih radiosistema.

Plan napada na Mosul nije nov. Irački lideri u Bagdadu o tome govore mesecima. Atheel al-Nujaifi, governer provincije Ninevah, koji je iz Mosula pobegao zajedno sa šefom policije, odavno je izjavio da su iračke vlasti odlučne da ponovo grad stave pod svoju kontrolu. Potom su misiju počeli da podržavaju i Amerikanci.

Da li će dva-tri meseca biti dovoljna da se povrati moral iračke armije koja je, kao i zemlja, duboko nagrižena šiitsko-sunitskim podelama? Ubrzanje akcije je razumljivo sa stanovišta da treba izbeći letnje žege i sveti islamski mesec Ramazan, ali mnogo dilema ostaje.

Jedno je sigurno: psihološki rat za Mosul je počeo.

Ta bitka, više od bilo koje druge po Iraku ili Siriji, određuje sudbinu ISIL-a. Propast operacije preuzimanja Mosula imao bi katastrofalne efekte i potvrdio da borba protiv islamista može da traje godinama. Neuspeh bi podsetio kako su Amerikanci raspustili iračku vojsku, kako su zemlju prepustili šiitskim paravojnim formacijama od kojih se očekivalo da uguše sunitsku pobunu protiv centralne vlasti u Bagdadu kojom su uz podršku saveznika dominirali šiiti.

Kako su, posredno, otvorili vrata sunitskom ISIL-u.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera