Puhovski: Dokumentarni film je ogledalo svijeta

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Trijumfom britanskog filma “Virunga”, dramatične priče redatelja Orlanda van Einsiedela o ljudima koji se bore za spas nacionalnog parka u Kongu i posljednjih planinskih gorila koji ondje žive, koji je osvojio Veliki pečat za najbolji film iz međunarodne konkurencije, završio je 11. zagrebački festival dokumentarnog filma ZagrebDox.

U proteklih tjedan dana na festivalu je prikazano ukupno 150 filmova u 16 programa, a za nagrade se natjecalo njih 25 u međunarodnoj i 18 u regionalnoj konkurenciji.

Direktor festivala, profesor na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti i redatelj Nenad Puhovski, za Al Jazeeru govori o značaju i utjecaju ovog festivala na regionalnoj,europskoj i svjetskoj razini, stanju s dokumentarnim filmom u zemljama regije i ulozi koju u današnjem svijetu igra ova vrsta filmskog izričaja. 

• Ovogodišnji ZagrebDox je došao do svoga kraja. Imate li kakvih podataka o posjeti i kako su zadovoljni autori i publika viđenim i doživljenim?

– Što se autora i publike tiče, morate naravno pitati njih, a ono što ja za sada vidim je da preko dvije trećine filmova ima ocjenu višu od 4, što je jako dobro, što znači da ljudi vole filmove koje prikazujemo. Što se autora tiče, mislim da imaju jednu dobru platformu za razgovor i za kontakte s publikom, što je naravno naročito važno. Što se posjećenosti tiče, teško je reći , mislim da ćemo biti negdje u najmanju ruku kao prošle godine, što mi se čini u ovoj društvenoj i ekonomskoj situaciji zapravo vrlo dobro.

• Repertoar je bio tematski širok – što je ove godine publiku najviše privuklo?

– Pa mi imamo nekoliko programskih blokova, uvijek postoje neki filmovi koji izazivaju više pažnje, neki manje. Ove godine, čini mi se da je Happy Doc, ali i Kontroverzni Dox, bio izuzetno dobro posjećen. Naravno, domaći filmovi standardno i neki od stranih filmova poput Virunge, Vivian Maier itd. Dakle filmovi o kojima se puno pričalo, koji su bili kandidirani za Oscara itd. Tako da mi se čini da smo uspjeli u onome što smo uvijek htjeli, a to je da radimo festival za različite segmente publike i pružamo im različite filmove.

• Kako su prošli hrvatski filmovi, bilo je dosta premijera, imate li nešto za istaknuti u tom smislu i može li se što zaključiti na temelju ovogodišnjeg ZagrebDoxa o tome kako stoji stvar s produkcijom i kvalitetom dokumentarnih filmova u Hrvatskoj i zanimanjem publike za ovu vrstu filmskog izričaja?

– Što se tiče domaćih filmova, naime, nama je od početka jako stalo da uspostavimo komunikaciju s autorima i da postavimo jedan odnos između svjetskog i domaćeg filma koji je interaktivan, koji dakle ne samo pokazuje domaći film nego ga stavlja u kontekst svjetskog filma, dokumentarnog naravno. To mi se čini vrlo važno zato što mi, koliko smo skloni samoocjenjivaju i samoprocjenjivanju na način da mislimo da sve počinje i završava kod nas. Međutim, radi se o tome da je potrebno vidjeti se u širem kontekstu, regionalnom, europskom i svjetskom. Mislim da smo to uspjeli napraviti. Što se tiče produkcije, ona jest nešto veća brojčano, međutim ono što mislim da je najvažnije, da je ona kvalitativno jako se pomaknula. Prije svega u raznolikosti formi, u raznolikosti autorskih izražaja, u raznolikosti tema koje autori tretiraju. Tu mi se čini da je postignut ogroman napredak, usuđujem se reći, djelomično i zbog toga što je Dox pokazao da u svijetu više nije problem napraviti autobiografski dox, napraviti posve subjektivan dox ili napraviti dox koji se bavi izrazito kontroverznim temama. Sve ono oko čega smo bili dosta stidljivi do prije možda desetak godina. Tu mi se čini da je Dox otvorio jedna vrata koja su vrlo važna i koja pokazuju da je svijet dokumentaristike daleko širi nego što se nekad kod nas mislilo. Dakle, da se radi o ogromnom području, ne samo o klasičnom dokumentarcu kakav smo mi zapravo negdje do 90-ih pa i do 2000. godine više-manje upražnjavali. Tu je bilo sjajnih rezultata, mi smo dobivali svjetske nagrade. Međutim, čini mi se da su to bili prije svega dokumentarci okrenuti nekim drugim ljudima, nekim drugim krajevima, bilo je vrlo malo urbanih dokumentaraca itd. Mislim da smo tu svi zajedno napravili ogroman iskorak.

• Gdje je nakon svih ovih godina ZagrebDox pozicioniran ‘na nebu’ svjetskog dokumentarnog filma, koliki je njegov utjecaj, doprinosi li i koliko promociji, kvaliteti i rastu ugleda i utjecaja hrvatskog dokumentarnog filma na globalnoj razini te u kojoj se situaciji općenito nalazi hrvatski dokumentarni film? 

– Mislim da se to prije svega dešava preko našeg projekta ZagrebDox Pro, gdje dolaze najbolji i najznačajniji televizijski urednici, ljudi koji odlučuju o tome što će se snimati, predstavnici televizija, filmskih fondova itd., i u jednom dijalogu s autorima uspostavljaju jednu komunikaciju koja nikad prije nije postojala. Tu mi se čini da je napravljen najveći iskorak jer time naši autori dobivaju mogućnost da sudjeluju u svjetskim zbivanjima dokumentarističke scene. Što se samog festivala tiče, ono što je najvažnije, mi se jesmo pozicionirali, kako i gdje, meni je naravno teško procijeniti. Ali mislim da smo onim što smo uvijek htjeli biti, a to je da smo negdje, usuđujem se reći, najznačajniji, ako ne i najveći dokumentarni festival u regiji. Mislim da smo to postigli i ono što je sada važno je da ne idemo u nekakvu veliku kvantitativnu ekspanziju, nego da jednostavno poboljšavamo stvari, da radimo na tome da imamo neke nove ideje, neke nove programe, nove platforme itd. To mi se čini da je najvažnije.

• Na kojim se novim platformama već radi?

– Ja bih ove godine istaknuo dvije stvari. Jedna je naša suradnja s Hrvatskom Televizijom. Naime, vrlo je važno da smo uspjeli ove godine napraviti, recimo, retrospektivu filmova Kim Longinotto, koja je bila posljednji gost našeg festivala na HTV 3. To mi se čini da je jedan iskorak koji je dosta rijedak, čak i u Europi, a u svijetu da ne govorimo. Znači, mi dovodimo gosta, mi prikazujemo najnovije filmove, međutim retrospektivu prikazuje HTV i na taj način upoznaje jednu širu publiku s najboljim filmovima našeg gosta. Tu su također i najbolje emisije itd. Dakle čitav jedan niz stvari koje publika ili neće ili ne želi ili joj se ne da ili objektivno ne može zato što nije u Zagrebu, doći na Dox, sada imati priliku vidjeti sjajne dokumentarce. To je ogromna stvar. Druga stvar koju smo ove godine pokrenuli i koja mi se čini da je vrlo dobro startala, jest taj naš ZagrebDox XXL, gdje pokušavamo komunikaciju s publikom dići na novu razinu, pokušavamo tu komunikaciju proširiti, gdje to nije klasično da stoji jedan čovjek koji pita i autor koji je došao, postavi se pet-šest pitanja i ide se dalje. Mi, dakle, unutar te platforme XXL dovodimo više ljudi koji sjednu,koji imaju vremena razgovarati o nekim temama pola sata, 3/4 sata, sat kao što je bilo nakon filma ‘Titovi odredi smrti’,gdje su  bili jedan novinar, jedan povjesničar, autor i publika. Čini mi se da je to pravac u kojem ćemo se  još više razvijati jer ovoj je zemlji, kao što je poznato, užasno potreban dijalog i taj dijalog je ono što mi možemo pomoći da se ostvari.

• Nekoliko puta ste spomenuli regiju. Kakva je situacija s produkcijom i zanimanjem publike za dokumentarni film u regiji i koliko ZagrebDox doprinosi tome?

– Mislim da je Hrvatska još uvijek daleko ispred u regiji. Mislim da je naša produkcija još uvijek najbolja i kvantitativno i kvalitativno. Mislim da imamo najširi spektar autora, vrlo zanimljive priče i teme. Dox je, ako smijem tako reći, doprinio revizalizaciji dokumentarističke scene i to se u Hrvatskoj desilo. To se u zemljama regije još nije na taj način desilo. Nađe se svake godine jedan, dva, tri zanimljiva filma iz Srbije, iz Bosne i Hercegovine naročito, poneki iz Slovenije, ali to još uvijek nije ta prava produkcija. Mi opet u okviru ZagrebDox Pro motiviramo ljude da dolaze ovdje, da pričaju o svojim projektima, prije svega iz regije, i mislim da imamo dobru šansu da i tu nešto napravimo.

• Zbog čega, po vašem mišljenju, do tog iskoraka u regiji još nije došlo?

– Mislim da je to posljedica toga što je u Hrvatskoj ipak došlo do, kad je dokumentarizam u pitanju, jedne katarze u kojoj nema više zabranjenih tema. U Hrvatskoj, između ostaloga, moram reći i zahvaljujući i Factumu, ali ne samo Factumu, mi smo prije desetak godina na neki način oslobodili prostor da ljudi mogu raditi filmove o bilo čemu, o o bilo kojoj temi itd. S druge strane, ono što mi se čini da je beskrajno važno, mi smo jedini koji imamo nešto što se zove HAVC (Hrvatski audiovizualni centar), dakle imamo nešto što nije samo, što ljudi često zaboravljaju, sustav financiranja filmova, nego je u u ovom trenutku jedan kompletan sustav koji započinje s financiranjem razvoja, istraživanja filma, financiranjem produkcije, brigom oko plasmana na svjetske festivale i ono što mi se čini da ljudi koji puta zaboravljaju, a to je da je u Hrvatskoj značajan novac uložen u mrežu nezavisnih kina. Mi smo sada, sada govorim kao direktor Factuma, imali i naše zaista dokumentarne uspješnice, film ‘Goli’ i film ‘Djeca tranzicije’ u desecima kina širom Hrvatske. To znači da su ljudi sjedili u kinu i gledali dokumentarni film. To drugdje na taj način nije moguće. Dakle, napravljena je kompletna infrastruktura koja omogućava da se zapravo dokumentarni film na posve drugačiji način i financira i plasira. Ima tu još, naravno, jako puno prostora za napredak, apsolutno. Ali mislim da smo uspjeli napraviti nešto što je svima važno i ja osobno mislim da je budućnost dokumentarnog filma više nego svijetla.

• Živimo u turbulentnom svijetu velikih promjena. Koja je danas uloga dokumentarnog svijeta na globalnoj razini, zauzima li dokumentarni film poziciju medija koji nam priča istinu o današnjem svijetu u odnosu na fikciju – je li to njegova uloga danas ili, ako nije, koja jest? 

– Dokumentarni film je danas, posve sigurno, ogledalo svijeta u kojem živimo. To ogledalo može biti iskrivljeno, to ogledalo može biti uprljano, to ogledalo može biti čarobno i u tom ogledalu možemo i nestati. Ali posve sigurno je da je dokumentarni film danas ogledalo u kojem se ogleda svijet u kojem živimo, svi njegovi aspekti, sve njegove vrline i mane. Dobio sam jedan SMS neki dan od jedne gledateljice koja mi je rekla: više sam naučila o svijetu u kojem živim ove godine na ZagrebDoxu nego na studiju na koji sam išla četiri godine. To je ono što mi želimo – mi želimo kroz filmove pokazati ljudima u kakvom svijetu živimo. To je najvažnije. Filmova ima, treba ih pronaći – mi smo ove godine pregledali 2.075 filmova da bismo napravili program. Treba samo raditi i, kao i obično u životu, rezultati neće izostati.

• No, globalno gledajući mijenja li se pozicija dokumentarnog filma, ne samo u odnosu na ZagrebDox i regiju, nego se stječe dojam da njegov utjecaj značajno raste i zauzima sve više prostora koliko se više ljudi suočavaju sa svijetom i pokušavaju doći do istine o tome što se u njemu doista događa u njegovoj stalnoj mijeni, zbog tehnologije i svih drugih procesa?

– Da, tu je nekoliko stvari bilo odlučujuće. S jedne strane mislim da nam je pomogao Hollywood s tim neprestanim franšizama u koje se ide zbog straha od rizika, u tom ponavljanju varijanti Supermena ili Batmana itd., dakle u igranju na sigurno, u gubljenju interesa za teme u kojima se ljudi mogu prepoznati. Naravno da svi mi volimo neku zgodnu priču, volimo pogledati neki krimić, neki ljubić, apsolutno. Ali svi mi, također, volimo pogledati i film koji govori o svijetu za koji mi znamo da postoji, u kojemu sami živimo. To jedna stvar. S druge strane, dokumentarni film je izašao, što je jako važno, iz ‘geta’ kasnih termina nekakvih javnih televizija. Dakle, on više nije nešto što se gleda u deset sati navečer, prije svega putopisni ili povijesni, nekakvi dobro producirani dokumentarci BBC-a, Discoveryja itd. On je danas prije svega jedna živa forma koja govori o svim zanimljivim temama koja se prikazuje u kinematografima, koja se prikazuje u kinima, koja se prikazuje na internetu, dakle u čitavom nizu platformi do kojih je lako doći. Nije nevažno i da ga je danas daleko lakše snimiti nego nekada. Vi ga danas možete snimiti iPhohe-om – mi smo imali nekoliko sjajnih filmova snimljenih mobilnim telefonom. Prema tome, sve to što se desilo u dokumentarnom filmu je prije svega, ne samo, ali prije svega, specifično za dokumentarni, ne za igrani film. Dakle, i u tom smislu dokumentani film je jednostavno postao jedna vrsta filma, nema više ‘geta’, nema više zabrana u kojima taj film mora egzistirati. On dolazi na festivale, u kinematografe, dobiva Oscare, dobiva nagrade, ima svoje zvijezde, poput Michaela Moorea itd. Dakle, kompletno postoji sve ono što postoji i u igranom filmu i gledatelji to znaju cijeniti.

Izvor: Al Jazeera